Nije joj baš išlo. Razvukao se ovaj studij medicine evo, deseta godina. Ali, ona mora biti liječnica. Znala je da ako ovako nastavi, nikada neće ispuniti svoj san. Noćima nije mogla spavati. Njegovi su protiv nje, a njeni to ni u ludilu ne smiju znati. Uspjela ih je ubijediti da ju profesor mrzi i da je uzeo pik na nju, pa nikako da položi taj posljednji ispit. Sve je bilo lako dok je ona u drugom gradu i oni nemaju pojma kakav rat vode njih dvoje. A stanje se napelo, tenkove primiču granicama, rezervisti gmižu po gradu. Znala je da ne može očekivati zaštitu od njega. Ubili bi i njega i nju. Nije smjela ni pomisliti da se on izlaže opasnosti i da ju pokuša zaštiti. Ona je samo razmišljala kako da ona zaštiti njega. Pa, ne mogu joj učiniti nikakvo zlo, nego protjerati iz grada. Nije ona bila od onih cendravih cura. Nikoga se ona nije bojala. Onaj tko bi joj nešto dobacio doživio bi neugodnost kada bi mu se ona zavratila i onako visoka kao žirafa nadvila nad njega i pitala je li nešto rekao. Govorili su joj da će ju jednom netko upucati zbog takvog ponašanja, a ona je odgovarala: "Pa, što!" Nije poznavala drugi strah osim onoga da se njemu nešto može dogoditi. To bi ju slomilo. Voljela ga je tako silno da nikako nije uspijevala pronaći usporedbu toj ljubavi. Vodili su računa da ih nitko ne vidi kada se sastaju, jer su njegovi imali svoje uhode. Koliko god su se osvrtali idući na mjesto sastanka i mogli "ruku u vatru" da ih nitko nije vidio, sutradan bi joj pričao kako je otac sinoć sjedio narogušen kao nevrijeme i čekao s prodikama, a majka sjedila uplakana i proklinjala ga.
"Pa, vidiš li ti ovo stanje, kako svijetu u oči da pogledamo a ti sa s ustašicom ljubakaš!".- grmio bi otac. A njena majka je već dovoljno tisuća puta proklela "četničko sjeme" odgajajući bratovo dijete od koga je bratova bivša žena digla ruke. Bila je to luda kuća, a ona nije htjela nikakvih rasprava. Krojila je samo plan kako da se maknu od ovog zatrovanog naroda i sviju svoje gnijezdo.
Jednoga dana, dok su pored crkve razapeli nekakve balvane i postavili mitraljez, ušla je u crkveno dvorište i potražila fra Gabrijela.
"Došla sam po Vašu pomoć, a ako i jednu riječ reknete protiv- ja odoh. Ako možete, pomozite mi." - rekla je ljutito i hrabro, kako je jedino znala. Volio je on nju, ali se plašio za to ludo dijete. Mogao bi ju netko povrijediti, a ona pružila jezičinu i samo izaziva.
Obećao joj je da će učiniti sve što može, a ona je sva sretna dojurila svom voljenom u mračni kutak na kraju uličice.
"Rekao je da će nas prebaciti do Njemačke, a tamo će nam njegov prijatelj pomoći do Amerike!"
On ju je grlio i mislio kako je luda sanjajući američki san, ali se ipak potajno nadao da će i u ovome uspjeti. Jedino što nikako nije mogla uraditi onako muški kao sve ostalo bio je taj prokleti ispit. Baš kao što je govorila- što više uči, više ne zna. Ali, sad u ovoj ratnoj kuhinji na ulicama njegovog grada to i nije bilo bitno. Pa, tko će te pitati za diplomu i gdje će to sve završiti. Sve njegove komšije su već bili dobili uniformu i puške, a njega još nitko nije dirao, valjda zato što je student.
Nije mu smetalo što je starija od njega pet godina i što su oboje na kraju istoga faksa. Nije mogao živjeti bez te svoje djevojke- ratnice.
Već kroz tri dana pozva ju na podstanarski telefon fra Gabrijel i reče neka pripreme pasoše i malo stvari, pa da krenu.
Nije njoj smetalo što ih prebiru od barikade do barikade...znala je da je poslije svake te primitivne građevine Amerika sve bliža i bliža. Mučilo ju je da su roditelji ugroženi u njihovom gradu, ali ona je morala misliti na svoju budućnost.
****
Mjesecima je pokušavala napisati da se udala i da zna da to oni nikada neće prihvatiti i onda derala papir. Od onih koji su pristizali iz te paklene zemlje, gdje je rat gorio, a cijeli svijet samo promatrao i nitko se nije htio miješati, saznala je da je otac bio zarobljen tri mjeseca i da su ga razmijenili i da se sastao s majkom, pa su otišli u stan na moru. I brata su progonili, a on je završio u NJemačkoj. Njih dvoje su dobili dobar posao, iz pidžame išli u radno odijelo iz radnog odijela u pidžamu,ali se isplatilo. Kupili su kuću pod hipoteku s malim bazenom i oboje imali auto. On joj je bio dobar i plakao od sreće kad mu je rekla da je vjerojatno trudna, jer nije dobila već tri mjeseca. Dom su uređivali s ljubavlju i počeli štedjeti za djetetov fakultet, vidjeli kako to Amerikanci rade.
Kad je porod bio na pragu, stisnula je, sjela u kut dnevne sobe za radni stol kod računara i počela pisati pismo roditeljima:
"Bit ću kratka. Mi se volimo već sedam godina, pa i dan- danas. Uspjeli smo stvoriti dom i imamo dobar posao. Nas ne zanimaju ratne gluposti i gledanje vjere. Sretni smo i uskoro ćemo dobiti sina. Zvat će se Zoran, jednostavno. Evo vam naša adresa i ako želite platit ćemo vam kartu da nam dođete u posjet. Voli vas vaša R!"
Nakon tri tjedna, dok je vješala aviončiće iznad dječjeg krevetića , on je došao s posla i pružio joj pismo koje je donio iz sandučeta na ulasku u dvorište. Gledao ju je zabrinuto plašeći se za njeno stanje, jer je svaki čas trebao nastupiti porod.
Otvorila je mirnih ruku i ledenog, sigurnog pogleda micala svoje plave zjenice preko redova pisanih drhtavim krupnim slovima. Bila je to njegova djevojka-ratnica. Samo je mirno odložila pismo na stolić za kupanje bebe i rekla:
"Znala sam!" Nije bila uznemirena. Njemu je ruka ipak zadrhtala kad je ugledao te strašne riječi:
"Nama ne treba još jedan četnik. Nikada nam više nemoj pisati!"
On je znao da je bolje što on nikada nije poslao pismo u svoj grad. Tko zna u čije ruke bi došlo pa bi mu oca mogli ubiti zbog toga.
Digao je pogled kroz prozor i ugledao ju kako šeta vani po travnjaku poduprta objema rukama na križima. Znao je da su počeli trudovi, nikada nije tako hodala.
Post je objavljen 09.07.2007. u 22:22 sati.