gospon profesor
petak, 31.12.2010.
Pjesma za kraj godine
Neki dan sam slušao pjesme Ernesta Cardenala na 3. programu. Duboko su me se dojmile. Evo kratke bilješke o njemu, a potom i pjesma Molitva za Marilyn Monroe.
ERNESTO CARDENAL (Granada, Nikaragva, 1925.) pjesnik-svećenik i učenik Thomasa Mertona, jedna je od vodećih osoba u poeziji i praksi socijalnog aktivizma u Amerikama. 1965., zaređen je za svećenika i kao jedan od ranih zagovaratelja teologije oslobođenja bori se za političke slobode kroz svoj crkveni rad, tako da biva ubrzo proglašen odmetnikom. Nikaragvanski revolucionar i pjesnik čija djela spadaju u sam vrh poezije dvadesetog stoljeća, prošle je godine nominiran za Nobelovu nagradu. Prvu je od mnogih pjesničkih zbirki Hora cero, Nulti sat, objavio 1956. Njegovo najopsežnije djelo, Cántico Cósmico, Svemirski spjev iz 2002., epska je sinteza teologije i znanosti, kao i politike. Pjesma Oración por Marilyn Monroe / Molitva za Marylin Monroe, komadić je iz njegove poeme Quetzal, rođen iz pepela.
Molitva za Marilyn Monroe
Gospode
primi ovo dijete cijelom svijetu znano po imenu
Marilyn Monroe
iako to uistinu nije njeno pravo ime
(ali Ti poznaješ njeno pravo ime, ime siročeta silovanog u
devetoj godini
i trgovkinje koja se pokušala ubiti u šesnaestoj)
i koja sada dolazi pred tebe bez ikakvog make-upa
bez svojeg agenta za odnose s javnošću
bez fotografa i bez potpisanih autograma
poput usamljenog astronauta suočenog s galaktičkom noći.
Još kao mlada sanjala je sebe golu u crkvi
(kako piše u TIME magazinu)
pred prostrtim mnoštvom pognutih glava
i morala je hodati na prstima kako ne bi uznemirila glave.
Poznaješ naše snove bolje od psihijatara.
Crkva, kuća pećina, sve je to sigurnost majčinih njedara
ali ima tu još nešto više od toga …
Te glave predstavljaju njene obožavatelje, to je jasno
(gomila glava u tami i zraka probijajuće svjetlosti).
Ali hram nisu studiji 20th Century Foxa.
Hram – od mramora i zlata -hram je njenog tijela
gdje Sin čovječji sa bičem u ruci
istjeruje mjenjače novca 20th Century Foxa
koji su Tvoju kuću molitve pretvorili u lopovsku izbu.
Gospodine
u ovom svijetu kontaminiranom grijehom i radioaktivnošću
sigurno nećeš biti strog prema njoj koja je samo jedna mala prodavačica.
Ona je poput svih djevojčica sanjala kako će postati filmska zvijezda.
I njen san je postao stvarnost (ali ona koja živi u Technicoloru).
Ona je samo glumila po scenariju koji smo joj dali.
- Scenariju naših osobnih života – a to je bio jedan apsurdni scenarij.
Oprosti joj Gospode i oprosti nama ostalima
zbog našeg 20th Centuryja
zbog te Super-kolosalne produkcije na kojoj smo svi radili.
Gladovala je za ljubavi a mi smo joj ponudili sredstva za smirenje.
Za njenu tugu, zato što nismo sveci
predložili smo psihoanalizu.
Sjeti se Gospode njenog rastućeg straha od kamere
i njenog zaziranja od šminke – inzistiralo se na šminkanju po
svakoj sceni -
i kako je njen užas rastao sve veći i
kako je sve više kasnila u studije.
Poput svake prodavačice u dućanu
ona je sanjala postati zvijezdom kinematografa.
I njen je život bio nestvaran isto kao i jedan san interpretiran i arhiviran od psihijatra.
Njene su romanse bile poljubac sa zatvorenim očima
a kada bi otvorila oči našla bi se pod reflektorima
i onda bi ugasili reflektore!
Skinuli bi zatim oba zida sobe (bila je to filmska scenografija)
u međuvremenu bi režiser odšetao sa notesom u ruci
jer scena je već bila snimljena.
Ili poput plovidbe na jahti, poljupca u Singapuru, plesa u Riju
primanja u zdanju vojvode i vojvotkinje od Windsora
viđena u uskoj sobi njenog bijednog apartmana.
Film je završio bez posljednjeg poljupca.
Našli su je mrtvu s rukom na telefonu.
A detektivi nisu mogli otkriti koga je to htjela nazvati.
Bila je
poput nekog tko je izabrao jedini prijateljski glas
i čuje samo onaj snimljen na kazeti koji kaže: WRONG NUMBER.
Ili poput nekog ranjenog od gangstera
koji posiže u grču za isključenim telefonom.
Gospode:
Tko god je bio taj koga je željela nazvati
i nije ga zvala (možda je to bio nitko
ili Netko čiji broj nije zapisan u telefonskom imeniku Los Angelesa)
odgovori joj na poziv Ti!
subota, 25.12.2010.
Dijete je rođeno
Sjajna izvedba, svim ljudima dobre volje na veselje...
utorak, 21.12.2010.
Paragvajska obla glagoljica
Listam neki dan dnevne novine, kad ono, zamalo da sam se zagrcnuo muffinom što sam ga bio lijeno žvakao. Naletio sam, naime, na sljedeću vjesticu:
Primjer da Hrvati egzistiraju posvuda još od apostolskih vremena je i uklesana glagoljica na stijeni planinskog masiva u Paragvaju koja je datirana u šesto stoljeće.
Izjavio je to doktor Stjepan Murgić, koji je, osim što je nečega – čega li? – doktor, i tajnik Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika. Kako bilo, sve moje predodžbe o povijesti, zemljopisu i jeziku u tom su se trenu okrenule naglavce. Pokušao sam – svjestan da znanost napreduje, i da ono što sam popabirčio tijekom studija možda više ne važi – proniknuti u sve nove spoznaje koje mi je ponudila ta jedna jedina rečenica doktora Murgića.
Hrvati dakle "egzistiraju posvuda". To mi je poznato, ima ih posvuda, kako sam naivno predmnijevao, od kraja 19. stoljeća, kad su započeli emigrirati zbog ekonomskih i političkih razloga. Ali, ovdje saznajemo da egzistiraju posvuda još od "apostolskih vremena". Pa to znači, već ih ima po cijelom svijetu od prvog stoljeća, a lako je iz toga zaključiti da ih je bilo i prije, moguće ipak na nešto manjem prostoru od "posvuda". Inače, dobar primjer toga je "uklesana glagoljica na stijeni planinskog masiva", što mi zvuči onako kao neki grandiozni pisani spomenik, neusporedivo veći od sićušne Baščanske pločice, i to gdje? ni manje ni više nego "u Paragvaju". To je sasvim moguće, jedino me zbunilo to što je "datirana u šesto stoljeće", a ja sam mislio da je glagoljicu osmislio Grk Ćiril sredinom devetog stoljeća! Suvremena znanost dakle očito je odbacila i egzogenu i endogenu i kombiniranu i Jeronimsku teoriju, uvevši relevantnu i lako dokazivu paragvajsku teoriju o postanku glagoljice.
Primjer paragvajske oble glagoljice
Da zaključimo: Hrvati su znači živjeli po cijelom svijetu još prije dva tisućljeća, u Paragvaju su smislili glagoljicu koju su zatim, na poziv moravskog kneza Rastislava, a preko Ćirila & Metoda, predali svekolikom slavenskom življu, uvevši tako te nepismene polupogane među civilizirane narode. Ili sam nešto propustio?
petak, 17.12.2010.
Ususret blagdanima
Dolaze dani kad ljudi vole zaviriti u čašicu. A onda...
srijeda, 15.12.2010.
Milicija vs. policija
Prije godinu dana, 17. prosinca 2009., Pavao Pavličić bavio se divljanjem navijača i tinejdžerskim nasiljem. S obzirom na sramotan događaj oko kamenovanja autobusa s Grcima, usred bijela dana, usred Zagreba, pred policijom, prenosim (po drugi put; aktualan je, što se može!) taj njegov tekst objavljen u Večernjem listu.
Razlika između milicije i policije
Kakva je razlika između nekadašnje Narodne milicije i ove sadašnje policije? Meni se čini da je ona prije svega filozofska. Ako je nekome smiješna pomisao da bi represivni aparat mogao imati nekakvu filozofiju, neka pričeka da objasnim, pa će mu, siguran sam, smijeh prisjesti. Pođimo od najočiglednijega.
U doba kad je na našim ulicama pravila red Narodna milicija, nije ondje bilo ni tinejdžerskoga nasilja ni navijačkoga divljanja. Danas, kad red pravi policija ustrojena prema svjetskim uzorima, ni s tinejdžerima ni s navijačima nikako da izađemo na kraj. Zašto je milicija uspijevala učiniti ono što policiji ne polazi za rukom? To je bar jasno: zato što je na nasilje odgovarala još većim nasiljem.
Najprije bi svakoga koga bi uhvatila u prijestupu dobro ispendrečila, onda bi ga privela u stanicu i zaključala zajedno s kojekakvim opasnim tipovima da malo vidi što je život, a napokon bi mu još napravila dosje, pa podatke iz njega priopćila nasilnikovoj školi, fakultetu ili poduzeću. A sve je to bilo općenito poznato, pa bi svatko dobro razmislio prije nego što napravi kakvu svinjariju.
Ova današnja policija ništa od toga ne radi. Ona privede nasilnika, postupa s njim u rukavicama, napravi zapisnik, a potom ga pusti i prijavi ga sudu, znajući unaprijed da ovaj neće poduzeti ništa. Dakako, nasilnik već iduće noći opet mlati i razbija, jer je svjestan da mu se neće ništa dogoditi.
Koga je, dakle, štitila Narodna milicija, a koga štiti policija? Narodna milicija štitila je građane, one koji bi mogli postati žrtve nasilja. Ova sadašnja policija štiti nasilnike: štiti ih od sebe same, od suda, od sustava uopće. Kako je to moguće? Pa, moguće je zato što se u međuvremenu pojavio pojam ljudskih prava.
Narodna milicija za taj pojam nije znala: ona je branila državu, uz pretpostavku da tu državu najviše ugrožavaju razni prekršitelji i zločinci, a oni nikakvih prava nemaju. Sadašnja policija mora voditi računa o ljudskim pravima onih koje uhićuje i privodi, jer uvijek odnekud vreba nekakav pravobranitelj ili bar kakva građanska udruga koja se zaštitom tih prava i bavi.
I tako smo došli do filozofije. Da bi se odredilo što su ljudska prava, treba najprije odrediti što je čovjek. Narodna milicija je čovjeka definirala kao čestitog građanina koji ne ugrožava druge. Današnja policija definira čovjeka kao zločinca, s kojim bismo se svi trebali identificirati.
Narodna milicija nasilnike nije smatrala ljudima, pa je zato s njima onako postupala. Sadašnja policija pak žrtve nasilja ne smatra ljudima, pa su joj njihova prava deveta briga.
Obje su te definicije, dakako, nepotpune i jednostrane. Ali, ako mene pitate, uvijek ću glasati za to da se zaštite pošteni građani, a ne zločinci. Ne samo zato što poštenih građana ima više nego i zato što su oni temelj društva.
I ni briga me nije ako netko po tome zaključi da tvrdim kako je u socijalizmu bilo bolje.
subota, 11.12.2010.
Education for the masses
Da ne bi ispalo da samo naši studenti - ta ljevičarska bagaža s Filozofskoga - traže obrazovanje dostupno svima, evo nekoliko dojmljivih fotografija snimljenih nedavno u Londonu.
Jedan svijet, jedna borba...
Prsa o prsa...
Samo nemoj, nemoj po glavi...
Burn, Big Ben, burn...
Čuvari sustava...
Obrazovanje dostupno svima, a ne samo njima...
U redu, da, možda više zaista nema besplatnog obrazovanja, ali očit je trend (recentni primjeri su Italija i Velika Britanija) da se na razne načine utječe na sveučilišta pretvarajući ih u opslužitelje korporativnih interesa s jedne strane, a s druge da se povisujući cijenu školovanja isto omogući tek onim bogatijim sinovima i kćerima.
četvrtak, 09.12.2010.
Gospon Domaćinski
Da parafraziram Krležu – a vezano uz recentna zbivanja – za nekoliko satova a la Blancpain Villeret Ultraslim (oko 10 000 eura) ili Grand Lange (oko 28 000 eura), "...sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno" (Na rubu pameti).
petak, 03.12.2010.
400. post
U nedjelju, 5. prosinca, u Zagrebu svira grupa Laibach pa evo jedne krasne pjesme... Usput, ovo je 400. post pa čestitam i vama i sebi.
četvrtak, 02.12.2010.
399. post
Slijedi još jedan post s vijestima od prije stotinu godina: Škola br. 11/12, studeni-prosinac 1910.
Prema velikoj i upravo nesnošljivoj skupoći, morat će se pučkim učiteljima plaće što skorije urediti, a prema današnjim prilikama i njihovi pravni odnošaji urediti. Jest, aktivni će pučki učitelji dobiti i moraju dobiti veće plaće, to je nepobitno; ali sada nastaje drugo pitanje, koje je s tim usko spojeno, koje se tiče i nas umirovljenih pučkih učitelja.
Čemu se mi umirovljenici imamo nadati? I nas je ta nesmiljena skupoća stigla, i mi je još većma i još teže osjećamo od naših aktivnih drugova. Mi smo tek pravi nevoljnici!
S našim umirovljenjem izgubismo stan, drva, vrt, zemljište, ako ga uživasmo, pa i orguljašku naknadu, koji bijahu još i orguljaši. Dobismo istina mirovinu, ali kakovu – jadnu – koja u današnjim životnim prilikama ni za stanarinu, drva, a nekmoli za skupe živežne potreboće i odijelo, ni za sebe same, još manje za našu obitelj, koji je imamo, dotječe.
I ovo, kao i prethodnih dana objavljeni postovi, zvuči, nažalost, poznato.
Inače, baš sam neki dan, prije no što mi se ovdje imputiralo omalovažavanje radnica u DM-u, spomenuo učenicima DM kao vrijedan primjer (relativno) zdrave korporacije u kojoj su, zahvaljujući filantropiji vlasnika, zaposlenici zadovoljni, u kojoj se njeguju dobri odnosi nadređenih i podređenih itd. Može se, dakle, i drugačije, zaključili smo. Općenito govoreći, ne da mi se odgovarati na sporadične komentare u kojima me se proziva za jednostranost, pristranost, isključivost i tome slično. Naime, u ovih četiristotinjak postova (ovaj je 399.) – oni koji me čitaju to mogu potvrditi – kritički sam se osvrtao i na nastavnike (to najviše) i na ravnatelje, i na učenike i na roditelje. Isto tako sam pokušao, kad mi se učinilo potrebnim, založiti se za nastavnike i ravnatelje, učenike i njihove roditelje. I uvijek bi se našao netko tko je uletio onako sa strane pa bi obasuo paljbu na mene. Po milijunti put govorim, ne mogu se kompleksne teme obraditi temeljito u svakom pojedinom postu, i po milijunti put ponavljam da stvari nisu crno-bijele. Moje opservacije o plaćama idu za tim da je cijeli sustav poremećen; naravno da bih bio sretan da smo svi zadovoljni plaćama. Glupo mi je to i isticati. Svakako bih više volio da je tako; manje sam sklon priželjkivati da smo ravnopravni u – siromaštvu.
I pada mi na pamet Finska. Maturanti se tamo lome da se upišu na učiteljske fakultete jer znaju da će nakon studija imati ugled u društvu, visoku plaću, izvrsno opremljene škole, mogućnost trajnog usavršavanja itd. itsl. Nije tako bilo oduvijek, Finci su u nekom trenutku shvatili da u tom grmu leži zec napretka društva. Ovdje je na djelu, čini se, obrnuti proces: zadnjih dvadeset i kusur godina svjedočimo sve manjem upisu na učiteljske fakultete, rapidnom gubljenju ugleda u društvu, sve manjim plaćama (vječno ispod državnog prosjeka), slabo opremljenim školama i sve slabijim mogućnostima usavršavanja. Mislim, pa to je svakome tko želi vidjeti – izvan prosvjete, jer nama u sustavu je to jasno kao dan – očigledno.