"Nema Boga!!! Ako već tako tvrdiš da ga ima, daj mi ga pokaži! Ja vjerujem samo u materijalno! Onda bih trebala vjerovati i u duhove, a to su priče za malu djecu!"- buntovno je sa svojih sedamnaest najopasnijih i glupih godina govorila majci. Majka je s bolom u očima gledala i tiho moleći Boga da joj oprosti jer je premlada, pomicala svoje drhtave usne.
Mala sedamanestogodišnja pametnica mislila je da je otkrila toplu vodu pa je mamu zblažnjavala svojim glupim rečenicama.
Tata je bio njen uzor. On nije puno pričao ima li Boga ili ne, jer ga nije bilo doma više nego jeste. Ako nije bio na poslu, danima bi bio u Ljubljani ili Beogradu na sjednicama. A kada bi i došao gledali bi utakmice i komentirali kao dva dobra druga ili bi samo njih dvoje upijali svaku Titovu riječ s ekrana s nekog važnog događaja. Mama bi tada uvijek imala nekog posla. Voljela je i ona Tita, pa tko ga ne bi volio, ali ne bi ona baš zadirala u te strašne teme o Bogu. Tito o Bogu nikada nije govorio. On je govorio samo rad i rad i da se trebamo voljeti međusobno.
U školi su primali nove članove u SK, a ona je željela koračati tatinim stazama. Morala je donijeti potpise oba roditelja o suglasnosti za prijam u partiju. Tata je ponosno stavio svoj autogram na tiskanicu o pristanku roditelja, a mama je rekla : "Kuku, drago dijete, ako zarati, vi ćete biti prvi na udaru!" Mislila ona da će ako se opet bude ratovalo Nijemci napadati.
A u njoj, ludoj tinejdžerici sav ustreptao onaj vođa "škorpije" jedva čekao prve sastanke. Mislila je sad će sve da gori na tim sastancima, tamo će saznati sve tajne koje joj tata nije mogao pričati. Od sastanka do sastanka ništa se nije mijenjalo- dizali su ruke i uvijek su svi bili ZA. Uvijek su se čitali neki bilansi, izvještaji...pomalo dosadni, ali nema veze, bila je mlada partijka. Onaj polet ideala splasnuo je i nije više razmišljala onako ustreptalo, ali ostala je vjerna odlasku na "dizanje ruku za ZA".Nakon dvije godine odlazi u drugi grad na studij i svoju crvenu knjižicu nosi sa sobom na prijavak u drugu bazu. Do tada od nje nije imala nikakve koristi. Učila je dobro i sve rezultate bilježila na svjedodžbe, upisala se na fax jer je bila s dobrim ocjenama, smještaj je pronašla privatno...crvena knjižica nigdje nije otvorila vrata. Sad je bila starija dvije godine, ali još uvijek buntovna i ponosna što ljudima sve rekne u lice, nema kod nje okolo.
Na prvom sastanku sjedili su u maloj sali s profesorima cijela njena godina, a nakon kraćeg vremena u amfiteatru su imali sastanak fakulteta. Sastanak je vodio zgodan momak koji danas sjedi u Hagu. Bio je najbolji student, a kao srednjoškolac je davao dva razreda za jednu godinu, toliko je bio pametan. Mislim da niti on nije imao koristi od crvene knjižice, osim što se 1991. "presvukao" i ostao na vlasti. Već na prvom semestru profesori su vidjeli u njoj vrijednu studenticu koja sipa ispite kao iz rukava i nije bilo upitno zna li odgovor na postavljeno pitanje. Svi su ju znali po dobrom učenju, trudu i da uvijek sjedi u prvom redu i na predavanju i na vježbama.
Na jednom od partijskih sastanaka dobili su temu "Nezaposlenost u Jugoslaviji" i njima troma podijelili su istu literaturu. Bile su to neke crvene knjige i sve što je u njima pisalo bilo je suhoparno i neubjedljivo. A ona fino uzme dnevni tisak pa prelista, pročita što toga aktualnoga govore novinari s lica mjesta. Pisala je i pisala i pomislila da će biti predugo.
Sastanak je počeo. Ona je uvijek sjedila u zadnjem redu. Dok je djevojka iz prve klupe čitala svoju "referadu" drugi su listali knjigu, ili jeli kiflu, ili se šminkali...sve u svemu-ona nije čula niti riječi nego mrmljanje i nije znala što je ta cura uopće pisala. Onda je došao na red bubuljičavi momak iz susjednog grada, zvali su ih "vozari". I on dok je čitao, kao da se stidio svojih riječi, gutao ih je napola i kašljuckao, tako da ni njega nije mnogo razumjela.
Onda je ona bila prozvana. Svojim grlatim glasom kao zvonik s crkve razbila je tu učmalu atmosferu i pročitala jasno i glasno naslov, onaj isti kao i prethodnici i počela čitati. Čitajući rečenicu po rečenicu podizala je pogled kojim je kontrolirala pada li nekomu na pamet da čita novine ili se šminka dok ona govori. Primijetila je osvrtanje onih iz prednjih redova i kako su ostali s pogledima zakovanim na njoj prateći njene riječi. Nitko više nije prtljao po stvarima oko sebe, čak su i profesori odložili svoje papire ili novine i gledali ju. Kad je završila, još neko vrijeme svi su tako sjedili i čekali ima li ona još što za reći.
Profesor je naglo ustao, rekao da je sastanak gotov, a njoj rekao da ju treba jedan trenutak. Prolazeći pored nje smrsio joj je kroz zube : "Pođite za mnom u kabinet!" Bila je sva važna, konačno će raditi nešto u toj partiji osim dizati ruku za ZA. Dok je trčkarala u štiklicama za njim pokušavajući ga stići uz stepenice, kroz zube joj je rekao: "Ne može to tako, kolegice!"
Auh, što sad ovo znači!- pomislila je i više joj nije bilo drago što je pozvana.
"Sjednite!" - rekao je zapovjednički, profesor kod kog je imala pet i već u budućnosti znala da će njegov predmet uzeti za diplomski.
"Kolegice, ne možete tako radikalno nastupati. Vi dižete kolege na bunt. Vi ste slijedili pisanje najgoreg novinara od Triglava do Gevgelije. To što ste uradlili vrlo je opasno. Zašto niste radili pripravak po literaturi koju ste dobili!!" - vikao je na nju.
"Ali...sve bi bilo isto, pa...!" - pokušala je izgovoriti riječi obrane dok su i noge na stolici ispod nje drhtale od straha što se ovo odjednom događa.
"Nema tu što 'pa'...Vi treba samo da slijedite upute, nije Vaše da mislite, kolegice...Vi bi izgleda rado pokrenuli demonstracije...imamo mi takve po Americi i Njemačkoj koji rade po rupama.!" - govorio je profesor crvenog lica kao da će mu se koža raspuknuti. " A sad možete ići !"- odbrusio je.
Izašla je pogleda zakovanog pred svoje noge i nije znala da li je ovo što osjeća i ključa po njoj kao uznemireni vulkan - stid ili bijes. Pokušavala je sebi reći da se nije ništa strašno dogodilo, ali nije uspijevala. Nisu je trebali napadati Švabe niti je više razmišljala ima li Boga...bojala se kako reći tati što je uradila. Iako je bila punoljetna još uvijek je strepila od tatinog autoriteta.
Na sljedećem ispitnom roku kada je došla pred tablu tražeći svoje ime među studentima s položenim ispitom nije vidjela svoje ime. Otišla je do asistenta misleći da je posrijedi greška, a on joj je zadovoljno s vrata rekao : "Jedan k'o kuća!"
"Mogu li do profesora?" - upitala ga je.
"Ne može. Sada ima usmeni.!"
"A mogu li pogledati rad?" - upitala je neodustajući od činjenice da zna da je uradila za 5.
"Rad Vam je tako nečitko pisan da se pola nije moglo pročitati, a ostalo Vam je netočno!" - rumeni iskomplksirani asistent, koji joj se udvarao već nakon prvih vježbi, zadovoljno i s podsmijehom gledao ju je ravno u oči.
Shvatila je koliko je sati. Dirnula je u osinje gnijezdo. Povukla se. S rogatim se ne može bosti.
Na slijedći sastanak nije otišla. Niti na slijedći. Znala je nakon trećeg će biti prekrižena na spisku.
Kada je za vikend išla doma, stisnula je zube i sve ispričala tati.
"E, moj sine, tata već odavno ne ide. Ne možeš ti s bagrom. Ove godine sam trebao doći na vrh, ali su smislili da je ove godine na redu druga nacionalnost pa su me stavili na "čekanje" a onog podobnijeg su progurali. Sve je to klan. Tu ne možeš srcem. Sagorio je tata u tome, lavovi su to. Znao sam ja da ćeš jednog dana biti razočarana, ali sam htio da se sama opečeš kao i ja. Previše je bure u tebi da bi prihvatila moju priču, ti bi to htjela sama okusiti."
Mama ih je slušala iz svoje fotelje i kao i uvijek - šutjela. Bilo joj je i drago i žao. Žao njenog povrijeđenog djeteta, a drago što je izašla iz te klike. Nadala se samo da će uskoro shvatiti to njeno ludo mlado dijete da je Bog svuda oko nas i u svima nama.
Post je objavljen 01.07.2007. u 23:59 sati.