skaska

Do zuba su me naoružale moje bljogerice. Zaprav, kad bolje rezimiram naš susret mislim da smo sve spremne ak ne za seljačku a ono barem za bljogersku bunu. Međusobno darivanje rezultiralo je vrsnim pepeljarama s kojima u jednom preciznom preletu moš skinut deset možebitnih nasilnih daveža, zatim tu su igle koje bi mogle služiti i za pletenje, no također vrlo precizno mogu izkiklopizirati protivnika, vinčeko koje u pauzi borbe krijepi, te konačno palice svih veličina s kojima sam se danas cijeli dan zanimala, te svladala osnove izbijanja bubrega, jetre i gušterače. Osjećam se kompletno. Sretno. Doduše, pomalo me mori promjena vremena koja stiže, no maloprije sam fiksirala još jedan darak i zaključila kako mi biljka neobična oblika raste pred očima. Nakon što sam dovršila zadnju današnju pljoskicu s istom sam počela komunicirati, te smo razmjenile međusobne dojmove o proteklom državničkom posjetu i o tome zakaj je Buš tolko namigival. Dakle, nije riječ o kaubojskom ponašanju, čovjek je naprosto alergičan na maćuhice a koje su holdingovci pretjerano ušpikali sve da ovom kakti lepše i šarenije Zagreb zgleda. Dobra namjera...I nekak imam osjećaj ko da smo se opirali da nam daju neku injekciju i opirali i mrmorili i gunđali i sad smo je ipak dobili i uslijedila je nekakva totalna apatija da bih bila sklona zaključiti kak bi mi sad bilo svejedno da mi i u zahod metnu bojeve glave pa tko živ tko posran.
Dakle, nas šest veličanstvenih sa začinom ljilja boje našle smo se na parkingu. Po svemu sudeći već smo svima sumnjive, osobito ekipi iz obližnje crkve, jer svako malo dok smo jele najfiniji koljač od pp iz gepeka je negdo prolazil i križal se. Tu ne ubrajam đorđaklunija koji je tak nisko pal da sad više nije biral koju bi u auto ubacil, a mi smo se složile da s takvim polovnjakom ne bumo imale posla. Ili sve ili nijedna, no. Kad smo si počele razmjenjivati kramu taj proces prolaženja svakojakih limenih ljubimaca je postal vrlo upečatljivo učestal, al mi se nismo na to obazirale, jer obzir je ono kaj smo ostavile na blogu. Nakon razmjene krame odlučile smo razmjenjivati iskustva i opet smo se smjestile kod kita konobara koji nas je zapamtil s obzirom da ima fotografsko pamćenje, a za to je zaslužna ili kriva levantica koja mu je prošli put dala fotač v ruke da nas zapiči. Razmjena uz cugu je tak brzo prošla da nismo ni primijetile kak onaj konobar svako malo prilazi blizu našeg umjetnog bršljana, koji nas je usput dijelio od ostalog nebljogerskog svijeta, mašući snopom ključeva. Punih košara darova vratile smo se na mjesto gepeka i ubacile u vlastite jurilice dok nas je sa strane promatrao užasnut i moralno rastrojen đorđkluni.
Sve u svemu kaj se mene tiče ja bi s tim ženskama mogla i na farmu. Meni se čini da bi se mi tam super snašle i da se ne bi svađale i da bi živele tam do kraja sretno i zadovoljno. jebi se đorđ