utorak, 26.02.2008.

Intervju "Novom listu" od 24.02.08.

Za one koji su zainteresirani za moj intervju "Novom listu", a koji ga nisu uspjeli pročitati, evo što sam rekao:

Image Hosted by ImageShack.us
By davorko66

Davorko Vidović
26.02.2008. u 23:23
subota, 23.02.2008.

Drnovšek kao uzor

Kada nas, male hrvatske političare, sa uglavnom isto tako malim i skromnim političkim rezultatima iza sebe, povremeno upitaju tko su nam politički uzori, onda se odreda redaju imena najistaknutijih povijesnih vođa od Gandhija, Churchilla, De Gaullea do modernijih i suvremenijih M.Thatcher, Tonyja Blaira ili Zapatera. Glamur, reflektori i pompa oko tih nesumnjivo jakih vođa imaju svoju silno privlačnu snagu za naše provincijalno samozadovoljne političke naturščike, koji svojom maštom žele nadoknaditi manjak istinskog lidershipa, sposobnosti da generiraju vizije, da mobiliziraju ljude, da uporno, strpljivo i samozatajno svojemu narodu osiguravaju život boljim i kvalitetnijim sa svakim danom njihove “vladavine”. I onda se naše vođe okruže spin-doktorima i PR stručnjacima koji oko careva šiju ruho, koje naravno nitko ne vidi ali se o njemu itekako govori. Dok netko “lud” ne provali: “Car je gol”. I to je zapravo najčešća slika gotovo obrasca stasanja i padanja naših političara.
Ovo pišem povodom smrti jednoga od ljudi koji su svojeme narodu ostavili veliki, čak teško razumljiv, veliki rezultat, a kojega bi malo tko od naših proglasio svojim uzorom, jer se doimao više antiliderom nego modernim i uspješnim vođom.
Janez Drnovšek je, gledajući rezultat njegova vođenja Slovenije, možda i najuspješniji suvremeni europski vođa i to će priznanje dobiti zasigurno ako ne sada a ono u budućnosti. Što li je taj čovjek napravio – fascinantno je! Način na koji je radio – rijetko je viđen!
Zamislimo samo raspadajuću Jugoslaviju, zapijenjene strasti, isukane noževe i pripremljene logore, pretprošlostoljetne nacionalne vođe koji su karte podastirali preda se kako bi otkidali i dijeli, humano i nehumano preseljavali, neke Kadijeviće, Adžiće koji su brundali tenkovima i premiještali najveće stokove streljiva po Balkanu. U svoj toj atmosferi gdje je od mozga ostao samo centar za destrukciju, pljačku I ubijanje, smireni mladi čovjek Drnovšek kao član Predsjedništva te samoproždiruće države, odgovorno procjenjuje svoje dosege i za svoj narod osigurava miran izlaz iz kaosa. Neki mu naši zamjeraju što se nije latio puške i potvrdio našu primordijalnu opsjednutost herojskim kodeksom, u kojemu je najvrijednije mrijeti. Uz Kučana , dok plamti svuda oko nas, svom narodu osigurava ulazak u prvi red novih europskih država. I on kao predsjednik Vlade provodi tranziciju, i on privatizira, ali ne pljačka. I kod njih nestaju radna mjesta, da bi se uskoro počela otvarati nova. I oni imaju tajkune, ali oni se nisu razmnožili na zgarištima uništenih tvornica, zamjenama beskorisnih jugo-dinara, ratnim profitima, švercom oružja. I oni provode reforme, jer su kao i drugi živjeli u jednom sustavu koji se radikalno mijenja. A rezultat: Danas je (zamislite) Slovenija predsjedateljica EUROPE, prva od svih novoprimljenih država, u Sloveniji se plaća EURIMA kao i drugim najrazvijenijim ekonomijama svijeta, od Brežica do Londona ili Lisabona za putovanje trebate sam nešto novca, ali ne i putovnicu. Slovenija je visinom svojega BDP-a pretekla i Grčku i Portugal, koji su se Europi priključili davno prije, I nisu imali socijalizam, a da ne govorim o drugim postsocijalističkim zemljama. I td.
A taj Drnovšek je svoju zemlju isvoj narod doveo dotle. To je njegov rezultat, ma koliko mi šutjeli o tome. A bit će i onih “jalnuških diletanata” koji će na ovo moje reći da Slovenija nije imala rata i time umiriti našu nečistu savjest spram naroda kojega su vodile političke elite u zadnjih 17 godina. A neki će, kao npr. aktualni predsjednik hrvatske Vlade Sanader, reći da smo u problemima jer smo imali socijalizam koji nije izgradio infrastrukturu. Šteta što nije spominjao Turke i Mlečane.
A uz ove nesumnjive gigantske uspjehe slovenske politike u vrijeme dok su ju predvodili Drnovšek i Kučan, teško je neuočiti i njihov liderski stil. Pred njihovim predsjedničkim dvorima se nisu mijenjale kostimirane straže, nisu se prekrajale povijesti i dizali spomenici njihovim veličinama, oni nisu bili zvijezde celebrity žurnala. Oni nisu pravili spektakle od svojih odluka, nisu spinali i lagali svoje građane. Staloženo, ljudski, smireno i odgovorno nizali su pobjede, ne za sebe, već za građane kojih su ih izabrali. Zato tipujem za hrvatskog Drnovšeka i hrvatskog Kučana.

Davorko Vidović
23.02.2008. u 14:22
petak, 22.02.2008.

Neobičan događaj: Petar Pan u Sisku

Free Image Hosting at www.ImageShack.usNisam više siguran na što sam prvo pomislio noseći stolicu da se uguram u prepunu dvoranu sisačkog hotela “Panonija”, u kojoj je bilo više ljudi no što sam ih imao prigode vidjeti ikada povodom bilo kakvoga političkog ili kulturnog događaja. A kamo li prigodom promocije jedne knjige, i to kakve knjige i kakvoga autora. Jer niti je knjiga svjetski ili domaći hit, niti je autor poznati pisac, a ni knjizi nitko ne može odrediti žanr. Jer knjiga čijoj sam promociji nazočio djelo je mlađeg sisačkog veterinara Maria Mileševića pod nazivom “Priče iz veterinarske prakse – osteosinteza u pasa i mačaka”.
Impresivna masa ljudi na jednoj promociji jedne ovakve knjige, sama je po sebi čudo neviđeno, struktura ljudi koji su došli još i više, jer sam uočio djecu od pet godina i ljude od 85 godina, barem dvadeset najuglednijih sisačkih liječnika, desetak profesora, ugledne novinare, obrtnike, umirovljenike, studente i učenike….ljude krajnje različitih političkih opredjeljenja, a najveće je čudo bila nevjerojatno dobra vibra u zraku, toplina, prijateljski pogledi, srdačna rukovanja i sasvim diskretan fluid nečega dobroga i plemenitoga.
Dakle u takvima sam okolnostima možda prvo pomislio da više nikada neću niti riječi reći, niti slova napisati o zločestima, zavidnima, bahatima, …niti ću dozvoliti da mi zaokupe i minutu misli, jer je jednostavna dobrota, našeg prijatelja Maria, i svih onih dragih ljudi koje susrećemo i gotovo podrazumijevamo, bez da ih razumijevamo, zaslužuju tisuću puta više naših misli od sitnih i krupnih gadarija, kojima se ipak tisuću puta više bavimo.
Veliki dječak ili Petar Pan, kako je Maria u nadahnutoj riječi nazvao njegov profesor s Veterinarskog fakulteta, prof.dr. Antun Brkić, čovjek je koga se mora voljeti jer se ne zna ne smijati, jer ne zna ne biti optimističan, jer ne zna reći da je ponoć i da nije vrijeme da ustaje iz kreveta spašavati vašu malu mješanku, udomljenu kujicu koja je polizala pužomor, jer ne zna prestati maštati, ne o plažama Sejšelskih otoka, nego o odranskim sprudovima i vrbama i koji nikako ne prestaje vjerovati da Odrom plovi som stokilaš Jura. Mario će reći u jednoj od dvanaest priča o spašenoj kujici: “Često se u ovom našem poslu radi puno, i po dvanaest sati dnevno. Cijelo to vtijeme naše su obitelji same, a zarada baš nije zavidna i velika. Ali kad doživite i osjetite zahvalu i sreću vašeg pacijenta, kad prkosite smrti, i pobijedite je- onda to nema cijene. Ne postoji ništa ljepše što bi to zmijenilo”. I kad to Mario kaže, onda to nije ni fraza ni laž. Svi mi u dvorani smo znali da je to baš tako. Ovo iznimno veče je još jednom potvrdilo kako pravi ljudi, ljudine, koje čestito i tako obično žive, s one strane svjetala reflektora, medija, s one strane sve te napuhane manekensko-loptačko-politikantske menažerije ipak bivaju prepoznati. I to je ohrabrujuća spoznaja. A bio sam ponosan i na Siščane, koji su više no jasno i večeras rekli da ne vjeruju u lažne mesije, bahate parajlije, samodopadne političare, napuhane veličine svih provenijencija i boja, ali da vjeruju ljudima koji samozatajno, skromno i postojano svojim životima svima nama život čine puno vrednijima i vedrijima.

Davorko Vidović
22.02.2008. u 00:14
petak, 15.02.2008.

O pripuzničkoj proizvodnji neprijatelja

Image Hosted by ImageShack.us

Ako ne možeš argumentum, možeš toljagom. Stara je tehnika ljudi kojima smrdi svaka samonikla misao i svačiji nedajbože vlastitom glavom domišljeni stav. Oni koji se time koriste vole se zvući u toplinu nečijeg zadnjeg dijela i odatle škiljeći prozivati sve one koji se izvan prkna nađu, uvjereni da su oni vani samo zato što u prknu nema dovoljno mjesta. Oni toplinu svoje smradne pozicije smatraju toliko normalnom i svima poželjnom da im se čini krajnje normalnim zaključiti kako su svi oni koji se nisu dokopali te pozicije čisti luzeri, frustrirani gubitnici koji jarmaju i gunđaju jer se nisu okoristili barem sitnom milošću njihovih gospodara. O podaništvu, pripuznosti i gospodskim kastorima su ispisani tomovi knjiga i nije mi više do esejiziranja na tu temu, jer je riječ o likovima koji ne zaslužuju baš preveliku pozornost. Spominjem ih tek uzgred da ne bi pomislili kako nisu prepoznati.
U novom “Feralu” jedan od njih, kažu “izvor blizak Predsjedniku SDP-a” , misleći valjda da će se umiliti šefu stranke, ustvrdit će i to da sam “ogorčen Milanovićevom odlukom da čelno mjesto u saborskom Odboru za obitelj, mladež i šport- koju je u prošlom sazivu zauzimao on, Vidović – povjeri Milanki Opačić: gubitak tog položaja lišit će ga određenih materijalnih povlastica koje je uživao protekle četiri godine”.
Što se iz ovoga dade iščitati? Prvo da “izvor blizak Predsjedniku SDP-a”, smatra pod normalno da se može biti ogorčen zbog gubitka par sto kuna do te mjere da se atakira na Predsjednika stranke i gotovo da me razumije u toj ogorčenosti. Izvor blizak Predsjedniku SDP-a nema pojma npr. da uopće mogu postojati ljudi koji su zbog svojih uvjerenja i stavova npr. otišli u rat i obukli uniformu Hrvatske vojske, još u vrijeme dok se JNA šetala po Sisku, da postoje ljudi koji su pred ucjenom ili SDP ili posao, odbili ucjenu i prihvatili progonstvo iz rodnoga grada, da postoje ljudi koji su imali petlju bit jedan od petro SDP-ovaca u gradu u kojemu su svakodnevno ljudima letjele kuće i automobili u zrak jer nisu bili poćudni i još k tome nisu krili tu svoju nepoćudnost. Taj izvor ne zna da postoje takvi ljudi, jer druge mjeri isključivo mjerom svoje beznačajnosti i sitne pragmatičnosti.Za "izvor" je shvatljivo samo biti ogorčen zbog nešto kuna. Moralni profil takvoga “izvora bliskog predsjedniku SDP-a” nije na čast ni nama u SDP-u niti Predsjedniku. Ali bože moj, pa nismo ni mi SDP-ovci baš svi odreda ljudi posebna kova. I ja za tu ljudsku malenost imam razumijevanja.
I onako usput, da ne bude zabune: uz svo poštovanje prema mojim kolegama i kolegicama mislim da sam imao pravo očekivati da kao autor socijalne strategije SDP-a, mirovinske strategije SDP-a, kao inicijator donošenja Nacionalnih strategija i za obitelj i za mlade i za osobe s invaliditetom, autor nekoliko zakonskih projekata vezanih za socijalnu politiku, budem predložen za predsjednika Odbora za obitelj, mladež i sport. Ali nisam i sve OK! Ali vjerovati da sam toliko ogorčen da sam se zbog toga prometnuo u zakletog antimilanovićevca, totalna je budaleština koja bi trebala poslužiti pokušaju da me se diskvalificira čak i za nešto tako normalno, kao što je moj zahtjev da kao stranka, prije nego li krenemo dalje, utvrdimo jesmo li pobijedili ili izgubili na izborima. Doista opasan zahtjev!
Izvor se potrudio da prišaptava novinarima što je tko govorio na zatvorenoj sjednici, izvor si dozvoljava da javno blati svoje stranačke kolege, izvor svoje kolege proglašava unutrašnjim neprijateljima, izvor misli kako on ima monopol na govor o stranci, dok je svim drugima to zabranjeno. A izvor je Stranku samo rentirao za svoju mrvicu udijeljene milosti gospodara. Danas jednoga, a sutra nekog drugoga. Izvoru svejedno.

Davorko Vidović
15.02.2008. u 18:35
ponedjeljak, 11.02.2008.

O proizvodnji "sukoba" i "raskola"

Kako razlikovati normalnu i prijeko potrebnu unutarstranačku raspravu i iznošenje različitih ili različitijih stajališta, od stranačkih raskola, sukoba i borbe za vlast, frakcijskih borbi i slični staropartijskih metoda unutarstrančkog života, prvo je pitanje na koje bi morali odgovoriti i mi ljudi u strankama ali i novinari.
Povod za ovo pitanje su mi različite interpretacije rasprave o proteklim izborima, koju smo (mi u SDP-u) proveli u subotu na Glavnom odboru, legalnom, najvišem organu stranke. Pametna, tolerantna, pristojna i argumentirana rasprava u kojoj su svi govornici s uvažavanjem govorili i o onima s kojima se u cijelosti ne slažu, želi se prikazati kao nekakav dubinski sukob i raskol koji se mjesecima i najavljuje i od nekih priželjkuje. I tu je problem koji je višestruko štetan i opasan po demokratski život naših stranaka ali i cjelokupni demokratski život u Hrvatskoj. Krivo, pojednostavljeno, ishitreno zaključivanje na temelju nekih stavova ili pojedinih rasprava i stavljanje ljudi u ladice po principu sukobljenih tabora, po kojemu ako se u cijelosti ne slažeš s onime što mislim ja, moj si neprijatelj, obeshrabruje ljude da otvoreno govore ono što misle. Pridonosi to sijanju nepovjerenja, potajnom nezadovoljstvu, šapatu umjesto glasnom govoru, umjetnom stvaranju grupa i iracionalnim podjelama. To nije dobro za demokratski život stranaka.
Po tom su principu i govornici na subotnjoj sjednici Glavnog odbora odmah svrstani u tabore za ili protiv aktualnog Predsjednika SDP-a, ovisno kakva je intonacija prevladavala u njihovoj raspravi. Tako su automatski milanovićevcima proglašeni oni koji su više naglašavali nesporno izvanredno visok broj glasova i mandata koje je SDP osvojio, a oni pak koji su, također s pravom, više govorili o tome da nažalost nije ostavaren i najvažniji cilj, promjena vlasti, automatski su proglašeni antimilanovićevcima. Prilično bedasta podjela! Zašto? Zato što su svi ti govornici, bez obzira na dikciju sasvim sigurno bili u trećoj skupini, u skupini onih kojima je stalo do socijaldemokracije, do SDP-a i do odgovornosti koju kao političari moramo preuzimati i u našim strankama. Kako sam i sam svrstan u jednu skupinu zbog rasprave kojom sam tražio da trezveno utvrdimo sve okolnosti i naše pobjede i našeg poraza i to ne zbog nekakve mazohističke potrebe da se tranširamo, optužujemo ili pak neodmjereno hvalima, već zato da na zdravim temeljima jačamo našu stranku, kategorično odbijam svrstavanje u bilo kakve ladice. Principijelno, nikada nisam bio protiv ljudi, pa niti u ratu. Tako ni sada nisam protiv bilo koga, što ne znači da nisam protiv stavova, ponašanja, ocjena koje ne smatram ispravnim. To pravo, naravno, dajem i drugima u odnosu na moje stavove, ponašanja i ocjene.
Prošle smo godine, noseći se ozbiljnom krizom izazvanom bolešću i smrću utemeljitelja i prvog predsjednika SDP-a, izborom novoga predsjednika, hrvatskoj javnosti pokazali da se demokratskom procedurom i razvijenim demokratskim životom najefikasnije može prevladati svaka kriza. Zato, s pravom očekujemo malo više povjerenja u naš demokratski potencijal.

Davorko Vidović
11.02.2008. u 09:17

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se