Svake večeri gledam Vijesti. Posebno to volim na "Novoj". Oni to nekako bombastično, dramatično...a mi sjedimo pred svojim ekranima kao krvoloci ili oni u srednjem stoljeću kada su uzvikivali divljačke pokliče za nekoga spaliti na lomači ili objesiti na vješala. Ništa mi nismo bolji od tog vremena, a čini se da je bilo davno. Ljudi su ljudi. Ako je strašno, krvavo,skandalozno...onda je gledano. Neki će to poricati, a ja im ne vjerujem. Zašto su onda tako dobro upućeni u događanja o nesrećama, ubojstvima, nepogodama...ako ne sjede kao vampiri i čekaju svoju kapljicu krvi.Ah, onda dođe ono: "Ajoj...tužno...ajoj, strašno!" A sjednice Sabora su dosadne ili ona Carla Del Ponte i njene smiješne izjave "Moramo uhvatiti sve ratne zločince!" Pa, ta žena nije ni znala da je otkrila toplu vodu. Sretnica !
Bilo je to pred kojih dvadesetpet godina. Svijet tada nije bio globalno selo. Vijesti nisu tako jurile kao požar iz države u državu. Ipak sateliti su bili znanstvena fantastika.
Frane je silno želio gledati utakmicu Hajduk- Dinamo i rekao mi da putuje u Split. Što sam mogla, reći da ne ide? Pa, mi smo u Njemačkoj živjeli za te male radosti. Ja sam morala ostati pored svoga stroja u tvornici, a on i kum su sjeli u našeg novog "bendžu" i pojurili da stignu i tamo i nazad i u ponedjeljak na posao. Naše dvije kćerke odgajala je njegova majka i znala sam da neće imati vremena da ih vidi. A do Ukrsa je bilo još dosta vremena. Kolegici na stroju, Turkinji, rekla sam da se nešto ne osjećam dobro, nešto me stišće u grudima, a ona mi je rekla neka ne radim puno, ona će za mene što može više. Sviđalo mi se to mjesto gdje sam radila, a dobro se i naplaćivalo. "Pod dušekom" smo već bili nakupili dobru hrpicu maraka i planirali nastaviti radove. Za sada smo samo digli četiri zida i "udarili" deku. Dok sam malo odmarala od stroja, banu šef, a ja sva prestrašena od njegove galame da ne zabušavam, skočila sam za stroj, nadajući se da nije vidio.
"Vlatka, dođi malo u ured!" - nagnuo se do mog uha i nije baš bio bučan ni opasan. Krenula sam za njim u strahu da će mi reći da mogu ići, jer oni su bili nemilosrdni prema zabušantima. Nisi smio nositi probleme na posao. Ušli smo u njegov "stakleni" ured i sva buka je prestala kad je zatvorio vrata. Moj njemački i nije bio najbolji gramatički, ali sam se mogla dobro sporazumijevati sa svima.
"Vlatka, policija je javila da dođeš u njihov ured. Mislim da ti se nešto dogodilo mužu."- govorio je, a ja nisam mogla pohvatati smisao tih riječi. "Što on zna o mom mužu, kako policija zna gdje radim, kako to on misli 'nešto se dogodilo', što se može dogoditi, pa on je na utakmici s kumom, a ja nisam mogla ići!"- bubnjale su mi moje riječi po glavi kao ono kloparanje strojeva u hali.
Noge su nestale ispod mene od straha i on me uhvati objema rukama u posljednji tren, da ne panem. Pozvao je jednog muškarca iza susjednog stroja i rekao da ode sa mnom, da će mu pravdati ovaj dan. Umirala sam od straha, što mi se to događa, kako ću do policije, koga svoga da zovem. Sve se događalo izvan moje svijesti. Ja sam bila samo promatrač tuđih usana koje su micanjem tvorile strašne rečenice, a ja sam s tim slikama miješala sliku svojih djevojčica- kako da ih dovedem da zajedno sjedimo pored njegovog kreveta u bolnici.
"Sad ćete poći s nama do mrtvačnice da potvrdite da je to vaš muž!" - rekao je hladnim njemačkim jezikom ozbiljan policajac, a ja nisam shvatala- kakva mrtvačnica, valjda leži u sobi u gipsu.
Lice mu je bilo natečeno i izgrebano, kao crvene crtice nacrtane komadićem stakla. Držala sam ruke zgrčene jednu u drugoj i pošla da ga uhvatim dolje, za "mazu" jer smo to uvijek radili kad smo sami.
Lice mu je bilo beživotno pa sam imala osjećaj da se i "maza" skupio kao kada bi nam propao seks.
"Seks! Pa s kim ću spavati! Ustani odatle, što si se tu ukipio, tko će me dirati dolje!" - naguravale su se riječi kao bujica po mojoj glavi, a ja nisam mogla pojmiti što znači to micanje usana čovjeka u bijelom mantilu. Onda mi se oteo krik koji je udario visoko u plafon te bijele hladne sobe , vratio se na mene i srušio me na pod. Skočili su svi oko mene i davali mi vode, a ja nisam željela ni zrak, ni vodu, ni hranu...željela sam leći pored njega i poći s njim. "Kako ću sama! Što da radim!"- čula sam samu sebe.
Mi smo u Njemačkoj u takvim situacijama bili kao jedan. Nismo morali biti iz istog kraja, ali smo znali da uvijek imamo prijatelje. Ljudi su "skočili" i njegovo tijelo je zajedno sa mnom uz brdo papirologije stiglo u našu Zagoru. Naricale su žene uz njegov odar i išle mi na živce. Htjela sam tišinu, mir, svoje djevojčice i da tako šutimo i šutimo. Bila sam umorna, tako silno umorna. One nisu plakale. Gledale su svojim okicama po narodu kao po budalama i šutjele. Držale su se za babinu kecelju, a mene nisu ni primjećivale. Bila su to moja dva mala stranca, kojima sam udahnula život, a poslije mlađe jedva živa ostala. Da nisam bila u njemačkoj bolnici, umrla bih poslije tog teškog poroda.
Uplašila su me ta dva mala stranca i samo mi se u glavi rodila misao: "Ja se ne vraćam!"
Bila je to najgluplja stvar koju sam u životu uradila. Danas bih to drugačije, sigurno. Ostala sam tu među tim krvopijama da mi narednih godina prate svaki korak i čak od mojih braće rade moje ljubavnike. Zabila sam svoju mladost u to selo, završila našu kuću i upropastila svoj život. Svi su živjeli moj život, osim mene. Nisam trčala k misama i to im je smetalo. Nisam slavila svaki svetac osim Božića i Uskrsa, a oni su se zgražali. Udate žene su me se plašile i nijedna me nije zvala na kavu. Baba je i dalje pila kao smuk, a ja sam uspjela stvoriti naš život sa svoja dva mala čeda.
Danas sam peterostruka baka i to je jedino dobro od onog dana kada su na njemačkim postajama kružile slike zgnječenog automobila moga supruga na kojeg je naletio šleper sa pospanim vozačem.
I sada, dok gledam ove bombastične vijesti, mislim o onim ženama kojima će šef doći i pozvati ih na policiju i baciti njihove živote naglavačke. I koliko će njih napraviti pogrešku u životu kao ja i donijeti krivu odluku, a to shvatiti nakon četvrt stoljeća. Kasno je onda.
Post je objavljen 15.07.2007. u 22:01 sati.