Kod nas ljudi koji žive od vinograda imaju običaj reći : " Ti moli do Gospe, ja ću od Gospe!" Naravno, misleći tada na molitve za koju kap kiše.
Ovo ljeto je bilo stravično. Golim okom smo od jutra do večeri gledali kako je sve sprženo, suho i žuto. Nije vrijedilo niti polijevati travu pred kućom, nije nikako mogla imati onu zdravu zelenu boju. Dani su prolazili jedan za drugim, a mi smo se zavlačili u hladovinu svojih soba i svatko je tipkao po svom daljinskom kao jedinim načinom da se dan nekako pregura. Nisu noći obećavale ništa manju žegu. Čak naprotiv, tada bi se oči sklapale i htjele počinuti, a vreo zrak nije dao milujući lice i noge....Svatko bi na svom krevetu tražio hladan dio čaršafa i pokušao rashladiti vrelu kožu. Na Tv-u se nisu samo gledale emisije " u živo" s kojekakvih otoka ili kupališta, nego je prognoza bila kao gatanje u šalicu kave "što li će nam reći za sutra". "Sutra" za "sutra" jedno te isto, cijela država prekrivena žutim suncem koje je već počelo djelovati zastrašujuće. Na internetu i u novinama pričalo se o nekakvih devet stupnjeva, a nitko u to ne vjeruje. Ja sam vjerovala. Kad u Africi može pasti snijeg, zašto ne i kod nas. Ekstremnih slučajeva uvijek je bilo.
Tog popodneva pala je prva kap kiše. Nije na sebi uspjela pokupiti onu suhu prašinu što je već ličila na prosuto brašno. Sve se rapadalo u najsitnije dijelove, pa i zemlja po kojoj smo hodali gazeći nenamjerno mimo stazica od kamena.
Dok sam sjedila zavaljena u pletenu stolicu i gurala komad suknje među noge da mi pokupi znoj koji se ljepkao između butina, na stolu mobitel napravi ono "brrrr" svojom vibracijom, jer sam ga stišala da ne probudi Vlatka. Nagnuh se nezainteresirano da pogledam komu je do priče na ovakvom vremenu, a tamo me dočeka nepoznat broj. U principu se ne javljam na nepoznate brojeve. Takve brojeve doživljavam kao "griješku" i nemam nerava ljudima reći "pogriješili ste", a onda taj isti broj opet zove / jer nije dobro zapisao broj koji mu treba/. Radoznalost me zagolica i kliknuh na "zeleno" :
"Molim!"
"Jeste li uspješno pokrpali gumu!" - u uho mi uđe prekrasan bariton.
Cijelo tjelo mi je zadrhtalo kao uplašenoj djevojčici koja je prvi put krala svoju čokoladu i bacila ju nazad na policu u trgovini. Ja pritisnuh "crveno". Pogledah prema Vlatku, koji je kao beba spavao u ležaljci. Očekivala sam da ću se suočiti s njegovim širom otvorenim očima koje ljubomorno i ispitivački gledaju u moje lice. Znam da crvenilo ne bih znala skriti. Takva sam. Mogu prešutjeti i osjećati se kao da lažem. Ali, "face to face" je za mene odavanje rumenim obrazima iako nisam uopće kriva. Zgrabila sam mobitel sa stola i na prstima otišla do dnevnog boravka. Sjela sam na fotelju, spustila mobitel u krilo na vlažnu suknju i buljila. Hoće li zasvijetliti? Jesam li ispala glupa? Odakle mu moj broj? Zašto nije ostao nedovršena priča? Da li je sve pokvario? Želim li nešto više?
Glava je bila kao soba puna vode i prozori popuštaju pod njenim pritiskom. Sve će popucati. Dogodit će se katastrofa. A ja to ne želim. Ne želim ništa nego ovu svoju mirnu luku. Cijeli život sam išla iz ringa u ring, a sad sam se povukla i uživam u sjeni slave. Bila sam zadovoljna i mirna. I zapitala sam se - da li se čovjek može povući. Želimo li mir. Da li nas povremeno nevrijeme održava da ne zaspemo.
Brrrr....zagolica me vibracija mobitela u krilu.
"Molim!" - rekoh tiho, da me nitko ne čuje.
"Nešto s vezama izgleda nije u redu! Jeste li pokrpali gumu? Kako je završilo putovanje?"- ležernim glasom pitao me čovjek s pištoljem. Osjećala sam njegov "Davidoff" kroz slušalicu.
"Prije nego Vam odgovorim, mogu li znati od kuda Vam moj broj ? " - pitala sam kao kakva naivna djevojčica. I bila sam ljuta na sebe, zašto se ne pravim luda i nastavim priču.
"Pa, draga moja putnice bez imena, Vaš auto ima registarske pločice, ako Vi već nemate ime!" - govorio je, a ja sam mu "vidjela" smiješak koji titra oko njegovih usana.
"Sad me plašite. Izgleda da se s pištoljem može sve!"
"Ne, draga moja, ne s pištoljem, nego s vezama i prijateljima. Ali, treba imati prijatelje na pravom mjestu!"
"Opet me plašite. Što sve ti prijatelji mogu?"
"Mnogo, ako treba."
Upuštala sam se u razgovor s čovjekom o komu sam znala samo da prekrasno miriše, ne reagira na žene kao "benzin na vatru" i nema prsten na lijevoj ruci. Nisam se sviđala samoj sebi. Moja prijevara bez imena, dobija ovom pričom konture i mogla bi se oblikovati u stvarnost, a ja to ne želim.
"Tu sam, u Vašem gradu. Volio bih Vas vidjeti!"
Znala sam. Znala sam da će sve pokvariti. OK, nema problema. Ako si tako htio, OK.
" Ja ne bih mogla prije večeras. Dužna sam Vam kavu. Ipak ste Vi bili moj spasilac u pustoj noći."
" Želite li moje ime?"- pitao me, a meni se učinilo da čujem malo bahatosti u tom glasu.
"Ne. To Vam ostavljam za večeras. Ja ću Vas čekati u "Dilemi" i imat ću crvenu haljinu na bijele tufnice!"
"Zašto crvena!"- upitao je, aludirajući valjda na nešto.
"Crveno i tufnice se nosi ovoga ljeta!" - rekla sam.
"OK. Čekam Vas u devet !"- rekao je. Kliknula sam "crveno".
Kada sam podigla pogled, Vlatko je stajao naslonjen na štok vrata i gledao me.
"Tko je to bio!" - pitao me, a već sam u glasu osjetila brigu i nemir.
"Jedna moja blogerica. Tu je. Želi da se vidimo, ali nije sigurna hoće li stići. Dogovorile smo se u "Dilemi" u devet. Idemo zajedno da ju upoznamo. I ja ju nisam nikad vidjela." - rekla sam mu s već skrojenim planom u glavi.
Ipak sam voljela svoju mirnu luku. I čovjek s pištoljem je potvrdio da su svi muškarci isti. Oni ne znaju odoljeti. Samo odgode. Oni su tako naivni i vole izazove. Baš ih briga o posljedicama i koliko zalaze u minsko polje. Jedino može popraviti sliku, ako postupi onako kako bih ja to željela.
Sjeli smo u "Dilemu" na rub terase, gdje nam se činilo da ima malo strujanja zraka. Nakon ovo malo kiše zrak je samo postao vlažniji i teži. Pogledala sam na sat. Minuta do devet. Na vratima terase pojavi se "Davidoff" /sama sam mu dala ime/, iznenađeno zaustavi korak i produži preko terase prema stepenicama koje vode na ulicu. Mobitel mi zasvijetli u sljedećoj minuti i ja bez gledanja na broj /nisam ga memorirala/ kliknuh na "zeleno":
"Molim!"
"Ovo je bio nizak udarac. Igra nije gotova!" - reče "Davidoff" i prekinu vezu.
"Evo, blogerica javlja da ipak neće stići, a baterija joj prazna." - rekoh spremnu laž, jer sam se nadala da će čovjek s pištoljem popraviti sliku pohotnog muškarca i nestati u noći.
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
Post je objavljen 28.07.2007. u 22:03 sati.