petak, 29.06.2007.

Život ljudski

Danas su moji mladi prijatelji dobili bebu!Djevojčica, je kažu,prilično velika i stvarno s nestrpljenjem čekana.Radujem se s njima i želim im svima, dakako, dug i sretan zajednički život. Uzbudljivo je to čudo života, rađanja. Razmišljao sam o tome dosta danas, ali i uz pisanje teksta o umiranju. Naime, zamolili su me naši seniori da za njihov list "Senior", napišem tekst o Račanu, koji je umro prije točno dva mjeseca. Kao podsjećanje na Ivicu, i s vama ću podijeliti ta sjećanja u kojima govorim o nekim dimenzijama njegova života koji su se manje spominjali ovih mjeseci i o kojima se manje zna.

Moj drug Ivica
Koliko traje ljudski život? Oni koji broje godine disanja, nemaju problema da začas izračunaju točan prosjek i jasno i nedvosmisleno utvrde 75 ili 80 godina prosječnog života. Ali što u slučaju kad život nije prosječan, što kad se ne može svesti na mjeru disanja, što kad je mjera života mjera ljudske predanosti dobru većem od dobra za nas same, onoga dobra koji životu ljudskom daju smisao i svrhu određenu upravo njegovom ljudskošću.
Po toj ljudskoj mjeri, život Ivice Račana nije trajao tek 63 godine, jer niti su te godine jednako trajale niti će trajati njegov život koliko su trajale te godine.
Za Ivicu Račana čuo sam kao dječak, mlađi gimnazijalac, negdje 1972. kada se pojavio na političkoj pozornici kao sasvim netipičan i pomalo neobičan predstavnik nove političke generacije, koja je sobom nosila šezdesetosmaško iskustvo, ono iskustvo mlade slobodarske Europe, koja je snažnim senzibilitetom za socijalnu pravdu, toleranciju, nenasilje i slobodarstvo, s različitim intenzitetima, kao vulkan eruptirala i u Parizu i u Pragu, ali i Zagrebu ili Beogradu. I nije Račan bio tih godina matica, nije bio ni većina, ni tipični glas. Naprotiv, bio je tek slutnja naraštaja, koji će tek za nekoliko desetljeća udaljena od svijeta hladnoga rata, tvrdih ideologijskih podjela, velikih ratova, generacijskih pobuna, mačističkih prijetnji atomskim ratom, pečatiti neko svoje drugo vrijeme izazova. Odudarao je Račan i svojim izgledom i svojim ponašanjem i svojim životnim stilom od sive partijske nomenklature. U dugim opozicijskim godinama, znali smo satima razgovarati o tim vremenima, o ljudima i događajima, o onome što se moglo i što se nije moglo, što se sanjalo i čemu se nadalo.Račanovo ljevičarstvo nikada nije bilo upitno, kao što nije bila upitna i njegova nedogmatičnost i osobna posvećenost demokraciji kao najvažnijoj sastavnici njegova lijeva stava. Utoliko mu je teže padao evidentan manjak demokracije i utoliko je više štitio drugomisleće u zadnjem desetljeću padajuće ideologije i prakse bivše Jugoslavije. Iz nje je Račan izišao čist, lijevo opredjeljen a slobodarski i demokratski usmjeren.Za neveliki broj nas, koji s njim započinjemo suradnju tih godina, on je bio bjelodani primjer da se može biti ljevičar, a da se ne bude dogmat, da se bude socijalist a ne bude staljinist, da se bude rodoljub a ne bude nacionalist, da se štiti slabije i njihova prava bez paternalizma i tjeranja u ideološke torove.Pobjeda Račana na posljednjem izbornom kongresu Partije, za mene osobno i za veliki broj lijevih mislećih ljudi, značila je, u predvečerje višestranačja, nadu za postojanje alternative, kako rigidnom i ispuhanom komunizmu tako i agresivnom, nastupajućem ksenofobičnom nacionalizmu. Ma kako da su protivnici i s lijeva i s desna bili snažni u svojim bipolarnim sudarima, kada se u jednoj pojednostavljenoj i ostrašćenoj političkoj shemi, opredjeljuju za ili protiv, kada važi deviza “tko nije s nama-protiv je nas”, Račan je demonstrirao snagu i čvrstinu utemeljenu na jednoj drugačijoj viziji Hrvatske, da usuprot tim bočnim pritiscima posvjedoči i postojanje alternative. Ta je činjenica bila presudna za formiranje i formatiranje hrvatskih demokratskih i lijevih perspektiva. Tako da će tek nakon tegobnog ratno-tranzicijskog desetljeća, ta alternativa postati dominantna matica hrvatskih poltičkih tijekova. Kako danas izgleda jednostavnim ono što se stvaralo onda! Ali onda nije bilo niti lako niti jednostavno. Prisjećam se svojih bliskih prijatelja koji su me u to vrijeme gledali kao čudaka zbog sudjelovanja u tom račanovskom projektu.Kako su nas “lijeviji” prezirali kao tobožnje izdajice ljevice, radničke klase, socijalizma …kako su nas “desni” sotonizirali kao antikriste, nehrvate, zatucane internacionaliste i jugoslavenčine. A bogami smo ostajali i bez posla, a nekome je u zrak otišla i kuća ili auto. Hrabrost za alternativu ideološkoj zatucanosti, gušenju svake samonikle i slobodarske ideje, strpljivo i mudro brodenje između scila i haribda, postali su gotovo rodno mjesto za prepoznavanje političkog stila Ivice Račana.
I još nešto, o čemu se malo govorilo i još manje znalo. Nakon svih strpljivih I upornih pokušaja da se zaustavi nadiruće krvoproliće, kada je bilo jasno da su preslabi oni koji bi ga zaustavili, prije nego su topovi zagrmjeli, Račan je odlučno iz “kockice” ispratio namrgođene generale, odaslao poziv svim članovima svoje stranke, da se odmah i masovno uključe u obranu svoje zemlje. I tu nije bilo kalkuliranja. Pod granatama na sisčkom nebu, sastajali smo se na ratištu, bio je sa mnom i u Mošćenici i u Komarevu, bodrio nas je, hrabrio i ponosio se nama hrvatskim braniteljima. Nije imao pojma koliko smo se i mi SDP-ovci ponosili njime.
A onda su dolazile godine, kada smo miru i razvoju htjeli dati šansu. Račanovski nenasilno, a odlučno, strpljivo, a ne polagano, hrabro, a ne brzopleto gradio se SDP kao politička matica jedne drugačije, civilne Hrvatske, koja je motrila europske perspektive. Početak tisućljeća bilo je doba prijeloma, gotovo civilizacijskog iskoraka iz prošlosti u budućnost. Taj je iskorak predvodio upravo Ivica Račan. Ma što i tko naknadno govorio o tome.

Kažu da je smrt jednaka prema svima, da je pravedna jer ne razlikuje ljude po bilo kojem svojstvu, da je konačna i da je za sve zaborav. Istina je da smo svi konačni i u tome jednaki, ali nismo konačni u našim trajanjima i u našim tragovima. Upravo naši životi određuju ta trajanja i naše konačnosti. Kada odlaze ljudi kao što je Ivica Račan, onda je više no izvjesno, da će to trajanje biti neusporedivo duže od samoga njegovog života, pa čak i od naših sjećanja na njega, jer je Ivica ostavljao duboke tragove u svima s kojima se susretao, koje je učio, ohrabrivao, s kime je surađivao, s kime se politički nadmetao….I svi će oni, i kada ne budu svjesni toga traga, čineći svijet boljim, produživati trajanje Ivice Račana.








Davorko Vidović
29.06.2007. u 22:13
nedjelja, 24.06.2007.

Kako biti zadovoljniji

U osvit praznika Hrvatske državnosti, koji mnogi drže glavnim praznikom u Hrvatskoj, upućujem svima čestitke, i dijelim neka razmišljanja o našoj Državi.
Tako mi pada napamet pitanje: kako mi npr. izgledamo strancima koji nas prvi puta posjećuju i imaju tek površnu (možda i sasvim površnu) predodžbu o nama i našoj zemlji? U kojoj se mjeri ta predodžba poklapa sa našim stvarnim stanjem ili sa onime što je naša percepcija tog stanja? Što možemo učiniti mi sami da se te percepcije i naše i njihove približe onome što jest ili da zbilju približimo percepciji željene domovine?
Naime, ne mogu se oteti dojmu, da smo svi mi pomalo stalno ljuti, da smo ogorčeni, da smo svadljivi, rezignirani, sarkastični ili naprosto nezadovoljni stanjem naše države i društva. Istovremeno, i relevantna istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj imamo nevjerojatno nisku razinu tzv. socijalnog kapitala, tj., pojednostavljeno rečeno, društvenog povjerenja. Zašto je tome tako i kako se to može prevladati? Ne utvaram da znam odgovore, jer nisu jednostavni. Ako bismo rekli da je razlog tom raširenom nezadovoljstvu loš (težak) život velikog broja ljudi, samo bismo dotakli jedan razlog, ali ne bismo dali pravi odgovor. Naime, život u Hrvatskoj nije lošiji no u nekim drugim sličnim društvima, o čemu govore usporedivi podaci o općoj ekonomskoj razvijenosti i standardu ljudi, u kojima je razina zadovoljstva viša. Neimaština i oskudica ne reproduciraju po automatizmu i opću razinu nezadovoljstva. Naprotiv pozitivna korelacija je utvrđena između (ne)zadovoljstva i percepcije materijalnog stanja pojedinca, a ne stvarnoga stanja. Tako da najnezadovoljniji nisu najsiromašniji, već oni koji imaju manje no što misle da trebaju imati ili da im pripada. Možda razlog leži u (pre)visokim aspiracijama koje imamo i visokim referentnim točkama (društvima) s kojima se uspoređujemo? Ako da, zašto se uspoređujemo s onima od kojih se toliko povijesno i kulturno razlikujemo, a ne s onima koji su s nama u tom pogledu puno usporediviji? Da li je to normalno i poželjno?
Odnosno, da se zadržimo samo na ovom razlogu nezadovoljstva, za početak, postavljam nam pitanje za raspravu: Da li bi jednostavno i linearno povećanje osobnog i društvenog standarda moglo izmijeniti ili bitno utjecati na razinu ukupnog zadovoljstva ili bi trebali početi sami mijenjati percepciju i shvaćti da nema linearnosti između općeg zadovoljstva (sreće) i razine materijalne razvijenosti društva. U protivnom bi najbogatiji bili najsretniji i najzadovoljniji, što ipak nije slučaj. Hajdemo, malo razgovarati o tome!

Davorko Vidović
24.06.2007. u 23:20
ponedjeljak, 18.06.2007.

Devastacija sisačke urbane perspektive

Priupitali me jednom gosti Siska: “A gdje je vama zapravo centar grada?” Uvjern da je centar Siska sadašnji trg Bana Jelačića, odvedem ih kod sata, a potom kod Velikog kaptola i kažem “ evo, baš ovdje, na ovome mjestu”. Oni me malo začuđeno pogledaju i u nevjerici prokomentiraju kako im se to baš i ne čini nekakvim središtem grada. Prisjetio sam se toga danas u Osijeku, šećući po vrućem danu uz Dravu i odlazeći prema nesumnjivom gradskom središtu, trgu Ante Starčevića, koji blista obnovljen sa svim obilježljljima srednjoeuropskog gradskog trga. Bilo je to baš nekako u vrijeme kada su “gradski poglavari” Siska pokapali svaku pomisao da i Sisak napokon dobije svoj središnji gradski trg. Tragika njihove odluke leži u činjenici, da grupa besprizornih uzurpatora javnoga dobra kao što to jest lokalna samouprava, koji su nasilno upali u zgradu Gradskoga vijeća, nakon što su im građani Siska jasno rekli da ih ne žele u toj zgradi, osim kao oporbu, da ta grupa u cijelosti nemoralnih, nelegalnih i nelegitimnih, a uz sve ostalo i krajnje nekompetentnih i neodgovornih ljudi, uzurpira svojom odlkom i opet mimo i protiv volje građana Siska i samo srce ovoga grada. Tko ih je ovlastio da usuprot volji Siščana poklanjaju najvredniji i središnji trg grada bilo kome. S kojim ga pravom kane otuđiti?! U ime kojih to viših ciljeva oni sebi dozvoljavaju da privatno pregovaraju ne samo o imovini grada već i njegovom urbanom profilu za naredna desetljeća?
Odluka da se Veliki Kaptol ponudi, a danas i dodijeli Crkvi za sjedište buduće biskupske palače, duboko je protivna svim nadanjima i očekivanjima da se konačno uspostavi središnji gradski trg Siska. On koji po željama Siščana i po zamislima koje smo uobličili zajedno s urbanistima trebao biti istinski dnevni boravak grada naslonjen jednom svojom stranom na najvredniji urbani blok, a sa druge na Kupu, sa sjajnom vizurom Staroga mosta. Smatrao sam kao gradonačelnik to jednom od najvažmijih misija mandta. Kada smo raspisivali natječaj za uređenje Jelačićevog trga, imao sam na umu upravo ovu nevjerojatnu sponu grada i rijeke i potencijal da izgradimo najljepši hrvatski gradski trg (jer Stradun je ipak ulica). Sa Kranjčevićevom i donjim dijelovima Prve i Druge ulice, te Šetnicom i Nazorovim šetalištem, trebao je činiti jedinstvena pješačku zonu i mjesto susretanja ljudi oko i na urbanim sadržajima. Upravo je Trg trebao biti mjesto koje bi bukvalno živjelo tim sadržajima 365 dana u godini. Ovako oni su mu namijenili mir usnulog parka sa palačom u kojoj kontemplira i moli svega nekoliko ljudi. Ništa od muzeja, ništa od dviju galerija, ništa od svečanih dvorana, koje Sisak nema, ništa od reprezentativnog mitleuropskog restorana, ništa od platforme (pozornice na Kupi ispred trga), ništa od živosti djece, mladih… Samo pokoji penzioner u samotnoj šetnji. Oni ne znaju što su odlučili, a Kardinal ne zna što je od Siska zatražio.
I da ne bude zabune, nemam ništa protiv, dapače veseli me silno, mogućnost da Sisak postane središte biskupije, ali ne nikako na račun uništavanja njegove urbane duše. Doista, a zašto ne nova biskupija na novome trgu Sv. Qurina u novim biskupskim dvorima uz novu baziliku u novom vremenu?! Svi bismo bili na dobitku. A ovako gubimo svi. Pa I Crkva. Možda i ponajviše! Ja se uistinu nadam da se ovo što nam namjeniše neće dogoditi, a osobno ću učiniti sve što budem znao i mogao da spriječim devastaciju sisačke urbane perspektive. Nadam se da će nas biti dovoljno.

Uputio sam i otvoreno pismo Kardinalu Bozaniću:

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA
Kaptol 31
10 000 Zagreb
N/r kardinal Josip Bozanić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Poštovani gospodine Bozaniću,

Dijeleći zadovoljstvo s brojnim građankama i građanima Siska, najavom osnivanja nove Sisačke biskupije kojom bi se gradu Sisku povratila još jedna njegova važna urbana i povijesna dimenzija, da pored gospodarskog, političkog i kulturnog središta regije postane i vjersko središte, neugodno je i krajnje frustrirajuće za nas Siščane odjeknula vijest da je grad u suradnji s Vama, zgradu Velikog Kaptola namijenio za buduću biskupsku palaču.
Razlozi za nezadovoljstvo tom odlukom su višestruki:
1. Već nekoliko desetljeća Sisak priželjkuje ono što imaju svi gradovi svijeta – svoj središnji gradski trg. Spajanjem civilnog i Vojnog Siska u drugoj polovici 19. st. grad se mehanički spojio, ali ne i urbano oblikovao oko gradskog središta. Polovicom 20.st. umjesto da se Grad konačno oblikuje kao cjelina, političkom je podjelom nastavljeno njegovo dijeljenje, te je izgrađen novi grad u gradu, naselje Željezara, s alternativnim centrom i svim urbanim sadržajima. Tek uoči Domovinskog rata, uz silni entuzijazam Siščana započinje urbana obnova Grada, novcem iz samodoprinosa, kojim grad dobiva brojne sadržaje, dva mosta, dvije tržnice, bazen, Dom umirovljenika, obnovljenu zgradu kazališta, te početak uređenja zgrade Velikog Kaptola kao središnje građevine središnjeg gradskog trga. Nažalost, rat, velika nezaposlenost, socijalna bijeda velikog broja građana Siska te nekompetentne gradske vlasti, zaustavljaju izgradnju središnjeg gradskog trga, na kojemu je upravo zgrada Velikog Kaptola s predviđenim sadržajima, okosnica urbanih sadržaja koji bi trgu trebali priskrbiti cjelodnevne sadržaje kroz čitavu godinu. Bez tih, urbanih i javnih sadržaja, Trg naprosto nije moguć. S biskupovom palačom u Velikom Kaptolu, pada u vodu i koncepcija uređenja trga po zamislima arhitekata i urbanista koja je već prihvaćena i Sisak ponovno mora u potragu za svojim središtem.
2. Grad Sisak, na sreću, već ima odličan prostor za izgradnju nove biskupske palače. To je mjesto na novom gradskom trgu Sv. Kvirina, pored nove bazilike, uz novi spomenik biskupu-zaštitniku Siska, u novom dijelu grada, u novom urbanom prostoru. Nije li upravo to “novo” i simbolička poruka o snazi i vitalnosti Crkve u novom vremenu?
3. Ne zamjeram Vam što ste u pregovore krenuli s aktualnom gradskom vlašću, jer joj legalitet daje središnja državna vlast, ali Vas moram podsjetiti da sadašnja gradska vlast nema izbornu legitimnost i ne predstavljaju legitimno volju građana Siska. Uvjeren da Vi ne biste ni na koji način željeli ići protiv te volje, pozivam Vas da odustanete od koncepcije preuzimanja Velikog Kaptola za biskupsku palaču, jer bismo time svi gubili, a potencijalno radostan događaj za grad Sisak pretvorili u izvor nezadovoljstva i budućih prijepora.

U nadi da će Te ovo otvoreno pismo razumjeti kao dobronamjerno i u interesu i građana Siska i Crkve, srdačno Vas pozdravljam!

Davorko Vidović, zastupnik u Hrvatskom Saboru

Davorko Vidović
18.06.2007. u 22:28
četvrtak, 14.06.2007.

Kako najbolje udomiti djecu bez skrbi

Da bi se dogodio zločin, potrebno je da se osim zločinca i žrtve, poslože i još neke okolnosti, koje zločin čine mogućim više u jednoj no u drugoj sredini ili u jednom vremenu više no u drugom. Inače bi zločinci i njihova zlodjela bili ravnomjerno raspoređeni u vremenu i prostoru. Upravo me okolnosti zločina nad malodobnim osječkim djevojčicama, od 9 i 13 godina, koje je seksualno iskorištavao, poremećeni ( skrbnik, udomitelj, posvojitelj ?), naročito zabrinjavaju. Naime, tisak je objavio, presudu od deset godina zatvora počinitelju koji je navodno izjavio “da je djevojčice platio 10 000 kuna centru za socijalni rad i da sa njima može raditi što ga je volja”. E, sad smo kod brojnih pitanja! Tko je sve odgovoran u ovom, ali i sličnim strašnim i tužnim slučajevima? Hoće li netko istražiti odgovornost oca djevojčica kojih ih je očigledno podvodio zločincu? Što je zaboga sa odgovornošću stručnih ljudi u centru za socijalnu skrb, koji su morali znati kome dodjeljuju djecu, ako je to točno? Mogu li oni nastaviti i jedan dan raditi isti posao kao do sada? Kako je zlostavljač mogao upisati tuđe dijete u školu? Zašto osuđenom “uglednom građaninu” ne znamo ime već samo inicijale?Što je sa našim zakonima i presudama, kada se dotični zločinac za koju godinu nađe na slobodi suočen sa vašom i našom djecom? Možemo li biti obaviješteni o svemu tome, barem deseti dio kao što smo obavještavani o tome u koju je potkoljenicu Vlatka udarila muža?
Razmišljam o ovome intenzivno ovih dana razgovarajući s brojnim pojedincima i udrugama uz prvo čitanje izmjena Zakona o socijalnoj skrbi te Zakona o udomiteljstvu. Slušam rasprave i razumijem nesnalaženje oko toga treba li stimulirati smještaj u ustanove ili pak odmah pristupiti njihovom gašenju i udomljavanju korisnika, kako djece tako i odraslih. Eurposka je i svjetska praksa već godinama deinstitucionalizacija i inkluzija, jer ljudima omogućuju da žive u okružju koje je prirodnije i normalnije. I naši se zakonopredlagatelji nominalno zalažu za deinstitucionalizaciju, no zakoni koje predlažu govore sasvim suprotno. Naime, sve je manje udomljene djece i usvojene djece. Ona bez roditeljske skrbi provode u ustanovama između 4 i 7 godina. Procedure su složene i traju apsolutno predugo a djeca prolaze najlošije. Sa druge strane kada se djecu ili starce udomi i smjesti, onda država zaboravi na njih. Nema više kontrola ili su sporadične, a ljudi ostaju u novim neinstitucijskim zatvorima u još nehumanijem okruženju, napušteni i zapušteni. Zato je, kako sam to i rekao u jučerašnjoj raspravi silno važno razviti sustav trajne veze sa udomiteljima i udomljenima, kako bi se rizici sveli na najmanju moguću mjeru, a korisnicima osigurala mogućnost dostojanstvenijeg i humanijeg života. To mi se čini nausporedivo važnijim od određivanja školske spreme i dobi udomitelja.

Davorko Vidović
14.06.2007. u 22:54
ponedjeljak, 04.06.2007.

Vraška je stvar taj strah

Inače solidan HDZ-ovski PR koji je u zadnje tri godine uspijevao prilično uspješno prodavati rog za svijeću, prikazivati minuse kao pluseve, neznanje kao znanje, neodlučnost kao odlučnost, korupciju kao borbu protiv korupcije, bahatost i socijalnu neosjetljivost kao brigu za male ljude i sl. ovoga je puta učinio ozbiljan gaf. Naime, njihova je reakcija na izbor Predsjednika SDP-a bila više no promašaj. Umjesto puno pozitivnih punata kod normalnih, njima sklonih ljudi koje su dobili npr. smirenim i dostojanstvenim držanjem u vrijeme bolovanja i smrti Ivice Račana, reakcija prigodom izbora novog predsjednika najjače stranke u državi, zasigurno neće pridonijeti njihovoj uvjerljivosti kod birača.
Činjenica da je HDZ sazvao PRESS konferenciju u 10 sati navečer, govori kako oni visoko vrednuju važnost političkog događaja, ne samo dana, već vjerojatno i jednog od najznačajnijih u ovoj godini, gotovo kao da je, što bi rekao novi predsjednik SDP-a Milanović “ tsunami poharao Hrvatsku”, pa je krajnje neuvjerljivo zvučala izjava HDZ-ova da se baš ništa nije dogodilo. Potom je bagatelizirao sve po redu, SDP, novog predsjednika SDP-a, vjerojatnog premijerskog kandidata SDP-a, tvrdeći u maniri prastarog HDZ-a kako je to sve sitna socijalistička boranija koju će Sanader pomesti kako i dolikuje. Ličio mi je mlađahni Jandroković na uplašenog dječaka koji zviždi hodajući šumom u kasni sat, ne bi li se malo ohrabrio. Vraška je stvar taj strah! Njegov je šef, dva dana šutio kao riba, o nečemu o čemu su u Hrvatskoj govorili baš svi, uključujući i Bandićeve kumice na Dolcu. Baš neobično za prvu političku violinu izvršne vlasti! Tek je pod pritiskom upita nevoljko rekao kako se ne boji, ali da čestitanje na izboru za predsjednika njemu najjače konkurenske stranke, nije pristojno. Usput je poučavao da se to tako radi u demokratskom svijetu. Da ne povjeruješ kakav je strah uhvatio Sanadera. Tek je mudriji Šeks, shvatio da je šutnja, ignoriranje i potcjenjivanje protivnika znak vlastite slabosti i straha i svojom čestitkom popravio gaf stranačkog PR-a ili možda samog Predsjednika HDZ-a.

Davorko Vidović
04.06.2007. u 21:35
nedjelja, 03.06.2007.

TRAČERAJ UMJESTO NOVINARSTVA

Tužno srozavanje hrvatskog novinstva, kazuju to brojni primjeri, nastavlja se i pogađa, iako ne istom mjerom, sve naše medije, a izazovu prostituiranja vlastitog novinarskog imena ne uspjevaju odoljeti ni “ozbiljniji” novinari. Eto, i novinarka Večernjeg lista Mladenka Šarić, koja se inače bavi politikom, nije odoljela sirenskom zovu tračanja i prepričavanja, onoga što je čula od nekoga tko je nešto od nekoga čuo, i onda to, iako “navodno” lijepo napisala u svom visokotiražnom listu. Isti trač ponovio je i Aleksandar Stanković u svojoj gledanoj emisiji “Nedjeljom u dva”, pitajući za komentar novog predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Naime, u jučerašnjem izdanju toga lista, dakle u danu u kojem se birao predsjednik SDP-a, napisala je tekstić potkrepljen mojom sličicom pod naslovom “Davorkov san o Lexusu”: “Davorko Vidović, snažan zagovornik kombinacije u kojoj bi Tonino Picula bio šef SDP-a, a Ljubo Jurčić premijerski kandidat, još pamti vrijeme kad je bio ministar rada i socijalne skrbi. To ga se razdoblje u dugoj i bogatoj političkoj karijeri toliko dojmilo da povratak u znamenitu zagrebačku zgradu “kockicu”, gdje je sjedište spomenutog resora, planira već sada, iako je izborni zeko još u šumici. Da se SDP-ov zastupnik polako uvodi u ministarsku priču svjedoči čavrljanje s ovotjedne promocije automobila Lexus… Davorka je pričaju svjedoci, snažno privukla privlačna linija Lexus RX, pa se raspitivao za cijenu i uvjete kupnje jer, otkrio je, planira ga kupiti za Ministarstvo kad ponovno bude ministar.”….itd. Uz novinarkinu opasku kako to nikako ne bi bio podoban automobil za ministra “zaduženog za sirotinju”.
E, pa zašto taj tekstić i čemu on služi?
Očigledno je prva rečenica važna. Naima spomenuta novinarka, koja se jasno svrstavala u unutarstranačkoj izbornoj utrci u SDP-u, nije mogla Vidoviću oprostiti “snažno zagovaranje kombinacije Picula-Jurčić”. Za to me baš briga i svejedno mi je što se to protivi nekoj drugoj kombinaciji koju ona zagovara, ali me je briga jer moć medija koristi za laganje i izmišljanje i nevjerojatne dogradnje, jednog banalnog i slučajnog događaja. Naime, u namjeri da kupim tepihe za moju Tyotu Corollu za 50-ak kuna, slučajno sam naišao i na promociju automobila Lexus u istom salonu i naravno da sam ih išao pogledati. I naravno da sam se oduševio tim čudom elegancije, snage i udobnosti. U “čavrljanju s prezenterom” sam iz pristojnosti, da čovjek ne bi pomislio da sam “ozbiljan” kupac, rekao kako mi je taj auto potpuno nedostupan, zbog cijene od 70-ak tisuća eura, ali i to da za auto ne bih dao toliko novca čak i da ga imam. Na to mi je on natuknuo da sam se kao bivši ministar vozio i u skupljim autima, i također iz pristojnosti, dodao da se nikad ne zna hoću li opet. Nasmijao sam se na to i to je bilo sve!
Dakle nije bilo nikakvih raspitivanja o cijeni, nikakvih narudžbi,nikakvih uvijeta kupnje, nikakvih planiranja, nikakvih komentara. Ali je, naknadno bilo, vidimo sasvim neprofesionalnog prepričavanja, nadodavanja, izmišljanja i konstruiranja. Žalosno i zabrinjavajuće!
A zašto M. Šarić nije reagirala kada je polovina aktualne Vlade, obilazila skupe jahte u Splitu, čija vrijednost prelazi vrijednost 20 leksusa? U čemu je razlika?
Zločestoća, zajedljivost, ironiziranje i tračanje nisu dio profesionalne etike novinara. Mogao bih spomenutu novinarku tužiti novinarskom sudu časti, ali to neću učiniti. Njeni su čitatelji, daleko pravedniji suci.

Davorko Vidović
03.06.2007. u 16:17

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se