S teškom mukom zadržala sam kontrolu nad volanom. Ne znam da li sam prije čula prasak ili sam osjetila volan kako se kao zmija izvija u mojim rukama. Iako nisam strašiva žena, auta sam se bojala. Bojala sam se svega ružnoga što bi se moglo dogoditi, jer sam voljela brzu vožnju, a nisam znala kako bih reagirala.
Auto je bio nov. O njemu nisam mnogo znala, osim naštimati CD, klimu i sjedište koje se moglo dizati, primicati, odmicati...Pa, gdje baš sad da mi se to dogodi u trenutku kad sam o mjesečini razmišljala na zastrašujući način. Baš kao u pjesmama, izgledala je srebrna i nekako mi se činilo da ću svaki tren negdje ugledati NLO i biti oteta. Nemam ja ništa protiv njih, ali svi "oteti" kažu da ih je boljelo ono kada iglama čeprkaju po njima. I tako smo moj novi auto i ja stajali u nigdje. To nigdje je bilo oblikovano brežuljcima i nakićeno kućama i kućicama. Skoro svaka kuća imala je upaljenu žarulju ispred ulaznih vrata. Čuo se lavež pasa koji vjerojatno nisu mogli spavati od vrele noći. Iako je davno prošla ponoć, temperatura na klimi pokazivala je vanjsku 28 stupnjeva.Sjedila sam u autu i nisam znala je li pametno izlaziti van. Na pamet mi nije padalo da sama mijenjam gumu. Nisam to radila ni na moja četiri prethodna auta, uvijek su snagatori zaustavljali auta uz škripu i željeli biti gentlemans. CD je odašiljao prekrasne melodije Vay Con Dias i nije mi se izlazilo iz auta. S obzirom da sam od onih koji odmah uzimaju stvar u svoje ruke, morala sam se pomaknuti s mjesta. Otvorila sam prtljažnik i pronašla gumu. Došlo mi je bilo da se sama kao luda smijem u toj gluhoj noći. Guma je bila nova, kao masna i crna kao i ova noć. Ali, nekako mala kao za "kariolu". Nije mi bilo jasno kako će takva guma držati ravnotežu automobila. Ali, valjda proizvodžač automobila zna što radi. Odjednom, tiho skoro bez šuma kliznu auto pored mene i zaustavi se. WoW! Koji auto! Bio je to BMWZ3. Metalik srebrni...kao da je upravo stigao James Bond. I izađe tip iz auta zgodan kao James Bond /onaj predzadnji/. Tablice made in ZG.
Odmah mi se dopao njegov pogled. Meni je pogled bio vrlo važan. Tako sam mogla ocijeniti stupanj inteligencije i bahatosti.
"Mogu li dami pomoći?" - upitao je prekrasnim baritonom.
"Pa, ako znadete promijeniti puknutu gumu, nadam se da da!" - rekla sam.
Okrenuo je svoj auto i svjetlima svojih farova obasjao moj auto.
Dok je prolazeći pored mene skidao sat sa ruke, zapahnu me prekrasan "Daviddof". Uvijek mi se sviđao pravi, jaki miris kod muškaraca, onako muški. Na ruci mu je ostala narukvica od bijelog zlata, diskretna i muževna, a na lijevoj ruci nije imao prsten. Nagnuo se da postavi dizalicu, a za pojasom na leđima bljesnu mu pištolj. Baš onako, mafijaški. Nisam se uplašila. Pa što ako čovjek ima pištolj. Da sam pametna i ja bih ga imala. Pa takva su vremena.
Nije puno pričao. Zbilja je samo mijenjao gumu, bez one glupe muške priče opterećene barenjem ženske. Ja sam se naslonila na vrata sa otvorenim prozorom, uživala u muzici i pravom muškarčini koji ne priča mnogo, ne glumi frajera (i baš zato je frajer) i miriše na kilometar od nas. Kad je skinuo gumu, pokazao mi je veliki čavao kao njegov palac kako viri iz gume. Kad mi se takve stvari dogode na parkingu, a događale su se, uvijek bih prvo pomislila da mi to netko radi namjerno. Postavio je rezervnu gumu i rekao:
"Sad je noć, a morate što prije krpati gumu, ne bi bilo dobro da vozite na rezervnoj. Ako nije tajna, u kom smijeru idete?"
"Ama, za Zagreb. Mislila sam se spustiti kroz Kvarner. Uživam u toj dionici." - rekla sam.
"Ako nemate ništa protiv, vozit ću za Vama. Možemo negdje popiti kavu i čekati da otvori prvi vulkanizer." - govorio je dok sam mu po rukama lijevala "Janu" da ih opere.
"Vidim da imate oružje da me branite. Nemam ništa protiv!" - rekla sam s osmijehom. Osjećala sam da mi je taj čovjek, koji je očito mnogo prošao u životu, kao prijatelj iz djetinjstva. Odmaralo je to povjerenje što nije navalio s udvaranjem. Djelovao je kao da njemu ženske ne nedostaju.
Osjećala sam se tako dobro što je netko blizu, pa me u ovoj srebrnoj, mjesečinom okupanoj noći, neće oteti izvanzemaljci, jer nisam bila sama.
Crikvenica je bila okupana prvim jutarnjim suncem. Konobari su polijevali bašte kafića, djevojke su slagale dnevne novine na trafikama, trgovkinje su unosile gajbe s kruhom u trgovine, a mi smo se parkirali na velikom parkingu ispred restorana. Svi su još djelovali pospano i ono "izvolite" bilo je tako tiho, kao da se stide upitati nas što želimo popiti.
"Espresso u veliku šalicu, produženi do pola!" - rekla sam , a muškarac s pištoljem (kojeg je ostavio u autu) naruči obični espresso.
Osjećala sam malu nelagodu. Kao da sam varala moju ljubav. Nije mi bilo u redu što sjedim s nepoznatim muškarcem, sama, tamo negdje između našeg grada i našeg glavnog grada. Pomislila sam kada bi on tako u noći sreo samu žensku i pomogao joj oko puknute gume, pa ju pozvao na kavu....NE! Ne dolazi u obzir, rekla bih mu. Ali, on ne mora znati za ovo. Sve što ne znamo, ne može nas naljutiti. Još kad bi znao da pijem kavu s muškarcem kakav me oduševljava, a takvi su rijetki (on misli da je on jedini takav , jer je svijet otišao k vragu), tek bi onda dugo "slušala" njegovu šutnju- ljutnju.
Sinoć sam mu rekla : "Hoćeš li ti da ja idem?" - jer je šutio, a mene to strašno nervira.
Uvijek očekujem ako sam ljuta i on kaže "sorry" da to sorry nije dovoljno. Znam da sve dođe na isto, ali nikada nije dovoljno. Stvari se moraju rješavati. Mrzim guranje pod tepih..
"Ako si ljubomoran i smeta ti što sam bila blizu njega i on je ponovno činio sve da me osvoji, reci to. Reci da ti smeta. Nemoj samo ući u taj procjep šutnje i ostati zaglavljen unutra. Jednom ću i ja zašutjeti A ako ja zašutim, tu razbijenu vazu nitko ne zalijepi.Neće ti kruna pasti s glave, ako kažeš da si ljubomoran. Ja tebi kažem. I uvijek ću reći što ne volim."....opet sam se sjećala svojih riječi. Moj noćni gentleman je listao dnevne novine koje je našao na stolu i pijuckao kavu.
"Evo, još pola sata pa će otvoriti radnju!" - reče, kao da je čuo da sam napravila pauzu u premetanju sinoćnjeg razgovora.
"Hvala, baš ste ljubazni. Ako Vam se žuri, ne morate Vi čekati, snaći ću se ja." - rekla sam mu, a nisam željela da ode. Godila mi ta njegova nezainteresiranost za mene. Cijeli život osjećam na sebi pohotne poglede muškaraca i ovo je bilo pravo osvježenje od muškarca.
Na mobitelu je zasvijetlilo njegovo ime i sličica, a ja sam tiho rekla :"Molim"
"Ljubavi, dokle si stigla? Je li sve OK?" - pitao je zaštitnički kao i uvijek.
"Sve OK, odmaram u Crikvenici, pijem kavu" - rekla sam svoju prvu laž. Nisam završila rečenicu i to je bila moja prva prijevara. Stranac s pištoljem ustade, nagnu se nad mene i spusti nježni poljubac na moj obraz, pokaza prstom prema radnji koju je dečko u radnom kombinezonu otvarao i odšeta prema svom "dvosjedu".
Pa ni ime mu ne znam.
Post je objavljen 21.07.2007. u 22:01 sati.