Pohota
subota , 28.07.2007.
Kod nas ljudi koji žive od vinograda imaju običaj reći : " Ti moli do Gospe, ja ću od Gospe!" Naravno, misleći tada na molitve za koju kap kiše.
Ovo ljeto je bilo stravično. Golim okom smo od jutra do večeri gledali kako je sve sprženo, suho i žuto. Nije vrijedilo niti polijevati travu pred kućom, nije nikako mogla imati onu zdravu zelenu boju. Dani su prolazili jedan za drugim, a mi smo se zavlačili u hladovinu svojih soba i svatko je tipkao po svom daljinskom kao jedinim načinom da se dan nekako pregura. Nisu noći obećavale ništa manju žegu. Čak naprotiv, tada bi se oči sklapale i htjele počinuti, a vreo zrak nije dao milujući lice i noge....Svatko bi na svom krevetu tražio hladan dio čaršafa i pokušao rashladiti vrelu kožu. Na Tv-u se nisu samo gledale emisije " u živo" s kojekakvih otoka ili kupališta, nego je prognoza bila kao gatanje u šalicu kave "što li će nam reći za sutra". "Sutra" za "sutra" jedno te isto, cijela država prekrivena žutim suncem koje je već počelo djelovati zastrašujuće. Na internetu i u novinama pričalo se o nekakvih devet stupnjeva, a nitko u to ne vjeruje. Ja sam vjerovala. Kad u Africi može pasti snijeg, zašto ne i kod nas. Ekstremnih slučajeva uvijek je bilo.
Tog popodneva pala je prva kap kiše. Nije na sebi uspjela pokupiti onu suhu prašinu što je već ličila na prosuto brašno. Sve se rapadalo u najsitnije dijelove, pa i zemlja po kojoj smo hodali gazeći nenamjerno mimo stazica od kamena.
Dok sam sjedila zavaljena u pletenu stolicu i gurala komad suknje među noge da mi pokupi znoj koji se ljepkao između butina, na stolu mobitel napravi ono "brrrr" svojom vibracijom, jer sam ga stišala da ne probudi Vlatka. Nagnuh se nezainteresirano da pogledam komu je do priče na ovakvom vremenu, a tamo me dočeka nepoznat broj. U principu se ne javljam na nepoznate brojeve. Takve brojeve doživljavam kao "griješku" i nemam nerava ljudima reći "pogriješili ste", a onda taj isti broj opet zove / jer nije dobro zapisao broj koji mu treba/. Radoznalost me zagolica i kliknuh na "zeleno" :
"Molim!"
"Jeste li uspješno pokrpali gumu!" - u uho mi uđe prekrasan bariton.
Cijelo tjelo mi je zadrhtalo kao uplašenoj djevojčici koja je prvi put krala svoju čokoladu i bacila ju nazad na policu u trgovini. Ja pritisnuh "crveno". Pogledah prema Vlatku, koji je kao beba spavao u ležaljci. Očekivala sam da ću se suočiti s njegovim širom otvorenim očima koje ljubomorno i ispitivački gledaju u moje lice. Znam da crvenilo ne bih znala skriti. Takva sam. Mogu prešutjeti i osjećati se kao da lažem. Ali, "face to face" je za mene odavanje rumenim obrazima iako nisam uopće kriva. Zgrabila sam mobitel sa stola i na prstima otišla do dnevnog boravka. Sjela sam na fotelju, spustila mobitel u krilo na vlažnu suknju i buljila. Hoće li zasvijetliti? Jesam li ispala glupa? Odakle mu moj broj? Zašto nije ostao nedovršena priča? Da li je sve pokvario? Želim li nešto više?
Glava je bila kao soba puna vode i prozori popuštaju pod njenim pritiskom. Sve će popucati. Dogodit će se katastrofa. A ja to ne želim. Ne želim ništa nego ovu svoju mirnu luku. Cijeli život sam išla iz ringa u ring, a sad sam se povukla i uživam u sjeni slave. Bila sam zadovoljna i mirna. I zapitala sam se - da li se čovjek može povući. Želimo li mir. Da li nas povremeno nevrijeme održava da ne zaspemo.
Brrrr....zagolica me vibracija mobitela u krilu.
"Molim!" - rekoh tiho, da me nitko ne čuje.
"Nešto s vezama izgleda nije u redu! Jeste li pokrpali gumu? Kako je završilo putovanje?"- ležernim glasom pitao me čovjek s pištoljem. Osjećala sam njegov "Davidoff" kroz slušalicu.
"Prije nego Vam odgovorim, mogu li znati od kuda Vam moj broj ? " - pitala sam kao kakva naivna djevojčica. I bila sam ljuta na sebe, zašto se ne pravim luda i nastavim priču.
"Pa, draga moja putnice bez imena, Vaš auto ima registarske pločice, ako Vi već nemate ime!" - govorio je, a ja sam mu "vidjela" smiješak koji titra oko njegovih usana.
"Sad me plašite. Izgleda da se s pištoljem može sve!"
"Ne, draga moja, ne s pištoljem, nego s vezama i prijateljima. Ali, treba imati prijatelje na pravom mjestu!"
"Opet me plašite. Što sve ti prijatelji mogu?"
"Mnogo, ako treba."
Upuštala sam se u razgovor s čovjekom o komu sam znala samo da prekrasno miriše, ne reagira na žene kao "benzin na vatru" i nema prsten na lijevoj ruci. Nisam se sviđala samoj sebi. Moja prijevara bez imena, dobija ovom pričom konture i mogla bi se oblikovati u stvarnost, a ja to ne želim.
"Tu sam, u Vašem gradu. Volio bih Vas vidjeti!"
Znala sam. Znala sam da će sve pokvariti. OK, nema problema. Ako si tako htio, OK.
" Ja ne bih mogla prije večeras. Dužna sam Vam kavu. Ipak ste Vi bili moj spasilac u pustoj noći."
" Želite li moje ime?"- pitao me, a meni se učinilo da čujem malo bahatosti u tom glasu.
"Ne. To Vam ostavljam za večeras. Ja ću Vas čekati u "Dilemi" i imat ću crvenu haljinu na bijele tufnice!"
"Zašto crvena!"- upitao je, aludirajući valjda na nešto.
"Crveno i tufnice se nosi ovoga ljeta!" - rekla sam.
"OK. Čekam Vas u devet !"- rekao je. Kliknula sam "crveno".
Kada sam podigla pogled, Vlatko je stajao naslonjen na štok vrata i gledao me.
"Tko je to bio!" - pitao me, a već sam u glasu osjetila brigu i nemir.
"Jedna moja blogerica. Tu je. Želi da se vidimo, ali nije sigurna hoće li stići. Dogovorile smo se u "Dilemi" u devet. Idemo zajedno da ju upoznamo. I ja ju nisam nikad vidjela." - rekla sam mu s već skrojenim planom u glavi.
Ipak sam voljela svoju mirnu luku. I čovjek s pištoljem je potvrdio da su svi muškarci isti. Oni ne znaju odoljeti. Samo odgode. Oni su tako naivni i vole izazove. Baš ih briga o posljedicama i koliko zalaze u minsko polje. Jedino može popraviti sliku, ako postupi onako kako bih ja to željela.
Sjeli smo u "Dilemu" na rub terase, gdje nam se činilo da ima malo strujanja zraka. Nakon ovo malo kiše zrak je samo postao vlažniji i teži. Pogledala sam na sat. Minuta do devet. Na vratima terase pojavi se "Davidoff" /sama sam mu dala ime/, iznenađeno zaustavi korak i produži preko terase prema stepenicama koje vode na ulicu. Mobitel mi zasvijetli u sljedećoj minuti i ja bez gledanja na broj /nisam ga memorirala/ kliknuh na "zeleno":
"Molim!"
"Ovo je bio nizak udarac. Igra nije gotova!" - reče "Davidoff" i prekinu vezu.
"Evo, blogerica javlja da ipak neće stići, a baterija joj prazna." - rekoh spremnu laž, jer sam se nadala da će čovjek s pištoljem popraviti sliku pohotnog muškarca i nestati u noći.
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (28) * ispiši * #
Krevet
srijeda , 25.07.2007.
Nije mi se svidio njegov težak i spor korak. Znala sam da će jednom ući ovako. Nije me gledao u oči.
"Trudna je!"
***********
Sedamnaest godina čekala sam ga s otvorenom garažom za njegov auto do garaže s mojim autom.
Sedamnaest godina nismo nikada niti riječ progovorili o vjenčanju ili godišnjem odmoru.
Tada , kad sam ga ugledala, zaustavila sam auto na sred ulice i istrčala prema njemu zagrlio me i rekao: "Ovo sam čekao pet godina!" U toj rečenici shvatila sam da sam i ja čekala, da nisam smjela priznati sebi da to nije samo prijateljstvo. Pa, bio je mlađi devet godina. I moja Milena bi taman bila za njega. Ali, naravno, kad odraste, tada je bila dijete u pubertetu.
Nije to bilo lako u ovoj mojoj vukojebini. Ljudi su dobro vodili računa tko mi je došao, koliko sam se zadržala u kupovini i tko mi je u međuvremenu dolazio i zvonio na vrata.
"Oh, Jadrane, tako sam se brinula za tebe. Devet mjeseci! Jesu li te tukli?" - sipale su riječi.
"Dođi, idemo na kavu, radi li ovdje išta ? Sinoć sam došao!" - rekao mi je dok me vodio prema mom autu.
"Ne radi ti ovdje ništa. Samo Stipina kavana, a ja ti tamo ne idem. Hoćemo li kod mene, pred kuću?"
"A zašto da ne? Imam te svašta pitati!" - rekao je dok je sjedao na suvozačko mjesto.
Osjećala sam se tako mlada i poželjna. I sretna. Ruke su mi drhtale dok sam spuštala čaše hladne limunade na stol. On je pružio svoje preko stola, obuhvatio moje i rekao:" Smiri se. Tu sam!"
Pričao mi je o četnicima i logoru i kako su naši uspjeli nategnuti razmjenu za njihove. Majka mu je bila na postelju pala od tuge i eno je, kaže pere zavjese, riba podove, sva poskočila.
Iako nije bilo neobično vidjeti nas zajedno, ta društvo je bilo poveće, sad je to bilo drugačije. Osjećali smo se kao krivci u silnoj želji da se društvo raziđe i ja njega povezem doma, dok on ne nabavi auto. Na njegov pala granata i rasturila ga kao igračku.
Jutrom bih ulazila u svoju spavaću sobu i milovala posteljinu na kojoj je on ležao i uzimao moje tijelo. A i ja njegovo. Prije sam tom s Matom radila onako po seljački, ja dole, on gore, mic dva - tri puta i on se okrene hrkat' , a ja u kupatilo. Pokoj mu duši, opet je bilo dobro. Ta, nismo znali bolje ni on ni ja. A s Jadranom sam dobila krila, kleknula pred njega i uzimala ga rukama kao najljepši cvijet. Mazila ga i ljubila, a nije mi jasno kako sam to odjednom tako znala i nije me bilo stid. Oborila bih Jadrana na leđa, pa ga opkoračila s obje noge i uzimala kao veleposjednica. Milovala bih tako postelju i spuštala lice. Zarivši nos i tražeći njegove mirise. "Eh, kad bi ovi kreveti znali pričati!" - pomislila bih svaki put kad ih pogledam. U početku sam svako malo ulazila u sobu i gledala krevete, kao da on leži na njima. A on bi došao svaku noć i naša tijela bi gorjela i kreveti škripali. Sreća, dječje sobe na drugom kraju kuće, ne bih ih čula ni da viču.
Kad mi je umro otac nakon sedam godina, došao je u moje selo, u moju rodnu kuću, upoznao moju braću i sestre. I to je bio početak skidanja vela tajne. Jadran je bio moj momak. Nitko ništa nije rekao. Osim njegove majke, koja je na samrti proklela dan kad sam joj uzela sina i ona nije dočekala unuke. Znala je da ja neću više djecu rađati.
Bila sam sretna, a i nisam. Željela sam da putujemo, novac nije bio problem, imala sam sve. Ali, nikada me nije pozvao u restoran ili na ručak. Znala sam da nikad i neće. Sve se svodilo na večernje dolaske poslije kavane i njegovih pajdaša. I odlazio bi jutrom. Znala sam da će jednom poželjeti svoje dijete. Ta, komu onolika kuća da ostane. Pa, njegovi svi imaju svako svoje. Strahovala sam da ga salijeću balavice, ali sam se tješila da nikog nema sve dok meni dolazi u krevet.
Gledala sam lice tog čovjeka koje je već postalo okruglo i njegove kosti su odavale da je mladost davna prošlost. Ali, muškarci su uvijek mladi. Njih žene vole i smežurane i s trbuhom kao bačvom.
Gledala sam ga i mirno prebirala po prošlosti, pokušavajući se prisjetiti kako je izgledao pred sedamnaest godina. Čini mi se isto. To su one iste oči, iste usne. I ja to u ovom trenu gubim. Moj krevet će od večeras biti prazan. Mirisat će samo na omekšivač i neću posteljinu mijenjati svako jutro. U ormaru pored mojih majica više neće stajati njegove. U kupatilu ću trebati samo ručnik za sebe. Stajat će jedna četkica za zube.
Nisam bila uspaničena. Sedamnaest godina živjela sam u strahu od ovoga trenutka. I tu je. Sjedi skrušeno preda mnom. Istina da nam je seks postao rjeđi u zadnje vrijeme, ali sam mislila da je to zbog tableta koje je pio za tlak. Ja nisam pila ništa. Bila sam zdrava kao boca, ali činjenica da sam starija nije bila optimistična kao moje zdravlje.
***********
Pružila sam ruku preko stola i okrenula dlan prema gore. Pružio je i on svoju da me dohvati, ali ja sam ju trznula nazad i ponovno okrenula dlan prema gore: " Ključ!" - rekla sam.
"Ali, Danice, ne moramo tako. Treba mi vremena. "
"Sutra dođi po robu, stavit ću ti sve u kinesku torbu od dvadeset kuna." - rekla sam pokušavajući ostati hladna. Ustao je, izvadio ključ iz džepa i krenuo prema vratima. Korak mu je bio spor i dvoumio se. "Možeš na mene računati uvijek kad ti netko treba!" - rekao je i nestao.
Otrčala sam do kreveta, bacila se na njega i zabila lice u posteljinu, ispustivši krik očajnice, gubitnice.
Bila sam sama.
Ali, to će proći. Sutra ću otići donijeti ono kamenje za vrt i napraviti onaj cvijetnjak što sam vidjela u časopisu.
komentiraj (26) * ispiši * #
Slabić
ponedjeljak , 23.07.2007.
Srela sam ga jučer. I to baš dok sam sva znojna i umorna izlazila iz "Intima shop"-a. Došle mi neke moje žute minute, sve mi išlo na živce i umjesto da poslije ručka uzmem prati posuđe, ja sam dohvatila torbu i ključeve i rekla: "Idem ja, ćao!" Naravno, on sve ove naše godine ne želi da mi proturiječi, a meni to tako ide na živce. Ma, daj, budi muško, uhvati me za torbu, uzmi mi ključeve, reci da ne mogu uvijek raditi što ja želim. Ne, on samo zna doći, ručati i čekati kada će u klub. On i njegov nogomet. On i njegova ekipa koja samo priča o prodaji igrača i plaćama. Sve ove godine s njim imala sam nepobjedivu protivnicu...njegov sport.
Ne znam zašto sam ušla i probala grudnjak i gaćice od čipke koji su koštali tisuću kuna, kada mi to ne treba. Dobro sam izgledala sama sebi i baš sam namjerno izašla iz kabine da dohvatim još jedan primjerak da bi me one iskompleksirane kučke od prodavačica vidjele. Htjela sam im pokazati kako se izgleda u pedesetoj, a ne - one rodile lani i već izgledaju kao "michelinke". Bila sam ljuta na cijeli svijet, svi su mi bili krivi. Naravno, nisam ništa kupila. Ta, ionako sam na kartici probila sva razumna prekoračenja, a još ni na odmor nismo išli. Sav svoj bijes ispucavala sam na karticama jer sam znala da ga to izluđuje. Po njemu još bi imali onaj namještaj iz podstanarstva i živjeli u pedeset kvadrata.
Jedina njegova muškost je bila lopta i klub.
Zahvalila sam se neljubaznoj i zajedljivoj prodavačici i izjurila iz trgovine. Ugledala sam Branku i Draganu na terasi kafića i nije mi bilo drago što su me vidjele onako usplahirenu i znojnu. A onda, paf, ugledah njega. Znam da je očekivao da ću stati i da ćemo otići na piće. Ali nisam više smjela biti ljubazna i strpljiva s njim.
Kada sam mu govorila da ne shvaća ozbiljno našu avanturu, on me gledao zaljubljeno i govorio:
"Sve bih ostavio zbog tebe. Umrijet ću za tobom!" Kada bih od muškarca doživjela takvu slabost i kada bi bio slomljen od ljubavi, ja bih izgubila želju skrivati se, bježati iz stana i smišljati sitne laži u koje su svi vjerovali. Jedino ona starija uvijek je nekako nastupala zaštitnički prema ocu i kao da mu je htjela reći da me zadrži, da me ne pušta tako divlju. Meni nije ništa govorila, osim kada bi on onako sav zaljubljen navratio "kao slučajno", a ona bi otpuhnula zrak iz usta i rekla:"Jao, odakle tebe uvijek!" Nije ga voljela. Voljela je svoga oca. Koji je bio takav mlakonja, da je bio dobar samo zato što je moj muž i što smo toliko toga ostvarili. A i bilo je dobro poslije tih izleta doći u svoju sigurnu luku.
Prošla sam pored njega jureći, a on je tiho zazvao moje ime: " Jelena!?"
"Žurim, oprosti, jako žurim!" - rekla sam, a glas mi je zadrhtao. On to nije samo govorio. On je to i uradio. Ostavio sve. Kada je fino završio mansardu, namjestio s novim namještajem i uredio sve kao u časopisu, sjeo je i rekao: " Ja sad odlazim!" Nitko mi to nije pričao, nego on osobno. Pričao je kako je plakala i molila da joj to ne radi. Mlađi sin ga je grlio i molio da ne ide. A on, budala, otišao. Uzeo sobicu na kraju grada kod neke stare babe i živi na jednom kauču.
Što bih ja sada trebala! Da me grize savjest? Ne! Rekla sam mu da ni u ludilu ja ne bih svoj brak dovela u pitanje. To se mora čuvati. Naravno, i ja se odavno pitam volim li onog mog ćelavca. Ali, to nije bitno. Ljubav se pretvara u nekretnine, veliku djecu, kredite, unuke...
Kad mi je izgovarao ime i ja se okrenula, vidjela sam da u gornjoj vilici nema više nijedan zub. Izgledao je jako loše i vrlo staro. Čak mi se učinilo da me na ovoj vrućini zapahnuo smrad alkohola. Možda je to bilo obično hladno pivo. Ali mi se smučilo. Smučio mi se njegov karakter. I slabost. Nije to smio uraditi ni sebi ni njima. Mi smo bili jedno kratko vrijeme. Mi smo bili insert iz života, moga i njegovoga. I nitko nije morao znati. A on se tako pustio i kao da traži sažaljenje i razumijevanje ljudi oko sebe. U trenu mi bljesnu slika dok je ljubio i mazio moje tijelo na podu moga stana. I osjetih da ću povratiti. Kako sam mogla. Još jedan slabić, kao i onaj kući što samo ide na posao i u klub. A kad ja kažem hoću u Grčku, on kaže: " Idi ti, nema problema. Idi s Draganom!" Nije njemu bitno što bi Dragana i ja mogle spavati s pola Grčke.
Kada sam ušla u stan, nigdje nikoga. On je već odjurio u svoj klub. A i cure, svak' na svoju stranu. I tko zna kad će to kući doći. Ja opet sama.
Izvadih mobitel i pritisnuh brzo biranje na "2".
"Halo, Marko, sama sam. A ti? "
" I ja sam. Otišla je na fitness. Barem dva sata sam slobodan. Poslije će one na kavu. Eto me odmah!"
Marko je bio pravi. On je čuvao svoju obitelj. Sve je štimalo. Gospođa je bila u izobilju i baš je briga.
"I vuk sit i ovce na broju".
komentiraj (32) * ispiši * #
Prijevara bez imena
subota , 21.07.2007.
S teškom mukom zadržala sam kontrolu nad volanom. Ne znam da li sam prije čula prasak ili sam osjetila volan kako se kao zmija izvija u mojim rukama. Iako nisam strašiva žena, auta sam se bojala. Bojala sam se svega ružnoga što bi se moglo dogoditi, jer sam voljela brzu vožnju, a nisam znala kako bih reagirala.
Auto je bio nov. O njemu nisam mnogo znala, osim naštimati CD, klimu i sjedište koje se moglo dizati, primicati, odmicati...Pa, gdje baš sad da mi se to dogodi u trenutku kad sam o mjesečini razmišljala na zastrašujući način. Baš kao u pjesmama, izgledala je srebrna i nekako mi se činilo da ću svaki tren negdje ugledati NLO i biti oteta. Nemam ja ništa protiv njih, ali svi "oteti" kažu da ih je boljelo ono kada iglama čeprkaju po njima. I tako smo moj novi auto i ja stajali u nigdje. To nigdje je bilo oblikovano brežuljcima i nakićeno kućama i kućicama. Skoro svaka kuća imala je upaljenu žarulju ispred ulaznih vrata. Čuo se lavež pasa koji vjerojatno nisu mogli spavati od vrele noći. Iako je davno prošla ponoć, temperatura na klimi pokazivala je vanjsku 28 stupnjeva.Sjedila sam u autu i nisam znala je li pametno izlaziti van. Na pamet mi nije padalo da sama mijenjam gumu. Nisam to radila ni na moja četiri prethodna auta, uvijek su snagatori zaustavljali auta uz škripu i željeli biti gentlemans. CD je odašiljao prekrasne melodije Vay Con Dias i nije mi se izlazilo iz auta. S obzirom da sam od onih koji odmah uzimaju stvar u svoje ruke, morala sam se pomaknuti s mjesta. Otvorila sam prtljažnik i pronašla gumu. Došlo mi je bilo da se sama kao luda smijem u toj gluhoj noći. Guma je bila nova, kao masna i crna kao i ova noć. Ali, nekako mala kao za "kariolu". Nije mi bilo jasno kako će takva guma držati ravnotežu automobila. Ali, valjda proizvodžač automobila zna što radi. Odjednom, tiho skoro bez šuma kliznu auto pored mene i zaustavi se. WoW! Koji auto! Bio je to BMWZ3. Metalik srebrni...kao da je upravo stigao James Bond. I izađe tip iz auta zgodan kao James Bond /onaj predzadnji/. Tablice made in ZG.
Odmah mi se dopao njegov pogled. Meni je pogled bio vrlo važan. Tako sam mogla ocijeniti stupanj inteligencije i bahatosti.
"Mogu li dami pomoći?" - upitao je prekrasnim baritonom.
"Pa, ako znadete promijeniti puknutu gumu, nadam se da da!" - rekla sam.
Okrenuo je svoj auto i svjetlima svojih farova obasjao moj auto.
Dok je prolazeći pored mene skidao sat sa ruke, zapahnu me prekrasan "Daviddof". Uvijek mi se sviđao pravi, jaki miris kod muškaraca, onako muški. Na ruci mu je ostala narukvica od bijelog zlata, diskretna i muževna, a na lijevoj ruci nije imao prsten. Nagnuo se da postavi dizalicu, a za pojasom na leđima bljesnu mu pištolj. Baš onako, mafijaški. Nisam se uplašila. Pa što ako čovjek ima pištolj. Da sam pametna i ja bih ga imala. Pa takva su vremena.
Nije puno pričao. Zbilja je samo mijenjao gumu, bez one glupe muške priče opterećene barenjem ženske. Ja sam se naslonila na vrata sa otvorenim prozorom, uživala u muzici i pravom muškarčini koji ne priča mnogo, ne glumi frajera (i baš zato je frajer) i miriše na kilometar od nas. Kad je skinuo gumu, pokazao mi je veliki čavao kao njegov palac kako viri iz gume. Kad mi se takve stvari dogode na parkingu, a događale su se, uvijek bih prvo pomislila da mi to netko radi namjerno. Postavio je rezervnu gumu i rekao:
"Sad je noć, a morate što prije krpati gumu, ne bi bilo dobro da vozite na rezervnoj. Ako nije tajna, u kom smijeru idete?"
"Ama, za Zagreb. Mislila sam se spustiti kroz Kvarner. Uživam u toj dionici." - rekla sam.
"Ako nemate ništa protiv, vozit ću za Vama. Možemo negdje popiti kavu i čekati da otvori prvi vulkanizer." - govorio je dok sam mu po rukama lijevala "Janu" da ih opere.
"Vidim da imate oružje da me branite. Nemam ništa protiv!" - rekla sam s osmijehom. Osjećala sam da mi je taj čovjek, koji je očito mnogo prošao u životu, kao prijatelj iz djetinjstva. Odmaralo je to povjerenje što nije navalio s udvaranjem. Djelovao je kao da njemu ženske ne nedostaju.
Osjećala sam se tako dobro što je netko blizu, pa me u ovoj srebrnoj, mjesečinom okupanoj noći, neće oteti izvanzemaljci, jer nisam bila sama.
Crikvenica je bila okupana prvim jutarnjim suncem. Konobari su polijevali bašte kafića, djevojke su slagale dnevne novine na trafikama, trgovkinje su unosile gajbe s kruhom u trgovine, a mi smo se parkirali na velikom parkingu ispred restorana. Svi su još djelovali pospano i ono "izvolite" bilo je tako tiho, kao da se stide upitati nas što želimo popiti.
"Espresso u veliku šalicu, produženi do pola!" - rekla sam , a muškarac s pištoljem (kojeg je ostavio u autu) naruči obični espresso.
Osjećala sam malu nelagodu. Kao da sam varala moju ljubav. Nije mi bilo u redu što sjedim s nepoznatim muškarcem, sama, tamo negdje između našeg grada i našeg glavnog grada. Pomislila sam kada bi on tako u noći sreo samu žensku i pomogao joj oko puknute gume, pa ju pozvao na kavu....NE! Ne dolazi u obzir, rekla bih mu. Ali, on ne mora znati za ovo. Sve što ne znamo, ne može nas naljutiti. Još kad bi znao da pijem kavu s muškarcem kakav me oduševljava, a takvi su rijetki (on misli da je on jedini takav , jer je svijet otišao k vragu), tek bi onda dugo "slušala" njegovu šutnju- ljutnju.
Sinoć sam mu rekla : "Hoćeš li ti da ja idem?" - jer je šutio, a mene to strašno nervira.
Uvijek očekujem ako sam ljuta i on kaže "sorry" da to sorry nije dovoljno. Znam da sve dođe na isto, ali nikada nije dovoljno. Stvari se moraju rješavati. Mrzim guranje pod tepih..
"Ako si ljubomoran i smeta ti što sam bila blizu njega i on je ponovno činio sve da me osvoji, reci to. Reci da ti smeta. Nemoj samo ući u taj procjep šutnje i ostati zaglavljen unutra. Jednom ću i ja zašutjeti A ako ja zašutim, tu razbijenu vazu nitko ne zalijepi.Neće ti kruna pasti s glave, ako kažeš da si ljubomoran. Ja tebi kažem. I uvijek ću reći što ne volim."....opet sam se sjećala svojih riječi. Moj noćni gentleman je listao dnevne novine koje je našao na stolu i pijuckao kavu.
"Evo, još pola sata pa će otvoriti radnju!" - reče, kao da je čuo da sam napravila pauzu u premetanju sinoćnjeg razgovora.
"Hvala, baš ste ljubazni. Ako Vam se žuri, ne morate Vi čekati, snaći ću se ja." - rekla sam mu, a nisam željela da ode. Godila mi ta njegova nezainteresiranost za mene. Cijeli život osjećam na sebi pohotne poglede muškaraca i ovo je bilo pravo osvježenje od muškarca.
Na mobitelu je zasvijetlilo njegovo ime i sličica, a ja sam tiho rekla :"Molim"
"Ljubavi, dokle si stigla? Je li sve OK?" - pitao je zaštitnički kao i uvijek.
"Sve OK, odmaram u Crikvenici, pijem kavu" - rekla sam svoju prvu laž. Nisam završila rečenicu i to je bila moja prva prijevara. Stranac s pištoljem ustade, nagnu se nad mene i spusti nježni poljubac na moj obraz, pokaza prstom prema radnji koju je dečko u radnom kombinezonu otvarao i odšeta prema svom "dvosjedu".
Pa ni ime mu ne znam.
komentiraj (33) * ispiši * #
Dilema
četvrtak , 19.07.2007.
Ušao sam u dvorište s autom. I danas sam imao težak dan. Pogotovo ne volim ovo što radim od kad sam imao nezgodu na poslu i ostao invalid u ruku. Ovo što radim je za glupane, ali je i to bolje nego po cijele dane sjediti doma. I ovako mi se ne ide tamo gdje živim. Zapravo, da li živim ili vegetiram.
Mrzim ove bijele zidove fasade, jer da se mene pitalo bili bi ili rozi ili boja kajsije. Ta, tko više boji kuću u bijelo. A i ograda, željezna, sa komadom stakla u sredini. Did živi još u partizanskom vremenu i njemu je to dobro. I sve je njegovo. A svi mi ostali smo samo njegovi psići. I njegov sin i njegova obitelj, i njegova kći - moja žena i naše dvije kćeri. Samo stara ima pravo glasa i koliko god njega držala za blesana, on tako zavre po svomu i tu ostaje muško. Nitko mu grunt ne može oduzeti i tu se on itekako osjeća muško. E, baš tu ja sam tanak. Kako god me obrlatila i pred oltar odvela, tako me i u tu kuću dovela. Rekla je privremeno, zašto bi plaćali kiriju. To privremeno traje , evo, tridesetak godina. Baš sam smotan. Tako mi i treba. U početku na bilo koje dizanje moga glasa pokazivala bi prstom na gornji kat. Onda se rodila Silvija i prst je dizala prema djetetu. Onda sam ušutio.
U tom svom očaju, tražeći načina da preživim činjenicu da moram ići doma jer me tamo čekaju kćerke, sjeo sam jedno popodne u ured kod Marijane, dok je dijelila plaće. Bila je zgodna i plavuša. Baš žena o svom poslu. Samo smo parili oči na njoj i svi čekali dan kad će plaće. Dupla radost. Razvela se od onog pjane iz pogona do moga, ali je ostala dostojanstvena i ozbiljna. Nikomu nije padalo na pamet da joj rekne koju neozbiljnu. Pa, čak i oni neotesani suzdržavali su se šala i bez riječi potpisivali na listi preuzetu plaću.
Sjeo sam, nalaktio se na okrzanu staru kožnu stolicu i pitao:
"Bi li ti sokić ili nešto!"
"Može, hladnu 'mirindu'" - rekla je, a ja sam ustao i zatreperio negdje u sebi od dragosti. "Pa, ta će žena popiti sok od mene!"
"Što je, moj Marinko, što tebe muči, šta si se snuždio k'o pokis'o golub!"- šaleći se uzimala je bocu 'mirinde' iz moje ruke. Pomislio sam da nehajno pružim prst i dodirnem njen, ali sam se uplašio da bih mogao pokvariti i ovo što sam uspio.
"A što da ti kažem, Marijana! Nije dobro, svake godine mi sve teže. Skupljam snagu da odem iz onog zatvora, a kad vidim one moje dvije male princeze, ne mogu. Kako ću bez njih!" - otvorio sam joj dušu. Ona je prstom kružila po rubu čaše i nije rekla ni riječi. Vjerojatno bi mogla držati predavanje o svom iskustvu, ali ta žena je bila prepametna da bi tako koristila taj trenutak.
Kad je popila sok, odgurnu čašu na kraj stola i dohvati svoje liste knjigovodstva i reče:
"Baš mi je prijalo, hvala ti!" i nastavi pisati. Naravno, što sam drugo mogao nego uzeti boce i čaše i izaći iz ureda. Sutradan dok sam prilazio autu na parkingu, iza leđa začuh Marijanin glas:
"Marinko, mogu li s tobom? Boli me stomak."
Okrenuo sam se i ugledao kako je oko pasa omotala jaknu. Pretpostavio sam ženski problemi i bio sav sretan što ju mogu odvesti doma. Ah, da mi je s njom bilo malo sjediti, pričati, piti kavu...Ali, ona je samo pred svojom zgradom izašla i rekla 'hvala ti'. Dugo sam se tu noć prevrtao i mislio na Marijanu.
I auto koji sam vozio bio je od punca. Što god bih rekao da kupimo, ona bi rekla: "Da, pa da se ti možeš kurvati!" Tako da nismo imali ništa svoje. Sve je bilo didino. A plaće su išle u hranu i gluposti kojekakve. Ja znam samo da sam pušio od te plaće.
Opet kroz koji dan, dok sam prao kamion u garaži firme, dođe Marijana i pita da ju povezem i pomognem ponijeti kutiju s knjigama od firme. Bila je sezona odmora a posla se nakupilo pa je i kući radila. Sav sretan pomogao sam joj ponijeti kutije do stana. Naravno, morala je biti fina pa me ponudila kavom kad sam joj sam sve donio u stan. I tu je sve počelo. Kad je donijela kavu na stol, oborenog pogleda u šalicu, rekla je:
"Znaš, Marinko, stalno mislim na tebe. Nemoj me pogrešno shvatiti. Ali, tako si fin prema meni."
Nisam vjerovao svojim ušima. Držao sam šalicu i gledao u svoje ruke. Bojao sam se podići pogled.Bojao sam se da ću se probuditi. Mislio sam čak i da se zeza sa mnom. Pili smo, šutjeli, i čuli jedno drugo kako dišemo. Nisam znao što da radim, pa sam ustao, spustio šalicu na stol i rekao:
"Vidimo se sutra na poslu!"
Cijelu noć sam sjedio u trpezariji za stolom i pušio. Marijana je bila svaka moja misao. A što da radim? Ova moja bi ju zbola nožem da sazna. Ako bih išta počinjao, morao bih prvo ovdje završiti.
Poslije posla sljedeći dan čekao sam dok nije izašla iz ureda i povezao ju. Nismo riječ progovorili. Izašli smo iz auta, pošli do njenog stana i već u hodniku počeli se grliti, ljubiti i skidati jedno drugo. Drhtao sam kao tinejdžer. Osjećao sam se tako dobro, zaljubljeno i sretan...sretan, tako silno sretan. Upao sam u vrtlog laži, iskradanja, smišljanja kako izbjeći neku zajedničku "smotru" kod kuće. Ona moja je to primijetila. Osjetila kao zvijer da je sa mnom nešto drugačije, koliko god ja to prikrivao. Kažu, eto, da se ljubav ne može skriti u očima. Znao sam da me prati, znao sam da me u firmi nadgleda, čak mi je jedan došao i rekao da ga je moja žena ispitivala imam li ja koga. Kako je glupa. Samo izvrgava ruglu sebe, a i mene.
Jednog dana dok sam čistio kamion, prokleti prekidač zakačio sam s nečim, uključio se i usisao i mene i moju ruku. Ruka je bila sva potrgana i u bolnici su mi se borili za život, a tek poslije za ruku.
Jedina misao bila je Marijana. Svi su dolazili, cijela familija, ali nije bilo nje. Jedne noći, kad su me malo stabilizirali, dok sam ležao sklopljenih očiju, osjetio sam nečiju ruku da me miluje po licu. Kad sam otvorio oči, bila je to najljepša slika koju sam mogao poželjeti: moja Marijana. U trenu kad sam zazinuo izreći njeno ime, ona se nagnula i spustila svoje usne na moje. Svi su spavali, čak i sestre. A mi smo se držali za ruku i gledali. Ona bi se pridigla sa stolice, davala mi svoje usne i šaputala da je umirala od straha i tuge. Čekala je u firmi vijest da sam bolje da bi došla.
Petnaest godina krili smo svoju ljubav, živjeli za tajne trenutke i ja sam se samo plašio da joj ona moja ne radi scene i probleme. I stalno sam govorio: sutra ću joj reći da odlazim. Ali, kad bih vidio moje princeze, odgađao sam to za sljedeći dan, pa za sljedeći...i jednog dana Marijana nije otvorila vrata. Sutradan na poslu nije mi uzvratila naš tajni pogled, nego opasno ozbiljna gledala ispred sebe i otišla u ured. Čekao sam ju poslije posla, ali je samo prošla pored mene i ušla u radnički bus.
************
I, evo, ulazim u isto dvorište i u toj istoj monotonoj kući čeka me žena koju nikad nisam volio i ručak koji nikada nije znala skuhati kako treba. Poslije toga ću kao i svaki dan uzeti novine i daljinski, a ona će po tko zna koji put početi sa scenama i glupim pričama. Moje dvije princeze su se udale i žive svoje živote, a Marijana mi nikada više nije uputila niti jedan pogled.
Plaće nam više nije davala Marijana, nego smo išli na banku.
komentiraj (36) * ispiši * #
Kopile
utorak , 17.07.2007.
Ma, što da vam kažem. Bila sam sva vražja i eto. Ma, voljela sam da me momci diraju po sikama i među nogama, i nisam mogla protiv sebe. Koliko bi me puta mater potjerala i bacila za mnom komad drveta ili cjepanicu s hrpe uza zid, kad bi nabasala na mene sa nekim momkom iz sela. Znala sam ja da se oni hvale, ali ja sam to morala. Neki vrag bio u meni i nije me smetalo što bi svaki od njih sutradan prolazio pored mene k'o pored turskog groblja. A zaboravila sam jednu stvar, nisam znala kako se dobije dijete. Jednog od njih sam pitala, a mogu li ostati trudna, a on je samo uz stenjanje rekao: " Ne brini se ti ništa, ne uhvati se uvijek!" Ja sam svaki put mislila, ma neće valjda bit' ništa strašno, ali mi je trbuh počeo zatezati gaće. Mislila sam da sam se udebljala. K'o mladost, mogla sam vazda pojesti dobro. Umorila bih se u polju radeći s materom od zore do mraka, pa bih uvijek navalila na stol s objedom. Mater vazda pijana k'o badanj i samo bi znala podići šaku prema meni. Nikada me nije slušala što pitam, što ja mislim. Gledala me k'o onu našu mazgu, natovari i potjeraj. Nije mazgino da misli. A ja bih sebi onda ugodila. Kada oni pozaspu, a neko od momaka kucne u prozor, ja bih se izvukla i pustila im da me diraju, a meni to godilo. Zaboravila bih tada i na umor i na njivu i na tvrde dlanove.
"Da ti nisi ulovila, nesrićo!" - graknu jedan dan mater.
"Što 'ulovila'!" - blenula sam u nju.
"Idu li ti stvari svaki mjesec?" - pita me mater, a ja baš mislila što li mi to ne ide krv na gaće ima pa i podugo vremena.
"A što ti ga ja znam!" - rekla sam materi, "a što pitaš?"
"Pa, vidiš li ti koliki ti je trbuh, jesi li ili nisi, nesrićo, tko će selu u oči pogledati!"
"Ma, ti ćeš mi reć'!" - graknula sam na moju mater pijanicu." Ta, rekli su meni da mi Jure nije pravi brat. U selu se priča...!"- vrela pljuska po sred lica zaustavi mi riječi i usna me zapeče od bola.
"Mrš u kuću, kurvo, ti ćeš tako s materom! Ja ću tebi...!" - i baci za mnom cjepanicu.
I to je bilo to. Mater sa mnom više nije htjela pričati. Ja mislila od srama što sam saznala za Juru.
Jednu noć me nešto propara po trbuhu kao nožem i ja sam tako jeknula da je mater došla u sobu kao munja. Dijete je izletilo k'o grom. I ja viknuh: "Ako je muško, nek' bude Ilija!"
Pogledavale se žene po selu, a meni baš bilo svejedno. Momci mi prestali kuckati po prozoru, a jedna mi reče, prepali se koji je od njih otac. A tko bi to znao. Meni otac nije trebao. Dijete k'o dijete, mogu ja to i sama. Velečasni se ponudio da mu spremam jelo i brinem o čistoj odjeći, a da će mi za to davati pristojnu plaću. Mater sva van sebe od sreće, pazi dijete, čuva, mene blago zove u jutro kad trebam ustati. Počeo novac u kuću dolaziti i to dijete kao da nam donese sreću.
Radila ja tako uvijek za velečasnoga koji god nam je u župu dolazio. Uvijek bi onaj prethodni hvalio moj rad onom što dolazi i ja tako bila sretna. Dijete me usrećivalo i kada su opet počeli kuckati po prozoru, ja bih se ušutila, dok ne odu. Nije mi nešto bilo do milovanja. Mislila sam se nešto, a što ću ako opet dobijem dijete. Jedno i nekako, ali opet dijete! Mater se skroz promijenila prema meni, nije više bacala cjepanice za mnom, a kada bi pisali Juri u Kanadu pitala bi u selu nekoga da slika Iliju pa da mu sliku pošaljemo. Voljeli ljudi u selu moga Iliju, bio je nekako mirno i dobro dijete. Kad je pošao u školu, sam on oko zadaće, sve petice, učiteljica ga hvali i sva sretna o njemu govori. Nije nikada udario nečije dijete, nikada se nitko nije požalio na njega. Izrastao moj Ilija u lijepog momka, sve me nekako na Matu podsjećao, ali, kažem vam, nije mi bilo bitno tko je otac. Ta, Mate se oženio s Jagodom i imaju tri curice, pa što bih ja sad nešto o tome, a godine prošle.
Hoće moj Ilija u grad u školu dalje, pa me pita, mogu li ja njemu kupovati knjige, a ako ne mogu on bi mogao tražiti kakvog posla u selu, ali on bi išao dalje u školu. Meni nešto drago, nek' ide ako voli učit'. Malo tko u našem selu išao u školu. Svi bi bježali za Njemačku ili preko "bare" pa slali dolare i pomagali roditelje dok ne pomru. Završio moj Ilija nekakvu Gimnaziju, a ja mu nikad u školu nisam otišla. To bi bilo gubljenje vremena, uvijek nekog posla u kući, kod velečasnog, u njivi. Htjela ja da moj Ilija ima fine i knjige i olovke.
Dođe jednog dana i reče, da mu se škola završava i da bi on učio za doktora. Ajoj, meni, hoće srce da mi iskoči. Moj Ilija, pa doktor.A ja ne znam ni koje noći se to sjeme primilo u meni.
Danas vam je moj Ilija doktor u ambulanti na Plitvicama i uvijek nam priča o onim strancima, kako ništa ne paze i ne čitaju kada gledaju vodu i idu preko mostića, pa on uvijek ima posla kako s malima tako i s velikima. Nisam vam ja nikad vidjela te naše Plitvice, kažu to su neka jezera. A, Bože, čudna svijeta, dolaze u nas gledat' vodu, a voda k'o voda. I onda trebaju mog Iliju. Zvali Iliju da dođe u Rijeku, da uči još...ja se u to ne razumijem. Kako god on hoće. Pametan je on meni. Zna se on brinuti za sebe. A dobar je i meni. Ne da mi raditi. Uvijek mi daje para da babi kupim cvijeće na grob i da mi je frižider pun hrane. Dobar moj Ilija, a ne znam ni 'ko mu je ćaća.
komentiraj (28) * ispiši * #
Odluka
nedjelja , 15.07.2007.
Svake večeri gledam Vijesti. Posebno to volim na "Novoj". Oni to nekako bombastično, dramatično...a mi sjedimo pred svojim ekranima kao krvoloci ili oni u srednjem stoljeću kada su uzvikivali divljačke pokliče za nekoga spaliti na lomači ili objesiti na vješala. Ništa mi nismo bolji od tog vremena, a čini se da je bilo davno. Ljudi su ljudi. Ako je strašno, krvavo,skandalozno...onda je gledano. Neki će to poricati, a ja im ne vjerujem. Zašto su onda tako dobro upućeni u događanja o nesrećama, ubojstvima, nepogodama...ako ne sjede kao vampiri i čekaju svoju kapljicu krvi.Ah, onda dođe ono: "Ajoj...tužno...ajoj, strašno!" A sjednice Sabora su dosadne ili ona Carla Del Ponte i njene smiješne izjave "Moramo uhvatiti sve ratne zločince!" Pa, ta žena nije ni znala da je otkrila toplu vodu. Sretnica !
Bilo je to pred kojih dvadesetpet godina. Svijet tada nije bio globalno selo. Vijesti nisu tako jurile kao požar iz države u državu. Ipak sateliti su bili znanstvena fantastika.
Frane je silno želio gledati utakmicu Hajduk- Dinamo i rekao mi da putuje u Split. Što sam mogla, reći da ne ide? Pa, mi smo u Njemačkoj živjeli za te male radosti. Ja sam morala ostati pored svoga stroja u tvornici, a on i kum su sjeli u našeg novog "bendžu" i pojurili da stignu i tamo i nazad i u ponedjeljak na posao. Naše dvije kćerke odgajala je njegova majka i znala sam da neće imati vremena da ih vidi. A do Ukrsa je bilo još dosta vremena. Kolegici na stroju, Turkinji, rekla sam da se nešto ne osjećam dobro, nešto me stišće u grudima, a ona mi je rekla neka ne radim puno, ona će za mene što može više. Sviđalo mi se to mjesto gdje sam radila, a dobro se i naplaćivalo. "Pod dušekom" smo već bili nakupili dobru hrpicu maraka i planirali nastaviti radove. Za sada smo samo digli četiri zida i "udarili" deku. Dok sam malo odmarala od stroja, banu šef, a ja sva prestrašena od njegove galame da ne zabušavam, skočila sam za stroj, nadajući se da nije vidio.
"Vlatka, dođi malo u ured!" - nagnuo se do mog uha i nije baš bio bučan ni opasan. Krenula sam za njim u strahu da će mi reći da mogu ići, jer oni su bili nemilosrdni prema zabušantima. Nisi smio nositi probleme na posao. Ušli smo u njegov "stakleni" ured i sva buka je prestala kad je zatvorio vrata. Moj njemački i nije bio najbolji gramatički, ali sam se mogla dobro sporazumijevati sa svima.
"Vlatka, policija je javila da dođeš u njihov ured. Mislim da ti se nešto dogodilo mužu."- govorio je, a ja nisam mogla pohvatati smisao tih riječi. "Što on zna o mom mužu, kako policija zna gdje radim, kako to on misli 'nešto se dogodilo', što se može dogoditi, pa on je na utakmici s kumom, a ja nisam mogla ići!"- bubnjale su mi moje riječi po glavi kao ono kloparanje strojeva u hali.
Noge su nestale ispod mene od straha i on me uhvati objema rukama u posljednji tren, da ne panem. Pozvao je jednog muškarca iza susjednog stroja i rekao da ode sa mnom, da će mu pravdati ovaj dan. Umirala sam od straha, što mi se to događa, kako ću do policije, koga svoga da zovem. Sve se događalo izvan moje svijesti. Ja sam bila samo promatrač tuđih usana koje su micanjem tvorile strašne rečenice, a ja sam s tim slikama miješala sliku svojih djevojčica- kako da ih dovedem da zajedno sjedimo pored njegovog kreveta u bolnici.
"Sad ćete poći s nama do mrtvačnice da potvrdite da je to vaš muž!" - rekao je hladnim njemačkim jezikom ozbiljan policajac, a ja nisam shvatala- kakva mrtvačnica, valjda leži u sobi u gipsu.
Lice mu je bilo natečeno i izgrebano, kao crvene crtice nacrtane komadićem stakla. Držala sam ruke zgrčene jednu u drugoj i pošla da ga uhvatim dolje, za "mazu" jer smo to uvijek radili kad smo sami.
Lice mu je bilo beživotno pa sam imala osjećaj da se i "maza" skupio kao kada bi nam propao seks.
"Seks! Pa s kim ću spavati! Ustani odatle, što si se tu ukipio, tko će me dirati dolje!" - naguravale su se riječi kao bujica po mojoj glavi, a ja nisam mogla pojmiti što znači to micanje usana čovjeka u bijelom mantilu. Onda mi se oteo krik koji je udario visoko u plafon te bijele hladne sobe , vratio se na mene i srušio me na pod. Skočili su svi oko mene i davali mi vode, a ja nisam željela ni zrak, ni vodu, ni hranu...željela sam leći pored njega i poći s njim. "Kako ću sama! Što da radim!"- čula sam samu sebe.
Mi smo u Njemačkoj u takvim situacijama bili kao jedan. Nismo morali biti iz istog kraja, ali smo znali da uvijek imamo prijatelje. Ljudi su "skočili" i njegovo tijelo je zajedno sa mnom uz brdo papirologije stiglo u našu Zagoru. Naricale su žene uz njegov odar i išle mi na živce. Htjela sam tišinu, mir, svoje djevojčice i da tako šutimo i šutimo. Bila sam umorna, tako silno umorna. One nisu plakale. Gledale su svojim okicama po narodu kao po budalama i šutjele. Držale su se za babinu kecelju, a mene nisu ni primjećivale. Bila su to moja dva mala stranca, kojima sam udahnula život, a poslije mlađe jedva živa ostala. Da nisam bila u njemačkoj bolnici, umrla bih poslije tog teškog poroda.
Uplašila su me ta dva mala stranca i samo mi se u glavi rodila misao: "Ja se ne vraćam!"
Bila je to najgluplja stvar koju sam u životu uradila. Danas bih to drugačije, sigurno. Ostala sam tu među tim krvopijama da mi narednih godina prate svaki korak i čak od mojih braće rade moje ljubavnike. Zabila sam svoju mladost u to selo, završila našu kuću i upropastila svoj život. Svi su živjeli moj život, osim mene. Nisam trčala k misama i to im je smetalo. Nisam slavila svaki svetac osim Božića i Uskrsa, a oni su se zgražali. Udate žene su me se plašile i nijedna me nije zvala na kavu. Baba je i dalje pila kao smuk, a ja sam uspjela stvoriti naš život sa svoja dva mala čeda.
Danas sam peterostruka baka i to je jedino dobro od onog dana kada su na njemačkim postajama kružile slike zgnječenog automobila moga supruga na kojeg je naletio šleper sa pospanim vozačem.
I sada, dok gledam ove bombastične vijesti, mislim o onim ženama kojima će šef doći i pozvati ih na policiju i baciti njihove živote naglavačke. I koliko će njih napraviti pogrešku u životu kao ja i donijeti krivu odluku, a to shvatiti nakon četvrt stoljeća. Kasno je onda.
komentiraj (17) * ispiši * #
Odana
petak , 13.07.2007.
Iako nema ni šest sati, u zraku se već osjeća da će dan biti vreo.
Otpila sam gutljaj vrele kave iz moje narančaste šalice i zavalila se duboko u pletenu stolicu na našem balkonu. Gledam ga tu preko puta sebe i pitam se da li je vrijedilo. Ipak sam se sva potrošila na očuvanje tog svog zdanja.
Jučer smo slavili njegov šezdeseti rođendan, a jutros mu je ispao prvi zub /donja jedinica/ i to ga je tako pogodilo, da sada šuti. Iako ta šutnja u našem životu nije nikakva novina. Zapravo, imam osjećaj da sam cijeli život pričala ja, a on odmahivao na svaku moju riječ.
Cijelu noć je hrkao i prdio, a ja jednostavno nisam mogla otići u drugu sobu. Sve ove godine držala sam se za njega kao za nešto s čime dokazujem sebe. Cijelu noć sam uživala što leži pored mene i hrče kao slon i uživala u smradu koji je on proizvodio. Nije mi jasno, svi smo jeli isto, a mene to nije nadulo. A mlađa sam samo pet godina od njega. Možda je to zato što njegov trbuh izgleda kao da će svaki čas roditi. Bio ga je otesao pred par godina kada mu se upalila žuč. Ah, kako je tada bio vitak...
Ja znam da sam ružna žena. Zbilja ružna. Nisam imala ništa lijepo na sebi. Nos mi je dug i kriv, oči nekakve tužne kao u psa, noge kao u onih iz kaubojskih filmova koji sjašu s konja i kao da im se noge zaglave pa ostanu tako krive. Guzice su mi široke , ali hlače još uvijek mogu nositi jer mi je trbuh ravan kao daska. Uvijek sam mogla biti ponosna na svoj trbuh. I bez obzira koliko sam ružna, to moje prijateljice nisu primjećivale od svojih muka sa salom. Uvijek su govorile : "Pa, kako ti možeš biti tako ravna!" A ja bih tada najradije odgovorila - eh, da je meni tvoj nos ili tvoje noge...I uspijevala sam ostati arogantna i bahata u svom držanju što je sve njih nekako dovodilo meni i uvijek su me tražile za kavu i razgovor. Možda sam ja svojom arogancijom, koja je ipak bila bezopasna, dovodila ljude do sebe da uživaju u mom društvu.
Gledam ga tu pred sobom kako jezikom rovari po onoj rupi gdje mu je bio zub i lista jutrošnje novine. Još uvijek je zgodan. Iako se prošarao sjedinama i odvalio taj trbuh pred sobom, on još žari i pali kod žena.
A znate kako je oženio mene ružnu, on takav zavodnik. Kladio se!!! Kladio se čovjek sa svojim galebovima da će me uspjeti izvesti na piće. Jer ja sam u tom svom kompleksu imala posljednje oružje - svoju aroganciju. I nitko me nije mogao pozvati na spoj. Sve sam te mangupe izvrgavala ruglu pa im se ostatak klana smijao i zezao.
Ali, kad je ovaj moj sjedokosi što sad sjedi tu preko puta mene skočio sa zidića i počeo se "truditi " oko mene, noge su mi bile kratke za korake. I kada me dopratio doma, nisam mu dozvolila da mi da onaj svoj šarlatanski poljubac za laku noć. I u tom svom klađenju s galebovima dogurao je sa mnom do oltara. Oženio me. Znala sam da me nikada nije volio. Ostavljao me doma kao stvar i odlazio na rivu sa svojim galebovima. Nije bio pored mene ni kada sam rodila našu prekrasnu djevojčicu. Nije znao ni da se porod primakao. Živio je kao momak. A ja sam bila sretna kada noću dođe i uvuče mi se u postelju i onako pijan dira moje tijelo i spoji ga sa svojim. Došla sam iz rodilišta, a njega nije bilo doma. Kartao je i hodao sa Poljakinjama ili Švabicama.
Kada je moj otac jednom navratio i našao dijete koje plače od gladi, a ja nisam imala više od četrdeset kilograma, dohvatio je torbu, ubacio u nju nekoliko stvari i rekao da idem s njim. Pošla sam. Ne zato što sam bila gladna, nego zbog djeteta. Rodiljsko je trajalo, plaća mi bila premalena da bih uspjela sve "stići", a on nikada nije pitao treba li što. Dok me otac vodio pod ruku, a u drugoj nosio torbu, pred zgradom smo se sreli sa njim. Samo nas je pogledao sa olakšanjem. Nije imao namjeru da se raspravlja sa ocem, a ja sam tako čeznula da nas zaustavi i obeća da će se promijeniti i brinuti za nas dvije.
"Nikada više da im se nisi približio ! " - rekao je moj otac ljutito dok smo prolazili pored njega.
Mislila sam tada da ću umrijeti. Živjela sam kao biljka. Počela ići na posao, a one moje zloće su dolazile uvijek s informacijama iz "prve ruke" o njemu. Srce mi se kidalo kad sam čula da živi s drugom i da čekaju bebu. Jedino utješno je bilo da je i dalje hodao i živio kao momak. Mene nikada nije tražio za razvod. Jednog jutra na pauzi jedna od zloća pričala je oduševljena najnoviju vijest. Ta njegova je već i vjenčanicu šivala, a onda joj je jedna od ovih zloća otvorila oči:
" A kako se misliš vjenčati, pa oni se nikada nisu razveli!" - rekla joj je pakosno. Moram priznati da sam se za tu činjenicu držala kao utopljenik za slamku. I plašila se njegovog poziva da ga oslobodim svojih okova. On ipak nije dolazio. Nekih narednih dana saznala sam i da ga je izbacila iz stana, rodila sina kojeg je on uredno priznao i stavio svoje ime u njegov rodni list, kao ponosni otac.
A onda je iznenada moj otac umro. Našla sam ga mrtvog na stepenicama kuće, dok je moje dijete spavalo. Ostala sam sama sa djetetom. Svijet je otišao svojim domovima, a ja sam sva skrhana od bola sjedila i gledala ju kako se igra i čeka da se djed vrati.
"Mama, a kad će djed doći, nikada nije ovako dugo bio vani ? " - pitala je ne znajući ništa, jer ju je moja prijateljica odvela k sebi da ništa ne vidi. Nisam htjela da ima tu sliku u svom odrastanju. Jako ga je voljela jer joj je on sve te godine htio nadoknaditi onu mušku ljubav i zaštitu koju njen neozbiljni otac nije nikada pokazao. Bila je lijepa kao otac. Nije imala ništa moje i bila sam sretna što će uživati u svojoj ljepoti, a ne patiti kao ja cijeli život. Ja sam bila ista svoj otac, a on je bio ružan. Neka mi oprosti na ovoj izjavi, ali bolje prođu ružni muški nego ružne žene .
Nisam htjela biti doma i tugovati. Na posao sam odmah krenula. Susjeda se ponudila da čuva malu, jer je - kaže, ionako uvijek bila s njom.
Dok sam zamišljena i tužna za ocem, radila na svom stroju, šef me pozvao da imam telefonski poziv. Skamenila sam se i prva misao je bila...dijete!!!
"Da, halo?!" - rekla sam sva prestrašena...
"Ja sam...čuo sam ti za oca.... moja sućut !" - njegov prelijepi glas ulazio je kao najljepša melodija u moje uši i prigušio svu moju bol. Neka mi moj tata oprosti, ali bila sam tako sretna.
" Hvala!" - uspjela sam promucati.
" Volio bih vas vidjeti...volio bih da mi mala dolazi, promijenio sam se. Počeo sam praviti kuću!"...govorio mi je u uši, a ja sam čvršće pritiskala slušalicu na uho da osjetim njegove usne.
" Malu možeš viđati samo u mom prisustvu. Ti tamo dovodiš svoje kockare i kako da vam vjerujem!" - govorila sam otresito a umirala od straha da ga ne naljutim.
"Nema problema! Samo reci kada!" - govorio je skrušeno, kao da je njemu netko umro.
Našla sam se u čudnoj situaciji. Sad mi je trebalo vrijeme da pripremim dijete na taj susret. Cijeli njen mali život govorila sam da je tata na moru, a ona je stalno pitala kad će doći i kako drugoj djeci očevi mornari dolaze, a njen ne.
" Dušo moja, imam ti nešto reći...dolazi tata nakon dugog putovanja!" - rekla sam joj polako dok je sjedila u mome krilu.
Skočila je i pljesnula rukama:
"Super!! Hvala Bogu, uslišio je moje molitve. Znaš, mamice, svaku noć sam molila i Bog me čuo!" - skakala je po sobi od sreće.
***
"Eno ga!!! To je moj tata!!!" - vikala je dok je trajekt ulazio u luku.
Umalo se nisam onesvijestila. Kako je znala da je to on. On je podigao obje ruke u zrak i mahao joj.
"Renatice moja, kako si mi lijepa, ista si ja, srećo tatina!" - grlio ju je i ljubio njene obraščiće. Malo me stegnula ljubomora oko srca, uplašila sam se da ću ju izgubiti. Uplašila sam se da to neće biti moje posljednje oružje u borbi za njegovu ljubav, nego oružje koje će me ubiti iz mojih ruku.
Kuća mu je bila velika i lijepa. Ali, od svih apartmana imao je samo dva stara kauča u jednoj sobi.
"I ti si mislio ovdje dovesti dijete da spava, pa ti nisi normalan. Znaš li ti kako sam ja to krvavo odgajala!" - govorila sam ljuta kad sam vidjela da nema niti štednjak.
"Nemoj se ljutiti. Htio sam te zamoliti da idemo zajedno da mi pomogneš u odabiru svega što treba za dom!" - rekao je tiho, kao molbu da pred djetetom ne radim scene.
***
Danas imamo šest apartmana i uvijek se traži jedan više. Renata je u Americi. Tamo je završila koledž, i iako je lijepa kao slika, uzela je tridesetu - a još ni momka nema. To me malo brine. Mislila sam da će birati za koga da se uda od silnih udvarača, a ona je još uvijek sama.
komentiraj (27) * ispiši * #
Ovisnica
srijeda , 11.07.2007.
Ovisnica je bila nekoliko puta u životu.
Jednom kada je bila mlada studentica i beznadežno zaljubljena godinama njuškala baš po kafićima gdje je dolazio onaj čičkasti. Jednostavno morala je uzeti dozu tog ulaska da samo snimi sjedi li on u kutu na svojoj stolici.Kad je upoznala svog supruga, „skinula“ se s te čičkave budale i zadržala ga u sjećanju kao dio mladosti.
Onda je nakon godina pušačkog staža shvatila da je ovisnica o nikotinu, jer pripaljuje drugu cigaretu istog trena kada je ugasila pola nepopušene prethodne jer joj se otelo grcanje iz grla kao gađenje, a jezik joj gorio od ljutine jeftine cigarete.Kad je postalo toliko gadno, pokušala je piti kavu bez ljutoga dima i oduševila se koji novi okus kave. Bila je žalost u kući, umrla joj prijateljica- cigareta, ali prežalila ju je i nastavila dalje u životu.
Onda je postala zrela i pomislila da su ovisnosti samo odraz karaktera i da su slabići oni kojima je najlakše za svoje neuspjehe naći krivca.
Svi su pričali o nekakvom blogu, a ona kad god bi čula tu riječ, pomislila na ono nekakvo voće glog...ili je to bio grm,i nije mogla stvoriti predodžbu o tom novom pojmu. A onda, avaj, kliknula je tog proljetnog dana...slijedila upute i zaglibila. Postala je ovisnica u zrelim godinama. Sramota. Nije mogla dugo biti u „Mercatoru“ na kavi, pravdala se da ima posla. Noću bi opet palila kompjutor iako je tako silno željela da ga malo hladi. Ali, da je postala takva ovisnica za koju nema riječi, shvatila je u trenutku dok je vozila 160 na sat, a inspiracija nadirala kao bujica nadošle proljetne rijeke. I baš kao u knjizi Julijane Matanović kad nadre inspiracija, morala je "ostaviti crtice".Jednom rukom je držala volan a drugom pipala po zadnjem sjedištu da dohvati torbu. Pazila je da joj u toj brzini koji idiot ne uleti iz desne trake dok ih sve redom pretiče i načeprkala u novčaniku kemijsku,a ispod futrole s CD-ima nađe nekakav račun koji je na sreću bio poduži pa je mjesta za bilješku „crtica“ bilo i dovoljno. Svakim metrom je bila sve dalje od svog računara, od svojih blogera i odlazeći, jureći, jedva čekala kad će se vratiti da klikne na stranice svojih miljenika. Gotovo je! Zaglibila je! Ništa više nije bilo tako zanimljivo. Ništa joj više u životu nije trebalo. Imala je svoju tipkovnicu, svoj blog, svoj klan i njoj dovoljno. Jureći 160 na sat, piskarala je na nezgodnom ispupčenom mjestu plastike iznad volana i već u mislima rađala se nova priiča.
A vraćala se tek za tjedan dan. Bila je to velika kriza. Ima li lijeka tomu!
komentiraj (20) * ispiši * #
Skok u zagrljaj
utorak , 10.07.2007.
Kucao joj i biološki i onaj sat ljepote! Plašila se svojih bora, a bo'me i prvih bijelih na sljepoočnicama. Tješila se bratovom dječicom, kupovala im sve ono što bi tako rado svojoj rođenoj djeci. Uvijek je bila prepoznatljiva i sedamdesetih i ovih dvijetisućitih....bila je nepopravljiva rokerica s bijelom jež-frizurom. Vodila je seks i u toaletu kafića i pijana i trijezna, i kada je imala ciklus i kad je imala upale. Mislila je da je to još uvijek hipi- vrijeme i da je bolje voditi ljubav nego rat. Ali, momci se promijenili. Ima seksa na sve strane, prije su to cure manje davale. Sad oni postali umišljeni, probirljivi, a i njoj se trbuh objesio i sise olabavile. Nije mogla protiv sebe. Gadila se sebi noću kada se u kupatilu u sitne sate gledala u ogledalo po povratku iz tih ogavnih noći, tražeći svog "dječaka". Gadili su joj se oni viseći podočnjaci, one bore i koža koja je izgubila svježinu. Mrljala bi rukama maskaru i pravila nakazu od sebe, a onda plakala i umivala lice suzama.
Jedne večeri upoznaše ju s njim i učini joj se da je pronašla svog "dječaka". On je bio mlađi samo dvije godine, ali tako rumen, glatke kože lica i prekrasnih usana.Odmah je poželjela svoje usne utisnuti u njegove i ne probuditi se nikada. Nikada se nije tako osjećala. Imala je pun trbuh leptirića i noćima se prevrtala u postelji. Živjela je za večernje sate kada bi hrlila u stari grad i znala da je on tamo. Ali, on nije želio seks. Čak nikada nije učinio neku gestu što bi nagovještavala odlazak u mračnu stranu dvorišta kafića ili u toalet, što je bilo normalno kada se dvoje napali. Pričala je svima o svom "dječaku" i da su u vezi, samo zato što su svako veče sjedili na istim stolicama za šankom.
"Nisi valjda peder!" - šapnula mu je nagnuvši se do njegovog uha.
"Nisam. Pogledaj!" - i uhvati ju za ruku, koju stavi sebi među noge.
Brecnula se dodirnuvši ga i pomisli:
"Jao, koliki je!"
Ali, sve ostade na tomu. On i dalje glumio "diška"- kako su ga zvali od milja. Muški dio društva ga je posebno volio i govorili su da je šteta što on nije negdje direktor.
Dolazila je u salon i pričala prijateljicama o svom "dječaku", a one su sve okretale na "zez" pa ju pitale:
"Pa, bi li išta?"
"Ama, ništa, tvrd orah, a ja vam drage moje gorim k'o požar u Grčkoj!"
Bila je predizborna kampanja i jednoj od njih obećala je da će iskoristi njegovo poznatstvo i gurnuti ju u komisiju jer su se dobijali neki novci za to. Otišle su zajedno na sastanak, a ona ga je gutala očima. Nije se mogla naupijati te njegove svježe rumene kože lica i čvrstoga tijela. Što ga je više gledala činilo joj se da se njena koža oteže kao žvaka.
Po svršetku sastanka upoznala ih je i kao grom ju je posjekao pogled koji je bljesnuo između njih. Nije sebi smjela priznati da se u taj tren nešto dogodilo. Bilo je to kao lagani potres iza kojeg su najavljivali katastrofu. Pokušavala je sebi reći da joj se samo učinilo.
A onda njega nije bilo s vremena na vrijeme na njegovoj stolici, a i ona se nekako promijenila prema njoj. Pokušavala je razotkriti umišljenu urotu protiv nje, ali nije joj pošlo od ruke. Nitko nije ozbiljno shvaćao to što je ona svima pričala da su u vezi, da je on njen "dječak". Osjećala je da su njihovi pogledi čudni, da joj prešućuju ono između redova, ali nije mogla nazad. On je bio njen "dječak", ona je morala posjedovati to rumeno lice i njegove usne. Razdirala ju je bol pri pomisli da negdje miluje njene grudi, da njene ruke prebiru po njegovom tijelu...Zamišljala je kako ih nalazi i čupa ju za kosu, a njega ima samo za sebe, zarobi ga da bi ispunjavala svaku njegovu želju. Što je više kidisavala u svojim mislima razdvojiti njihova tijela u glavi joj je više zujalo, kosu bi sebi čupala. Rukama je trljala sljepoočnice i nije tu buku mogla podnijeti. Pa i kada je istrčala iz kafića, jer je muzika bila preglasna, nije prestajalo zujati.
"Plivati, u rijeci plivati, ohladiti...vrelo mi je ovo u glavi...!" - čula je neke glasove i popela se na ogradu. Rijeka je djelovala kao spas, njeni vrtlozi su izgledali kao ventilatori i znala je ako uskoči, sve će opet biti dobro. Opet će on sjediti na stolici pored nje, uzet će ju za ruku i zavući u svoj džep...A on! Eno ga, dole, maše joj. Hvala Bogu nije s njom. Mahnula mu je, doviknula:
"Hvala Bogu da si tu, mislila sam da ću poludjeti!" - i odskočila s ograde.
Vrtlozi divlje ledene rijeke obuhvatiše njeno tijelo, povukoše ga prema dolje na oštre hridi, a njoj se činilo da se njegove snažne ruke svijaju oko njenoga tijela. Bila je tako sretna, uzvraćala mu grleći ledenu vodu, dok joj od sretnih uzdaha ne nestade zraka.
komentiraj (12) * ispiši * #
Gluposti
ponedjeljak , 09.07.2007.
Nije joj baš išlo. Razvukao se ovaj studij medicine evo, deseta godina. Ali, ona mora biti liječnica. Znala je da ako ovako nastavi, nikada neće ispuniti svoj san. Noćima nije mogla spavati. Njegovi su protiv nje, a njeni to ni u ludilu ne smiju znati. Uspjela ih je ubijediti da ju profesor mrzi i da je uzeo pik na nju, pa nikako da položi taj posljednji ispit. Sve je bilo lako dok je ona u drugom gradu i oni nemaju pojma kakav rat vode njih dvoje. A stanje se napelo, tenkove primiču granicama, rezervisti gmižu po gradu. Znala je da ne može očekivati zaštitu od njega. Ubili bi i njega i nju. Nije smjela ni pomisliti da se on izlaže opasnosti i da ju pokuša zaštiti. Ona je samo razmišljala kako da ona zaštiti njega. Pa, ne mogu joj učiniti nikakvo zlo, nego protjerati iz grada. Nije ona bila od onih cendravih cura. Nikoga se ona nije bojala. Onaj tko bi joj nešto dobacio doživio bi neugodnost kada bi mu se ona zavratila i onako visoka kao žirafa nadvila nad njega i pitala je li nešto rekao. Govorili su joj da će ju jednom netko upucati zbog takvog ponašanja, a ona je odgovarala: "Pa, što!" Nije poznavala drugi strah osim onoga da se njemu nešto može dogoditi. To bi ju slomilo. Voljela ga je tako silno da nikako nije uspijevala pronaći usporedbu toj ljubavi. Vodili su računa da ih nitko ne vidi kada se sastaju, jer su njegovi imali svoje uhode. Koliko god su se osvrtali idući na mjesto sastanka i mogli "ruku u vatru" da ih nitko nije vidio, sutradan bi joj pričao kako je otac sinoć sjedio narogušen kao nevrijeme i čekao s prodikama, a majka sjedila uplakana i proklinjala ga.
"Pa, vidiš li ti ovo stanje, kako svijetu u oči da pogledamo a ti sa s ustašicom ljubakaš!".- grmio bi otac. A njena majka je već dovoljno tisuća puta proklela "četničko sjeme" odgajajući bratovo dijete od koga je bratova bivša žena digla ruke. Bila je to luda kuća, a ona nije htjela nikakvih rasprava. Krojila je samo plan kako da se maknu od ovog zatrovanog naroda i sviju svoje gnijezdo.
Jednoga dana, dok su pored crkve razapeli nekakve balvane i postavili mitraljez, ušla je u crkveno dvorište i potražila fra Gabrijela.
"Došla sam po Vašu pomoć, a ako i jednu riječ reknete protiv- ja odoh. Ako možete, pomozite mi." - rekla je ljutito i hrabro, kako je jedino znala. Volio je on nju, ali se plašio za to ludo dijete. Mogao bi ju netko povrijediti, a ona pružila jezičinu i samo izaziva.
Obećao joj je da će učiniti sve što može, a ona je sva sretna dojurila svom voljenom u mračni kutak na kraju uličice.
"Rekao je da će nas prebaciti do Njemačke, a tamo će nam njegov prijatelj pomoći do Amerike!"
On ju je grlio i mislio kako je luda sanjajući američki san, ali se ipak potajno nadao da će i u ovome uspjeti. Jedino što nikako nije mogla uraditi onako muški kao sve ostalo bio je taj prokleti ispit. Baš kao što je govorila- što više uči, više ne zna. Ali, sad u ovoj ratnoj kuhinji na ulicama njegovog grada to i nije bilo bitno. Pa, tko će te pitati za diplomu i gdje će to sve završiti. Sve njegove komšije su već bili dobili uniformu i puške, a njega još nitko nije dirao, valjda zato što je student.
Nije mu smetalo što je starija od njega pet godina i što su oboje na kraju istoga faksa. Nije mogao živjeti bez te svoje djevojke- ratnice.
Već kroz tri dana pozva ju na podstanarski telefon fra Gabrijel i reče neka pripreme pasoše i malo stvari, pa da krenu.
Nije njoj smetalo što ih prebiru od barikade do barikade...znala je da je poslije svake te primitivne građevine Amerika sve bliža i bliža. Mučilo ju je da su roditelji ugroženi u njihovom gradu, ali ona je morala misliti na svoju budućnost.
****
Mjesecima je pokušavala napisati da se udala i da zna da to oni nikada neće prihvatiti i onda derala papir. Od onih koji su pristizali iz te paklene zemlje, gdje je rat gorio, a cijeli svijet samo promatrao i nitko se nije htio miješati, saznala je da je otac bio zarobljen tri mjeseca i da su ga razmijenili i da se sastao s majkom, pa su otišli u stan na moru. I brata su progonili, a on je završio u NJemačkoj. Njih dvoje su dobili dobar posao, iz pidžame išli u radno odijelo iz radnog odijela u pidžamu,ali se isplatilo. Kupili su kuću pod hipoteku s malim bazenom i oboje imali auto. On joj je bio dobar i plakao od sreće kad mu je rekla da je vjerojatno trudna, jer nije dobila već tri mjeseca. Dom su uređivali s ljubavlju i počeli štedjeti za djetetov fakultet, vidjeli kako to Amerikanci rade.
Kad je porod bio na pragu, stisnula je, sjela u kut dnevne sobe za radni stol kod računara i počela pisati pismo roditeljima:
"Bit ću kratka. Mi se volimo već sedam godina, pa i dan- danas. Uspjeli smo stvoriti dom i imamo dobar posao. Nas ne zanimaju ratne gluposti i gledanje vjere. Sretni smo i uskoro ćemo dobiti sina. Zvat će se Zoran, jednostavno. Evo vam naša adresa i ako želite platit ćemo vam kartu da nam dođete u posjet. Voli vas vaša R!"
Nakon tri tjedna, dok je vješala aviončiće iznad dječjeg krevetića , on je došao s posla i pružio joj pismo koje je donio iz sandučeta na ulasku u dvorište. Gledao ju je zabrinuto plašeći se za njeno stanje, jer je svaki čas trebao nastupiti porod.
Otvorila je mirnih ruku i ledenog, sigurnog pogleda micala svoje plave zjenice preko redova pisanih drhtavim krupnim slovima. Bila je to njegova djevojka-ratnica. Samo je mirno odložila pismo na stolić za kupanje bebe i rekla:
"Znala sam!" Nije bila uznemirena. Njemu je ruka ipak zadrhtala kad je ugledao te strašne riječi:
"Nama ne treba još jedan četnik. Nikada nam više nemoj pisati!"
On je znao da je bolje što on nikada nije poslao pismo u svoj grad. Tko zna u čije ruke bi došlo pa bi mu oca mogli ubiti zbog toga.
Digao je pogled kroz prozor i ugledao ju kako šeta vani po travnjaku poduprta objema rukama na križima. Znao je da su počeli trudovi, nikada nije tako hodala.
komentiraj (16) * ispiši * #
Tišina
nedjelja , 08.07.2007.
Opet galama u stubištu. Da, njegov je to odvratni glas. Djeca prikovaše svoje ustrašene okice za njeno lice. Kao da su zazivali: " Spasi nas , mama!"
Razmišljala je ona o tome, ali kako će otac i majka gledati u oči susjedima u selu. Sramota je to. Ta, crkveno su vjenčani.
Kao da nogom otvori vrata, nahrupi u hodnik njegovo pijano tijelo, a propuh nanese smrad alkohola iz njegovih usta prema njima. On samo prođe u kuhinju, uze veliki nož, podiže ga u zrak i viknu:
"U sobu! Svi!"
"Smiri se, čovječe, daj da te izujem pa lezi. Umoran si. Pusti djecu, što si tu ona učinila!" - pokušala je zaštiti djecu. Ovaj put je pretjerao, ta znala je ona, bila je plaća.
"Šuti, kurvo, miči se! I ti s njima! U sobu!" - urlao je, a ona je u zemlju propadala zbog susjeda.
Utjerao ih je u sobu kao što čoban utjera ovce u tor kad ih vrati s ispaše. Zabio je nož u vrata druge sobe, omotao ga užetom, njih zatvorio, zabio i drugi nož u ta vrata i nategao uže.
"Samo probajte izać' !"- vikao je, a djeca su se svila oko nje.
Upalio je radio i pojačao ton iako je bilo već blizu pola noći, a ona se stidjela susjeda.Tihu noć parao je sramotan nered iz njene kuće. Govorile su joj susjede da je luda što ga trpi, da će ostati trag na djeci, a ona je samo šutjela i znala-ako njoj pukne pred očima, nikakva sramota, roditelji, rodbina neće ju vratiti u taj pakao. Ali, kud je mogla poći. Teško se živjelo, kirije su skupe, djeca mala i svi idu u školu.
Pospali su oko nje svijeni kao ptići, a onda se jedno promeškolji i reče:
"Mama, hoću piškiti!"
"Ah, dijete drago, ne možemo izaći, što ću s tobom!" - reče okrećući se po sobi tražeći nešto pogodno.Ugleda veliki ručnik za plažu u plastičnoj vrećici i reče:
"Hajde, slobodno piški u to. Pa će mama objesiti kroz prozor da nam ne smrdi do ujutro!"
Ukočila se cijelu noć pridržavajući djecu oko sebe i oka nije sklopila. Slušala ga je kako kao životinja hrče, krklja, bunca i viče. U mislima mu je ulazila u sobu i tukla glavu, tukla, dok mu ne bi nestalo te odvratne njuške pijanice. Mrzila ga je. Gadilo joj se pomisliti da ga gleda i da trpi više ijedan tren.
Kad je svanulo, dozivala ga je tiho prislonivši usne uz štok vrata, da ju ne čuju susjedi. Odjednom začu škljocaj i ništa više. Uhvatila je za šteku i provirila. Stajao je raskoračen nad školjkom u toaletu i pišao kao konj. Jedva se suzdržala da ga ne zvekne u glavu i zatvori vrata, ali morala je biti razumna. Potisnula je bijes i razmišljala:
"Nikad više nećeš zanoćiti s ovom dječicom, kretenu pijani!"
On se bauljajući vrati na kauč koji je smrdio po mokraći i vidjela je mokre fleke po njegovim hlačama. Obgrlio je jastuk, prdnuo kao konj i u isti tren zahrkao. Pritvorila je vrata sobe i izašla iz stana.
Čula je bila za jedan napušten stan, nitko nije živio tu. Morala je za početak tako, dok ne stane na noge. Sad nema za kiriju. Čak ni za kruh. On je sve popio. Svratila je po sestru i odmah su ponijele dvije deke i stolić. Znala je da može računati na sestru. Odavno ona njoj već govori da ode od njega.
Već nakon par dana imali su ono osnovno, a direktor u firmi je obećao da će poraditi na tomu.
Kad je pijanac shvatio da se ona ne šali, počeo je sačekivati maloga poslije škole i prijetiti mu da će ih sve pobiti ako se ne vrate, a jadno dijete treslo se kao prut trčeći u njen ured na posao.
"Još jednom dođi u moju firmu, vrelom ću te vodom zaliti ako te ugledam!" - rekla mu je, a on se kao hijena podvijena repa odvukao bez riječi.
****
Svi su diplomirali, donose svoj kruh kući, planiraju svadbe i kupovinu stanova na kredit, a njoj još uvijek nije dodijala ta besprijekorna tišina njenog vlastitog doma.
komentiraj (15) * ispiši * #
Genijalci
subota , 07.07.2007.
Kada se sve stišalo po stanu, on otišao na posao u noćnu, dijete s društvom van, uzela je zdjelu s velikim modrim, hladnim šljivama, posadila ih na sred svoga krila, digla noge na niski dnevni stolić i na daljinskom kliknula na „Genijalce“. Tih nekoliko ljudi tako ju usrećuju s vremena na vrijeme. Nekada se stidjela što Gobac obilježava njenu generaciju pokazujući djeci svoju groznu mršavu guzicu, ali sada kad se malo popunio i njen sin ga favorizira, i njoj je postao drag. Pored Pirine genijalnosti osjeća se kao plavuša bez pameti. Klanja se njegovoj načitanosti i bistrini uma. A onda dođe ona mala Šuputova. Pa ta curica izraste u takvog labudića, da ne može da shvati kako može preko noći zavoljeti nekoga kao što je tu malu. Ne sjeća se točno početka te simpatije prema tom žgoljavom djevojčurku, ali misli da je to počelo još u „Plesu sa zvijezdama“. Zbilja je bljesnula i pokazala ženstvenost koju bi svaka žena trebala imati. A posebne osjećaje izazvala je u njoj hodajući s Knjazom po Africi u štiklicama i ispunjavajući njegove zadatke. Radila je to s takvim šarmom da je mamila iz njenih ruku pljesak, pa bi se zastidjela same sebe kako se smije i navija za nju sama pored TV-a.
I misli pohrliše u njenu mladost, kada je htjela tamo nekih godina ići na audiciju za glumicu a njenoga oca umalo nije strefila kap. Pa to su kurvanjska zanimanja. Hoće onda na studij za novinarstvo, a on drži prodike o obvezama prema mužu i djeci, a obveze u redakcijama traju do kasno u noć. Nije čovjek želio u najboljoj namjeri da ima kćerku raspuštenicu. Pa mu ona reče da bi htjela na studij književnosti, a on se zgranu na te lude ideje: ta, misli li do kraja života biti na jaslama ministarstva za bijednu plaću prosvjetara u nekakvoj knjižnici ili skakati oko tuđe djece i lektira. Kako god je otac reagirao sa zgražanjem, ona bi se uvlačila kao kornjača u oklop i mislila da će i sve sljedeće što bi rekla, a nije imala više što reći, biti obična glupost. Pa mu reče: „Pa što da studiram!“
„Pa, ekonomiju , dijete drago, na posao od osam do četiri, pa doma mužu i djeci!“ – rekao je otac opet u najboljoj namjeri.
„Ali tamo ne mogu pisati ništa nego brojke!“ – pomislila je tužno i predala dokumenta na Ekonomiju.
I zato je sad s divljenjem gledala tu malu Šuputovu, kojoj je tata oslobodio krila, a pred njom se nižu prelijepi životni periodi. I vidi joj se to na licu, sva blista, okice pune sjaja i sreće. Pa i kada ona nešto klepne prostački to je tako nevino i slatko, jer ona je sva tako krhka i sigurna u svoju mladost i ljude koji ju vole.
Njupajući te debele plave šljive, smijala se njihovim idejama i genijalnostima, a onda je dohvatila mobitel. Danas dok se vozila u autu, povirila je na mobitel i začudila se na poruku koja je već sat vremena ležala neotvorena. Osjećala je tada tihu krivnju, jer nije željela povrijediti drage osobe koje bi mogle pomisliti da ih ignorira.
Poruka je bila od njene punašne frizerke iz drugoga grada , kod koje bi ona otišla po boravku na sjeveru. Cure su radile ludilo frizure. Vlasnica salona je bila isto draga punašna i staložena crnka. Poslale su joj poruku da sjede ispred salona, piju kavu i da bi željele da je ona sada tu i da je super zabavna. A ona zatečena takvim izljevima emocija od cura koje umalo može roditi, uzvrati odmah hrvajući se s volanom u krivini - da je tražeći onu narukvicu sa slike hodala cijeli dan po gradu i uspjela nabaciti boju, ali narukvicu nije našla. Dobila je poruku: „Jao, boginje, pa nemoj se mučiti! Strašna si!“ Godila su joj ta blještava slova .
****
A tek jučer, dok se iz „Terranove“ vraćala sa hrpom novih krpica i razmišljala kako je ona najluđa žena koja pored auta hoda po ovom vrelom gradu gdje zraka nema ni za eure, pogledala je niz tu duuuugu ulicu do kružnoga toka, a tek onda slijedi još duža, pa onda još jedna manje duga. I baš kad je koraknula na pješački prijelaz, pažnju joj privuče talijanski bus koji je baš ispred semafora upalio „sva četiri“ i zakrčio promet. Ah, Tale k'o Tale! Može kod njih sve. Iz velikog metalik boje modernoga busa izađe jedan dedica s nekom mapom u ruci, a njoj sinu da ona upravo gleda u svoj spas. Pa, umrla bi ako nastavi pješačiti. Kao slučajno pogledala ga je i upitala :“ Can I help you!“ Stari Tala reče sav radostan . „Parking!“ Pa, naravno znala je ona što on treba. A ona svaki dan gleda sa svog balkona kako turisti dolaze na parking i idu u obilazak njenoga grada. Pokušala je na engleskom reći da će poći s njima i pokazati, ali nitko ni „be“ nekog drugog jezika osim svoga. Onda se nasmijala i rukama gestikulirala da će mu rukama pokazivati smijer a on će okretati volan. U busu se začuo pljesak, i to ju je podsjetilo kako su pljeskali u avionu kada je uspio sretno sletjeti u Chicago na pola metra debelu ledenu pistu. Svi u busu su ustali i oduševljeno pratili što ona pokazuje. Ona se našalila: „Talijano parlate only taliano!“ Vozač se smijao i rekao: „Si, si, no engleze!“ Kada su stigli do njene zgrade prstom je uprla u parking prepun buseva i rekla: „ A sad ciao!“ Smijeh, pljesak i „grazie, grazie“ odjekivao je u busu. Pokazala im je smijer u kome će krenuti u obilazak grada, a oni su joj mahali kroz velika stakla i slali puse. Osjećala se tako dobro...noge su joj bile zahvalne do neba na ovoj kratkoj vožnji. Kad je krenula od busa, znatiželjnim susjedima koji su lovili zrak ispod drveća ništa nije bilo jasno kako to ona iz talijanskoga busa. Eh, da im je znati!
****U zadnje vrijeme osjećala se kao Šuputova. Događale su joj se super stvari. Prijateljica na koju je bila ljuta četiri godine, rekla joj je: „Opet ja tebe volim!“ A ona joj je uzvratila: „Pa, 'ko me ne bi volio!“ I osjećala se baš dobro. Vrhunac je bio komentar njoj drage osobe koju veoma cijeni, a nikada ga nije vidjela (uzvisio je hvalama njen rad) i uplašila se. Sve je to previše za nju. Sve zvuči kao epitaf. Što je tim ljudima! Pa, ona je uvijek bila ista – govorila istinu u oči, pokazivala ljubav onima koje voli i ignorirala one koje ne želi ni blizu svoga života....Zašto odjednom ti pljuskovi lijepih hvala i emocija. Ajoj, da joj neće reći strašnu dijagnozu, pa će im svima ostati u prelijepom sjećanju.
A Šuputova! Ona tako sigurno ne razmišlja. Ta, mlada je i ima pravo na zdravlje i život.
komentiraj (13) * ispiši * #
Andrijin križ
četvrtak , 05.07.2007.
Ona jednostavno nije mogla odoljeti muškarcima. Tuklo bi joj među nogama u njihovoj blizini kao ono blinkanje svjetlosno-zvučnih signala na prijelazu pruge. A ona bi morala prijeći prugu iako je rampa spuštena. I uvijek je mislila da to nitko nije vidio, da ju vlak i ovaj put nije udario. Iako su joj noge bile debele u članku kao dva stabla i sise visjele kao dvije pljuvačke, ona nije marila za to, nego čak naprotiv...ono je blinkalo i blinkalo.
Nije ju moglo opametiti ni bratovo premlaćivanje pred stotinu rođakovih svatova na podu restorana, jer je jadnom čovjeku dodijalo da ne može ni jednom prijatelju pogledati u oči. Znao je da je sestra padala ničice pod svakog od njih. Mlatio ju je k'o zadnju fukaru i prijetio, a ona se voljela nagnuti da joj ono malo sisa bljesne pred očima muškoga roda. Ali, džabe, tuklo joj je među nogama. Našla je tog papka iz Bosne, zgodan i lijep – nema šta, i rekla da je trudna. Pametnija od naivka bila je njegova majka pa reče: „ Kad rodi, uradi DNA pa ako je tvoje- ženi, šta'š kad nisi pazio!“ Ali, on nije čekao analizu, složila je ona njemu priču i pade svadba. Malo joj prestalo tući među nogama, stomak nije bio baš seksi, onako velik i smetao joj, ali su sise nabubrile i to joj se dopalo.
Rodi ona sina i dijete bijaše kao raspolovljena jabuka od oca, ali njoj opet pođe tući među nogama pa i na prijateljičinog muža, i na prvog susjeda, nema veze, samo nek' je muško. Neke su je se pasale, neke su bile naivne i nisu znale da im voljeni pružiše ruku i prijeđoše prugu, iako u glavu tuče onaj svjetlosno-zvučni signal i poručuje da kad vlak udari sve se raspadne.
Rodi ona još jednog sina, ovaj put "pljunut" ona, pa nije bilo sumnje čije je dijete. Taj mamlaz iz Bosne, radi k'o rob da navuče u kuću, nek' ništa ne fali, ide po cijeloj Hrvatskoj i radi, radi.... A njoj dosadno, a susjedi zgodni, pa se ona malo nagne, malo naguzi...i ono ponekad upali.
Fijuknuše prvi meci JNA vojske, pokupiše prnje i bjež' u Švedsku, tamo imala neku rodbinu. Tamo nemaš komu vrckati, prestalo joj tući, ne mirišu joj Švedi k'o naši, a i nije joj ni do čega kada noću dođe mrtva umorna i smrdljiva od rada na crno. Nije joj bilo jasno kako ostade trudna u tom kaosu od života i rodi se jedno „za uspomenu dijete“, šta'š sad kad se dogodilo. Ponesoše i njega i ono malo maraka u čarapi što se zaštekalo, pa kad se rat stišao, potjeraše ih - papiri nisu bili u redu, da se očisti malo nacionalno stanje.
Prestalo tući među nogama u Švedskoj, pa tako i kad su našli podstanarski stan...pritisnule kirije i „veresija“ u prodavaonici. A čarapa se isprazni dok su trepnuli. Valja spašavati situaciju, pa reče svom papku da bi i ona mogla naći kakvoga posla, traži jedan konobaricu. A on jadan, hajde što će, reče joj nek' radi, možda bude bolje. Kad je vidjela tog „jednog što traži konobaricu“ ne samo da je zablinkalo, nego tuklo u sljepoočnicama. Nije vidjela ljepše muško. Jest da je bio mlad k'o rosa, ali joj mašta dobi krila kako će ga svačemu naučiti. Onaj njen jado reče da je pogodio dobar posao u Ljubljani, krečit će nekoj gospođi tjedan dana stan i dobit će dobru lovu. A ona nije bila kao druge žene, malo ljubomorne i zabrinute- ta, mogao bi ju muž prevariti i omirisati gospođu. A, ne! Ona je djecu prvu noć polegla ranije i ostavila otključano tom mladcu da uđe, nek' ne zvoni-mogao bi djecu probuditi.
Kad se njen jadnik vratio iz Ljubljane, nekako joj remetio planove, lako je bilo s djecom, ali...avaj! Jednog dana banu on u kuću ljut i crven u licu i pita ju kakve su to priče po birtijama da mu je bolje ženu dići s posla, ako hoće brak sačuvati. I izgleda, udario ju vlak a nije ni znala. Nikako nije mogla staviti situaciju pod kontrolu. Zbilja, morala je napustiti posao, a srce joj se kidalo za mladim gazdom, zaljubila se preko glave. Mužu punili glavu iz dana u dan sa sve gorim pričama, on bio sve manje kući i netko joj reče da noću ide kod one krezube što ima stan i kćerka joj vani, pa joj šalje love, ničeg joj ne fali. Gledala je muža kako joj klizi kao pijesak kroz prste, i sve se raspada. Kada je ušla u prodavaonicu da uzme ručak na veresiju, djevojka se sva zacrvenjela u licu i reče da joj gazdarica rekla tek kad vrate i ono što su dužni. Sjela je u dnevni boravak i stavila prekrižene dlanove među noge, da nešto smisli. Među nogama mir, nije joj ni do čega, ali je smislila da ide na selo svojima, šta drugo, nema djeci više što dati da jedu, onaj njen cijelu noć kod te šmizle, a po cijeli dan spava. Probudi ga i kaže mu:
„Ja idem s djecom. U babinu ću kuću. Ti uzmi šta god hoćeš sebi, nama šta daš i vrati kako znaš dugove, Mladenka je ljuta dolje u prodavaonici, nije mi dala danas da uzmem kruh!“
On je samo pušio i gledao pred sebe. Mislila je da će ga malo omekšati kad mu rekne da on uzme šta hoće...mislila je da je svejedno šta on uzme, neće on moći bez djece, vratit će on njih za mjesec dana.
Iz dana u dan onaj najmlađi je poslije igre na igralištu kod crkve dolazio ili krvave usne, ili s masnicom kod oka, ili zgreben noktima po nadlaktici...i rekao kroz zube svaki put ulazeći u kuću i idući do kante s vodom da se umije: „ Majka ti je kurva, moja nije, sve ću ih pobiti nek' mi još jednom ne'ko rekne!“
I mater i ćaća su se tiho kretali po dvorištu, da ne bi koji susjed štogod bio ljut pa im nabio na nos novo stanje u obitelji. Brat je samo šutio i nikomu ništa nije govorio, nego pokušao sa zetom popričati, da se to stiša, da se sramota pokrije. Zet zajogunio, neće da čuje, odaje njima svaku čast, ali „sestra ti je kurva vazda bila“. Snaha se sramila ići u firmu na posao, bilo je i žena koje otvoreno pitaju.
Godine su curile kao pijesak u satu, djeca rasla, a on nikada ni za litru mlijeka. Djeca ga traže, zovu. Nižu se pričesti, krizme, rođendani...on samo na bus vozaču dadne nešto sitno ili im kao dar napuni mobitel najmanjim bonom...On je spavao čiste savjesti. I išao liječnicima da vide šta je to s bubrezima, neće valjda na dijalizu.
komentiraj (13) * ispiši * #
Preobražaj
srijeda , 04.07.2007.
Dvadeset mi je godina, a ja sam već dva puta bio ludo zaljubljen. Jednom sam se čak htio i ženiti. Ona u Zagreb na faks, a ja upravo završio zanat za vodoinstalatera vrlodobrim uspjehom. (Baba i majka bile presretne.) Možda se ona i zajebavala na moj račun gore u Zagrebu kada bi me noću zvala u „0“ tarifi...ne znam!Ali, ja sam joj rekao da sam bio u gradu i u izlogu vidio prelijepu vjenčanicu.
„Cijelo selo šmrče bijelo“, bio je to hit u mom selu. Droge na sve strane. A moja mater koja je radila u plastenicima ili staklenicima na dnevnicu od „kad svane-dok ne smrkne“ kupila mi je i klavijaturu i gitaru i uplatila pjevanje u najgori tren - kad sam mutirao, i gurala me u crkveni zbor i orkestar, plašeći se za mene da me „bijelo“ ne stavi u napast, da se ja naivko ne pridružim tatinim sinovima koji po selu deru sto na sat i ciče gumama i svi su na „nečemu“. Krao sam joj piće iz kuće i nosio iza crkve, gdje su svi pili na moj račun, a sutradan sam tražio fra Andriju da mu se ispovidim što griješim o mater. Čuo bih mater noću kako masira noge vodom jer nije mogla naći rakiju, kojom sam ja sebi kupio još kojeg prijatelja i dokazao se.
Jednoga dana mamina prijateljica iz grada, bivša susjeda koja je živjela na visokoj nozi i voljela doći kod nas (ne znam zašto), poslala je poruku da je izašao natječaj u nekoj firmi i da bih se trebao javiti i pokušati. Majka nije vjerovala i odmah komentirala da je to sve namješteno. A ja sam ipak odnio dokumenta i već sutradan „zajahao“ moj prvi bager. Osjećao sam se kao kauboj na rodeu. Ne znam da li zato što sam odjebao iz one dedine vukojebine (ipak sam se rodio i živio u ovom gradu) ili što sam osjetio moć nad tom grdosijom dok je brektala podamnom i slušala moje komande.Osjećanja su se miješala.
Cijeli dan vrištalo je u mojoj glavi „Otišao sam i nikada....nikada više ja se ne vraćam“. U grlu mi se radost grčila k'o zgnječena zmija u tugu kad bih se sjetio matere. Bilo mi je žao te žene kojoj je lice u četrdesetoj bilo tvrdo i spečeno od vrele zemlje u stakleniku nekada i do pedeset stupnjeva. Kuća nam je u selu bila posljednja, a pod njom je pucalo polje maslinika i vinograda pa se spuštalo do rijeke gdje smo provodili ljeta. To nam je bila glavna ljetna zabava- skakati ispod ledenih slapova i divljati cijeli dan.
Moje kolo sreće se zavrtjelo.
Dok sam umoran ležao u maloj sobi nakon dugog i teškog dana na gradilištu, stigla mi je poruka od rođaka da hitno dođem u katedralu. Umoran k'o pas digao sam se i pošao iz te tihe sobice gdje me tuga oblijevala kao znoj. U gradu je bilo paklenski vruće veče, a znao sam da u mom dvorištu sada struji hladan vjetrić s rijeke. „Ipak NE, hvala lijepo, nikada više!“....čuo sam glas u glavi, a slika umorne matere visjela mi je pred očima kao grižnja savjesti. Kada sam ušao u župni ured, velečasni mi reče da je čuo da sam svirao u crkvenom orkestru, da im treba šesti član i što ja to znam svirati. Nitko sretniji od njega kada sam mu rekao. „Dođi sutra na probu!“ – reče i pruži mi ruku.
Odmah sam materi poslao poruku, a ona umorna od borbe sa mojom mladošću-ludošću i teškog rada na zemlji, samo mi kratko odgovorila:
„Budi pametan!“. Mislio sam da neće imati na računu da mi odgovori i sudjeluje u mojoj radosti, ali ona uvijek ima „kunu u rukavu“.
A sutra ću joj poslati još jednu poruku:
„Ovih dana sam računao koliko dobijem za dnevnice, a koliko ode u dim – cigarete. Ne pušim već tri dana.“
komentiraj (15) * ispiši * #
Lijepa naša
ponedjeljak , 02.07.2007.
Avion je u velikom luku dolazio prema Big Aplle.
Kip Slobode je zbilja bio ...uh...kip Slobode, samo to reći. Kao da će ga krilo aviona zakačitii. Taman se oblaci razišli, pa se može vidjeti.
Devetogodišnji sinčić uzbuđeno je gledao kroz prozor i sav ushićen šaputao: " Mama, je li ja ovo sanjam!"
Sva je drhtala. Nikako nije mogla evidentirati u svojoj glavi slijed događaja. Samo je mislila o ajkulama dole u tom glupom oceanu (ah, lijepi naš Jadran) i kako će svaki čas javljati na vijestima "....u trenutku spuštanja aviona na New York airport avion je počeo nekontrolirano bauljati po pisti..." bla - bla...i na spisku njih dvoje. Mrzila je avione, ali kako je mogla odbiti ovu Božićnu ponudu i uskratiti sinu da vidi Ameriku.
Njen engleski je bio katastrofa. Hej, pa ona je dvanaest godina učila ruski i sad je uz pomoć Betty naučila kako-tako engleski. Bilo je teško, ali je filmove slušala, ponavljala sama na glas rečenice i osjećala se tako glupo (jao,da me tko čuje-pričam sama sa sobom..). Pjevala je stare dobre hitove i prevodila sebi pjesme. Išla je i u Dom Svetoga Ante kada su dolazile one Irkinje i podučavale ono osnovno iz engleskoga. Sin je već u prvom razredu govorio engleski, ali već odavno je gutao "Cartoon network" pa je za njega bilo lako.
Vodič grupe ih je proveo tako glatko da nisu morali proći nikakve kontrole. Kao kakve super-stars njih dvoje su se pojavili iz nekog tunela tamo gdje svatko dočekuje svoga gosta i onda su začuli kako Betty i King dozivaju njihova imena.
"Oh,I am so thunder!" - rekla je, a King ju je grlio i ispravio- "tired"... (tek poslije je shvatila grešku, ali oni su nju vrlo dobro razumjeli.)
Snijeg je bio svuda oko njih i Božićni ugođaj se osjećao na svakom koraku. A onda ju je Betty zovnula i uprla prstom prema cesti . "Look it!"
Premrla je od straha.Cesta je išla prema tunelu i nestali su pod morem. A onda nakon nekog vremena izašli i voda je bila svuda oko njih.
"Uh,luda Amerika. Da mi je samo kući doći čitava s ovim mojim jadnim djetetom.Kud krenuh!" - pričala je sama sa sobom.
Sve se zbrćkalo:vrijeme, njoj se ne spava a svi spavaju. Ona bi spavala a oni ih vode ovdje i ondje.
Bor veliki kao njen stan a ispod njega hrpe darova sa njihovim imenima:"This is from Lorraine!" "This is from me!"
Sve je to bilo lijepo, ali božićni ugođaj se nije uklapao u teški, gusti teksaški zrak, za koji je ona poželjela uzeti nož i rezati ga kao šikaru ispred njih da može disati.Čak je Betty morala pozvati obiteljskog liječnika i pitati za savjet kada je ona jadnica pala u nesvijest. Liječnik se uopće nije iznenadio kada mu je Betty rekla da su gosti iz Europe. Navikao čovjek disati taj gusti vlažni zrak, a zna da je u Europi sve normalno. Prvo veče, dok je sjedila u kratkim hlačicama i majici ispred ogromne američke kuće, začula je neke neartikulirane zvukove. Cijeloj uplašenoj od svega američkoga (jer je ubijeđena da će jednoga dana dva ljuta oceana u dogovoru obrisati s lica Zemlje tu veliku državu) Betty je objasnila da su to valovi i povezla ih u svom "Pick-up" - u do plaže. Nije bila oduševljena scenom, kao što je Betty sva ponosna pokazivala američke ljepote. Jednostavno, morala je cijelo vrijeme pokazivati da se plaši svega jer je sve tako veliko.
Čak joj je i nebo izgledalo veće nego kući.
Nisu se ni naviknuli na taj gusti zrak, Betty je rekla da kreću za Phoenix. Vozili su se cijeli dan od šest u jutro do šest na večer a da nigdje nije vidjela niti jednu kuću, selo, zmiju ili kaktus. Strašno! Samo crvena ravna pustinjska zemlja.
Kad je pomislila da će svaki dan ići kod Lorraine i jahati na konjima, Betty reče da idu za Las Vegas.
I još jedan dugi dan, nigdje žive duše, pa ni psa.Kada su se pakirali, Betty je vadila pernatu zimsku jaknu i kaubojske čizme za nju, a za sina su pošli do trgovinskog centra kupiti štogod tople robe. Trgovinski centar nije imao vrata i nikada se nije zatvarao, ponosno joj je Betty objašnjavala.
U Las Vegas su stigli pred veče. Već je sav treperio u svjetlima, a oni nisu mogli posložiti emocije. Bili su u gradu koji se "rodio" u pustinji, iz ničega u ničemu. Ona i njen sin samo su "štrokali" svojim aparatima i ne sanjajući da ih čudesa tog grad tek očekuju.
Hladni pustinjski vjetar prodirao im je u kosti, dok su stajali ispred hotela i čekali Kinga da obavi neke detalje. Tutnuo je napojnicu dečku koji je preuzeo njihovog "Volva", a ona je ugledala tipove sa sjajnim crnim cipelama i u odijelima na čije se "crte pegle" moglo porezati kao na nož. Definitivno, njihovo ispršeno držanje govorilo je da su mafijaši, pomislila je i prigrlila sina, da joj ga netko ne otme. Pet dana su lutali od casina do casina i "plakali" od ledenog pustinjskog zimskog vjetra, a onda bi ih dočekao topli krevet i ugodna temeratura u sobi u kojoj je krevet za jedno bio veći od njenog bračnog. Opet je zaključila da je u Americi sve tako veliko.
Mjesec i pol dana "trke" po Americi s jednog kraja na drugi, iz ciče zime u uzavrela pustinjska ljeta...sve to u vrijeme Božića i siječnja, a onda se primakao datum povratka. Glave pune dojmova, emocija, nije više razmišljala o ajkulama i padu aviona, jer joj se pijani Indijac, koji se dočepao besplatnih viskija nekoliko puta svalio preko glave na njeno sjedište, pa je stalno dozivala stjuarta misleći da čovjek ima udar. Stjuart i stjuardese su se strčali da zabave njenoga sina sa slikovnicama i darovima i provjeravali je li dijete uplašeno i ispričavali se. Nisu pojma imali, oni iz "Swissair"- a da je taj mali dječak izašao iz pakla tenkova, granata i VBR-ova pred koji mjesec. I da pijani Indijac nije ništa spram vijesti da je tata poginuo i da su se Betty i King javili za jedno dijete čuvši na misi u svojoj američkoj crkvi da tamo negdje u Europi djeca gube očeve i nogice i rukice.
Kada je avion sletio u zagrebačku zračnu luku, kleknula je na tlo, poljubila zemlju i rekla:
"Lijepa moja Hrvatska!"
komentiraj (7) * ispiši * #
Buntovnica
nedjelja , 01.07.2007.
"Nema Boga!!! Ako već tako tvrdiš da ga ima, daj mi ga pokaži! Ja vjerujem samo u materijalno! Onda bih trebala vjerovati i u duhove, a to su priče za malu djecu!"- buntovno je sa svojih sedamnaest najopasnijih i glupih godina govorila majci. Majka je s bolom u očima gledala i tiho moleći Boga da joj oprosti jer je premlada, pomicala svoje drhtave usne.
Mala sedamanestogodišnja pametnica mislila je da je otkrila toplu vodu pa je mamu zblažnjavala svojim glupim rečenicama.
Tata je bio njen uzor. On nije puno pričao ima li Boga ili ne, jer ga nije bilo doma više nego jeste. Ako nije bio na poslu, danima bi bio u Ljubljani ili Beogradu na sjednicama. A kada bi i došao gledali bi utakmice i komentirali kao dva dobra druga ili bi samo njih dvoje upijali svaku Titovu riječ s ekrana s nekog važnog događaja. Mama bi tada uvijek imala nekog posla. Voljela je i ona Tita, pa tko ga ne bi volio, ali ne bi ona baš zadirala u te strašne teme o Bogu. Tito o Bogu nikada nije govorio. On je govorio samo rad i rad i da se trebamo voljeti međusobno.
U školi su primali nove članove u SK, a ona je željela koračati tatinim stazama. Morala je donijeti potpise oba roditelja o suglasnosti za prijam u partiju. Tata je ponosno stavio svoj autogram na tiskanicu o pristanku roditelja, a mama je rekla : "Kuku, drago dijete, ako zarati, vi ćete biti prvi na udaru!" Mislila ona da će ako se opet bude ratovalo Nijemci napadati.
A u njoj, ludoj tinejdžerici sav ustreptao onaj vođa "škorpije" jedva čekao prve sastanke. Mislila je sad će sve da gori na tim sastancima, tamo će saznati sve tajne koje joj tata nije mogao pričati. Od sastanka do sastanka ništa se nije mijenjalo- dizali su ruke i uvijek su svi bili ZA. Uvijek su se čitali neki bilansi, izvještaji...pomalo dosadni, ali nema veze, bila je mlada partijka. Onaj polet ideala splasnuo je i nije više razmišljala onako ustreptalo, ali ostala je vjerna odlasku na "dizanje ruku za ZA".Nakon dvije godine odlazi u drugi grad na studij i svoju crvenu knjižicu nosi sa sobom na prijavak u drugu bazu. Do tada od nje nije imala nikakve koristi. Učila je dobro i sve rezultate bilježila na svjedodžbe, upisala se na fax jer je bila s dobrim ocjenama, smještaj je pronašla privatno...crvena knjižica nigdje nije otvorila vrata. Sad je bila starija dvije godine, ali još uvijek buntovna i ponosna što ljudima sve rekne u lice, nema kod nje okolo.
Na prvom sastanku sjedili su u maloj sali s profesorima cijela njena godina, a nakon kraćeg vremena u amfiteatru su imali sastanak fakulteta. Sastanak je vodio zgodan momak koji danas sjedi u Hagu. Bio je najbolji student, a kao srednjoškolac je davao dva razreda za jednu godinu, toliko je bio pametan. Mislim da niti on nije imao koristi od crvene knjižice, osim što se 1991. "presvukao" i ostao na vlasti. Već na prvom semestru profesori su vidjeli u njoj vrijednu studenticu koja sipa ispite kao iz rukava i nije bilo upitno zna li odgovor na postavljeno pitanje. Svi su ju znali po dobrom učenju, trudu i da uvijek sjedi u prvom redu i na predavanju i na vježbama.
Na jednom od partijskih sastanaka dobili su temu "Nezaposlenost u Jugoslaviji" i njima troma podijelili su istu literaturu. Bile su to neke crvene knjige i sve što je u njima pisalo bilo je suhoparno i neubjedljivo. A ona fino uzme dnevni tisak pa prelista, pročita što toga aktualnoga govore novinari s lica mjesta. Pisala je i pisala i pomislila da će biti predugo.
Sastanak je počeo. Ona je uvijek sjedila u zadnjem redu. Dok je djevojka iz prve klupe čitala svoju "referadu" drugi su listali knjigu, ili jeli kiflu, ili se šminkali...sve u svemu-ona nije čula niti riječi nego mrmljanje i nije znala što je ta cura uopće pisala. Onda je došao na red bubuljičavi momak iz susjednog grada, zvali su ih "vozari". I on dok je čitao, kao da se stidio svojih riječi, gutao ih je napola i kašljuckao, tako da ni njega nije mnogo razumjela.
Onda je ona bila prozvana. Svojim grlatim glasom kao zvonik s crkve razbila je tu učmalu atmosferu i pročitala jasno i glasno naslov, onaj isti kao i prethodnici i počela čitati. Čitajući rečenicu po rečenicu podizala je pogled kojim je kontrolirala pada li nekomu na pamet da čita novine ili se šminka dok ona govori. Primijetila je osvrtanje onih iz prednjih redova i kako su ostali s pogledima zakovanim na njoj prateći njene riječi. Nitko više nije prtljao po stvarima oko sebe, čak su i profesori odložili svoje papire ili novine i gledali ju. Kad je završila, još neko vrijeme svi su tako sjedili i čekali ima li ona još što za reći.
Profesor je naglo ustao, rekao da je sastanak gotov, a njoj rekao da ju treba jedan trenutak. Prolazeći pored nje smrsio joj je kroz zube : "Pođite za mnom u kabinet!" Bila je sva važna, konačno će raditi nešto u toj partiji osim dizati ruku za ZA. Dok je trčkarala u štiklicama za njim pokušavajući ga stići uz stepenice, kroz zube joj je rekao: "Ne može to tako, kolegice!"
Auh, što sad ovo znači!- pomislila je i više joj nije bilo drago što je pozvana.
"Sjednite!" - rekao je zapovjednički, profesor kod kog je imala pet i već u budućnosti znala da će njegov predmet uzeti za diplomski.
"Kolegice, ne možete tako radikalno nastupati. Vi dižete kolege na bunt. Vi ste slijedili pisanje najgoreg novinara od Triglava do Gevgelije. To što ste uradlili vrlo je opasno. Zašto niste radili pripravak po literaturi koju ste dobili!!" - vikao je na nju.
"Ali...sve bi bilo isto, pa...!" - pokušala je izgovoriti riječi obrane dok su i noge na stolici ispod nje drhtale od straha što se ovo odjednom događa.
"Nema tu što 'pa'...Vi treba samo da slijedite upute, nije Vaše da mislite, kolegice...Vi bi izgleda rado pokrenuli demonstracije...imamo mi takve po Americi i Njemačkoj koji rade po rupama.!" - govorio je profesor crvenog lica kao da će mu se koža raspuknuti. " A sad možete ići !"- odbrusio je.
Izašla je pogleda zakovanog pred svoje noge i nije znala da li je ovo što osjeća i ključa po njoj kao uznemireni vulkan - stid ili bijes. Pokušavala je sebi reći da se nije ništa strašno dogodilo, ali nije uspijevala. Nisu je trebali napadati Švabe niti je više razmišljala ima li Boga...bojala se kako reći tati što je uradila. Iako je bila punoljetna još uvijek je strepila od tatinog autoriteta.
Na sljedećem ispitnom roku kada je došla pred tablu tražeći svoje ime među studentima s položenim ispitom nije vidjela svoje ime. Otišla je do asistenta misleći da je posrijedi greška, a on joj je zadovoljno s vrata rekao : "Jedan k'o kuća!"
"Mogu li do profesora?" - upitala ga je.
"Ne može. Sada ima usmeni.!"
"A mogu li pogledati rad?" - upitala je neodustajući od činjenice da zna da je uradila za 5.
"Rad Vam je tako nečitko pisan da se pola nije moglo pročitati, a ostalo Vam je netočno!" - rumeni iskomplksirani asistent, koji joj se udvarao već nakon prvih vježbi, zadovoljno i s podsmijehom gledao ju je ravno u oči.
Shvatila je koliko je sati. Dirnula je u osinje gnijezdo. Povukla se. S rogatim se ne može bosti.
Na slijedći sastanak nije otišla. Niti na slijedći. Znala je nakon trećeg će biti prekrižena na spisku.
Kada je za vikend išla doma, stisnula je zube i sve ispričala tati.
"E, moj sine, tata već odavno ne ide. Ne možeš ti s bagrom. Ove godine sam trebao doći na vrh, ali su smislili da je ove godine na redu druga nacionalnost pa su me stavili na "čekanje" a onog podobnijeg su progurali. Sve je to klan. Tu ne možeš srcem. Sagorio je tata u tome, lavovi su to. Znao sam ja da ćeš jednog dana biti razočarana, ali sam htio da se sama opečeš kao i ja. Previše je bure u tebi da bi prihvatila moju priču, ti bi to htjela sama okusiti."
Mama ih je slušala iz svoje fotelje i kao i uvijek - šutjela. Bilo joj je i drago i žao. Žao njenog povrijeđenog djeteta, a drago što je izašla iz te klike. Nadala se samo da će uskoro shvatiti to njeno ludo mlado dijete da je Bog svuda oko nas i u svima nama.
komentiraj (3) * ispiši * #
