Avion je u velikom luku dolazio prema Big Aplle.
Kip Slobode je zbilja bio ...uh...kip Slobode, samo to reći. Kao da će ga krilo aviona zakačitii. Taman se oblaci razišli, pa se može vidjeti.
Devetogodišnji sinčić uzbuđeno je gledao kroz prozor i sav ushićen šaputao: " Mama, je li ja ovo sanjam!"
Sva je drhtala. Nikako nije mogla evidentirati u svojoj glavi slijed događaja. Samo je mislila o ajkulama dole u tom glupom oceanu (ah, lijepi naš Jadran) i kako će svaki čas javljati na vijestima "....u trenutku spuštanja aviona na New York airport avion je počeo nekontrolirano bauljati po pisti..." bla - bla...i na spisku njih dvoje. Mrzila je avione, ali kako je mogla odbiti ovu Božićnu ponudu i uskratiti sinu da vidi Ameriku.
Njen engleski je bio katastrofa. Hej, pa ona je dvanaest godina učila ruski i sad je uz pomoć Betty naučila kako-tako engleski. Bilo je teško, ali je filmove slušala, ponavljala sama na glas rečenice i osjećala se tako glupo (jao,da me tko čuje-pričam sama sa sobom..). Pjevala je stare dobre hitove i prevodila sebi pjesme. Išla je i u Dom Svetoga Ante kada su dolazile one Irkinje i podučavale ono osnovno iz engleskoga. Sin je već u prvom razredu govorio engleski, ali već odavno je gutao "Cartoon network" pa je za njega bilo lako.
Vodič grupe ih je proveo tako glatko da nisu morali proći nikakve kontrole. Kao kakve super-stars njih dvoje su se pojavili iz nekog tunela tamo gdje svatko dočekuje svoga gosta i onda su začuli kako Betty i King dozivaju njihova imena.
"Oh,I am so thunder!" - rekla je, a King ju je grlio i ispravio- "tired"... (tek poslije je shvatila grešku, ali oni su nju vrlo dobro razumjeli.)
Snijeg je bio svuda oko njih i Božićni ugođaj se osjećao na svakom koraku. A onda ju je Betty zovnula i uprla prstom prema cesti . "Look it!"
Premrla je od straha.Cesta je išla prema tunelu i nestali su pod morem. A onda nakon nekog vremena izašli i voda je bila svuda oko njih.
"Uh,luda Amerika. Da mi je samo kući doći čitava s ovim mojim jadnim djetetom.Kud krenuh!" - pričala je sama sa sobom.
Sve se zbrćkalo:vrijeme, njoj se ne spava a svi spavaju. Ona bi spavala a oni ih vode ovdje i ondje.
Bor veliki kao njen stan a ispod njega hrpe darova sa njihovim imenima:"This is from Lorraine!" "This is from me!"
Sve je to bilo lijepo, ali božićni ugođaj se nije uklapao u teški, gusti teksaški zrak, za koji je ona poželjela uzeti nož i rezati ga kao šikaru ispred njih da može disati.Čak je Betty morala pozvati obiteljskog liječnika i pitati za savjet kada je ona jadnica pala u nesvijest. Liječnik se uopće nije iznenadio kada mu je Betty rekla da su gosti iz Europe. Navikao čovjek disati taj gusti vlažni zrak, a zna da je u Europi sve normalno. Prvo veče, dok je sjedila u kratkim hlačicama i majici ispred ogromne američke kuće, začula je neke neartikulirane zvukove. Cijeloj uplašenoj od svega američkoga (jer je ubijeđena da će jednoga dana dva ljuta oceana u dogovoru obrisati s lica Zemlje tu veliku državu) Betty je objasnila da su to valovi i povezla ih u svom "Pick-up" - u do plaže. Nije bila oduševljena scenom, kao što je Betty sva ponosna pokazivala američke ljepote. Jednostavno, morala je cijelo vrijeme pokazivati da se plaši svega jer je sve tako veliko.
Čak joj je i nebo izgledalo veće nego kući.
Nisu se ni naviknuli na taj gusti zrak, Betty je rekla da kreću za Phoenix. Vozili su se cijeli dan od šest u jutro do šest na večer a da nigdje nije vidjela niti jednu kuću, selo, zmiju ili kaktus. Strašno! Samo crvena ravna pustinjska zemlja.
Kad je pomislila da će svaki dan ići kod Lorraine i jahati na konjima, Betty reče da idu za Las Vegas.
I još jedan dugi dan, nigdje žive duše, pa ni psa.Kada su se pakirali, Betty je vadila pernatu zimsku jaknu i kaubojske čizme za nju, a za sina su pošli do trgovinskog centra kupiti štogod tople robe. Trgovinski centar nije imao vrata i nikada se nije zatvarao, ponosno joj je Betty objašnjavala.
U Las Vegas su stigli pred veče. Već je sav treperio u svjetlima, a oni nisu mogli posložiti emocije. Bili su u gradu koji se "rodio" u pustinji, iz ničega u ničemu. Ona i njen sin samo su "štrokali" svojim aparatima i ne sanjajući da ih čudesa tog grad tek očekuju.
Hladni pustinjski vjetar prodirao im je u kosti, dok su stajali ispred hotela i čekali Kinga da obavi neke detalje. Tutnuo je napojnicu dečku koji je preuzeo njihovog "Volva", a ona je ugledala tipove sa sjajnim crnim cipelama i u odijelima na čije se "crte pegle" moglo porezati kao na nož. Definitivno, njihovo ispršeno držanje govorilo je da su mafijaši, pomislila je i prigrlila sina, da joj ga netko ne otme. Pet dana su lutali od casina do casina i "plakali" od ledenog pustinjskog zimskog vjetra, a onda bi ih dočekao topli krevet i ugodna temeratura u sobi u kojoj je krevet za jedno bio veći od njenog bračnog. Opet je zaključila da je u Americi sve tako veliko.
Mjesec i pol dana "trke" po Americi s jednog kraja na drugi, iz ciče zime u uzavrela pustinjska ljeta...sve to u vrijeme Božića i siječnja, a onda se primakao datum povratka. Glave pune dojmova, emocija, nije više razmišljala o ajkulama i padu aviona, jer joj se pijani Indijac, koji se dočepao besplatnih viskija nekoliko puta svalio preko glave na njeno sjedište, pa je stalno dozivala stjuarta misleći da čovjek ima udar. Stjuart i stjuardese su se strčali da zabave njenoga sina sa slikovnicama i darovima i provjeravali je li dijete uplašeno i ispričavali se. Nisu pojma imali, oni iz "Swissair"- a da je taj mali dječak izašao iz pakla tenkova, granata i VBR-ova pred koji mjesec. I da pijani Indijac nije ništa spram vijesti da je tata poginuo i da su se Betty i King javili za jedno dijete čuvši na misi u svojoj američkoj crkvi da tamo negdje u Europi djeca gube očeve i nogice i rukice.
Kada je avion sletio u zagrebačku zračnu luku, kleknula je na tlo, poljubila zemlju i rekla:
"Lijepa moja Hrvatska!"
Post je objavljen 02.07.2007. u 23:14 sati.