Slijedi još jedan post s vijestima od prije stotinu godina: Škola br. 11/12, studeni-prosinac 1910.
Prema velikoj i upravo nesnošljivoj skupoći, morat će se pučkim učiteljima plaće što skorije urediti, a prema današnjim prilikama i njihovi pravni odnošaji urediti. Jest, aktivni će pučki učitelji dobiti i moraju dobiti veće plaće, to je nepobitno; ali sada nastaje drugo pitanje, koje je s tim usko spojeno, koje se tiče i nas umirovljenih pučkih učitelja.
Čemu se mi umirovljenici imamo nadati? I nas je ta nesmiljena skupoća stigla, i mi je još većma i još teže osjećamo od naših aktivnih drugova. Mi smo tek pravi nevoljnici!
S našim umirovljenjem izgubismo stan, drva, vrt, zemljište, ako ga uživasmo, pa i orguljašku naknadu, koji bijahu još i orguljaši. Dobismo istina mirovinu, ali kakovu – jadnu – koja u današnjim životnim prilikama ni za stanarinu, drva, a nekmoli za skupe živežne potreboće i odijelo, ni za sebe same, još manje za našu obitelj, koji je imamo, dotječe.
I ovo, kao i prethodnih dana objavljeni postovi, zvuči, nažalost, poznato.
Inače, baš sam neki dan, prije no što mi se ovdje imputiralo omalovažavanje radnica u DM-u, spomenuo učenicima DM kao vrijedan primjer (relativno) zdrave korporacije u kojoj su, zahvaljujući filantropiji vlasnika, zaposlenici zadovoljni, u kojoj se njeguju dobri odnosi nadređenih i podređenih itd. Može se, dakle, i drugačije, zaključili smo. Općenito govoreći, ne da mi se odgovarati na sporadične komentare u kojima me se proziva za jednostranost, pristranost, isključivost i tome slično. Naime, u ovih četiristotinjak postova (ovaj je 399.) – oni koji me čitaju to mogu potvrditi – kritički sam se osvrtao i na nastavnike (to najviše) i na ravnatelje, i na učenike i na roditelje. Isto tako sam pokušao, kad mi se učinilo potrebnim, založiti se za nastavnike i ravnatelje, učenike i njihove roditelje. I uvijek bi se našao netko tko je uletio onako sa strane pa bi obasuo paljbu na mene. Po milijunti put govorim, ne mogu se kompleksne teme obraditi temeljito u svakom pojedinom postu, i po milijunti put ponavljam da stvari nisu crno-bijele. Moje opservacije o plaćama idu za tim da je cijeli sustav poremećen; naravno da bih bio sretan da smo svi zadovoljni plaćama. Glupo mi je to i isticati. Svakako bih više volio da je tako; manje sam sklon priželjkivati da smo ravnopravni u – siromaštvu.
I pada mi na pamet Finska. Maturanti se tamo lome da se upišu na učiteljske fakultete jer znaju da će nakon studija imati ugled u društvu, visoku plaću, izvrsno opremljene škole, mogućnost trajnog usavršavanja itd. itsl. Nije tako bilo oduvijek, Finci su u nekom trenutku shvatili da u tom grmu leži zec napretka društva. Ovdje je na djelu, čini se, obrnuti proces: zadnjih dvadeset i kusur godina svjedočimo sve manjem upisu na učiteljske fakultete, rapidnom gubljenju ugleda u društvu, sve manjim plaćama (vječno ispod državnog prosjeka), slabo opremljenim školama i sve slabijim mogućnostima usavršavanja. Mislim, pa to je svakome tko želi vidjeti – izvan prosvjete, jer nama u sustavu je to jasno kao dan – očigledno.
Post je objavljen 02.12.2010. u 14:14 sati.