Marketing
Neobičan događaj: Petar Pan u Sisku
Nisam više siguran na što sam prvo pomislio noseći stolicu da se uguram u prepunu dvoranu sisačkog hotela “Panonija”, u kojoj je bilo više ljudi no što sam ih imao prigode vidjeti ikada povodom bilo kakvoga političkog ili kulturnog događaja. A kamo li prigodom promocije jedne knjige, i to kakve knjige i kakvoga autora. Jer niti je knjiga svjetski ili domaći hit, niti je autor poznati pisac, a ni knjizi nitko ne može odrediti žanr. Jer knjiga čijoj sam promociji nazočio djelo je mlađeg sisačkog veterinara Maria Mileševića pod nazivom “Priče iz veterinarske prakse – osteosinteza u pasa i mačaka”.
Impresivna masa ljudi na jednoj promociji jedne ovakve knjige, sama je po sebi čudo neviđeno, struktura ljudi koji su došli još i više, jer sam uočio djecu od pet godina i ljude od 85 godina, barem dvadeset najuglednijih sisačkih liječnika, desetak profesora, ugledne novinare, obrtnike, umirovljenike, studente i učenike….ljude krajnje različitih političkih opredjeljenja, a najveće je čudo bila nevjerojatno dobra vibra u zraku, toplina, prijateljski pogledi, srdačna rukovanja i sasvim diskretan fluid nečega dobroga i plemenitoga.
Dakle u takvima sam okolnostima možda prvo pomislio da više nikada neću niti riječi reći, niti slova napisati o zločestima, zavidnima, bahatima, …niti ću dozvoliti da mi zaokupe i minutu misli, jer je jednostavna dobrota, našeg prijatelja Maria, i svih onih dragih ljudi koje susrećemo i gotovo podrazumijevamo, bez da ih razumijevamo, zaslužuju tisuću puta više naših misli od sitnih i krupnih gadarija, kojima se ipak tisuću puta više bavimo.
Veliki dječak ili Petar Pan, kako je Maria u nadahnutoj riječi nazvao njegov profesor s Veterinarskog fakulteta, prof.dr. Antun Brkić, čovjek je koga se mora voljeti jer se ne zna ne smijati, jer ne zna ne biti optimističan, jer ne zna reći da je ponoć i da nije vrijeme da ustaje iz kreveta spašavati vašu malu mješanku, udomljenu kujicu koja je polizala pužomor, jer ne zna prestati maštati, ne o plažama Sejšelskih otoka, nego o odranskim sprudovima i vrbama i koji nikako ne prestaje vjerovati da Odrom plovi som stokilaš Jura. Mario će reći u jednoj od dvanaest priča o spašenoj kujici: “Često se u ovom našem poslu radi puno, i po dvanaest sati dnevno. Cijelo to vtijeme naše su obitelji same, a zarada baš nije zavidna i velika. Ali kad doživite i osjetite zahvalu i sreću vašeg pacijenta, kad prkosite smrti, i pobijedite je- onda to nema cijene. Ne postoji ništa ljepše što bi to zmijenilo”. I kad to Mario kaže, onda to nije ni fraza ni laž. Svi mi u dvorani smo znali da je to baš tako. Ovo iznimno veče je još jednom potvrdilo kako pravi ljudi, ljudine, koje čestito i tako obično žive, s one strane svjetala reflektora, medija, s one strane sve te napuhane manekensko-loptačko-politikantske menažerije ipak bivaju prepoznati. I to je ohrabrujuća spoznaja. A bio sam ponosan i na Siščane, koji su više no jasno i večeras rekli da ne vjeruju u lažne mesije, bahate parajlije, samodopadne političare, napuhane veličine svih provenijencija i boja, ali da vjeruju ljudima koji samozatajno, skromno i postojano svojim životima svima nama život čine puno vrednijima i vedrijima.
Post je objavljen 22.02.2008. u 00:14 sati.