Eto , moji blogeri, vratih se prije tri sata iz Cardiffa. Razočaran? Tužan? Iznenađen? Pa ne baš! Nazočih jednom zanimljivom događaju, po prvi puta i pri tome dobra prigoda da izbliza vidim kako funkcioniraju lobiji i pozadina velikih sportsko-političko-poslovnih odluka, što bez sumnje dodjela organizacije europskog nogometnog prvenstva jest. Da je riječ o odlukama, koje se dugo, pomno i izvan svjetala dogovaraju, nema nikakve sumnje, pa me čude pomalo naivna razmišljanja kako se odluka donosi isključivo temeljem nekakvih sportskih kriterija. Prije bih rekao da je riječ o kompleksnim utjecajima uglavnom nesportske prirode. Stoga je traženje krivaca sada među našim sportskim „radnicima“ pomalo naivno. Iako su samoj prezentaciji nazočili i solidno ju odradili premijeri Hrvatske i Mađarske, iako je Ukrajinu prezentirao Juščenko, stvari su se ipak dogodile ranije. Naime, izbor Ukrajine i Poljske za domaćine nogometnog prvenstva Europe 2012. nije niti slučajan, niti je izlobiran u noći uoči glasovanja. Pa čak niti sama prezentacija nije bila presudna. Presudnija je bila po mojemu sudu činjenica da gotovo sto milijuna ljudi na istoku Europe, naspram 15 milijuna Hrvatske i Mađarske snažno sa svim svojim potencijalima ulaze na velika vrata u Europu, nose golemo tržište, dinamične ekonomije, snažne i moćne tajkune sa gomilama novca i nevjerojatnim osvajačkim erosom i željom da potvrde svoju moć na kontinentalnom planu. Riječ je i također i o zemljama, od kojih je jedna najmnogoljudnija nova članica, a druga potencijalno u bliskoj budućnosti (ako isključimo Tursku), čija će važnost u narednim desetljećima biti bez sumnje potvrđena i nesumnjivim značajem tih zemalja u političkom i ekonomskom životu Europe. Potencijal Hrvatske i Mađarske u tom pogledu nikako nije mogao konkurirati potencijalu novoizabranih domaćina. I zato je bilo neumjesno potcjenjivati kandidaturu tih država. Naš optimizam, istina, nije bio bez utemeljenja ako se gleda samo ono što spada u korpus sportskih rezultata i sportskih mogućnosti, ali i u tome smo bili daleko iza trećeg kandidata Italije. No, Italija je naprosto morala otpasti nakon svih mogućih nogometnih afera, hapšenja, skandala, korupcije i slično.
Tako da loptu treba spustiti na zemlju. Graditi škole, sportske dvorane, igrališta, pa potom i stadione. Jačati našu nogometnu bazu, našu ekonomiju i sigurnost u našoj zemlji, pa će onda i faktor veličine i financijske moći biti manje presudan za dobijanje domaćinstva europskog prvensta. I još nešto. Riješiti se pomalo provincijalne kuknjave i kompleksa manjevrijednosti, koji se najčešće ispoljava kao neumjereno hvalisanje i euforično potcjenjivanje drugih. Lijepo je pjevati „Hrvatska je prvak svijeta“, ali nije nužno da nam to bude imperativ.Dobro je biti solidan, temeljit i kvalitetan na duge staze, a bljeskove ostaviti onima koji imaju snagu meteora. Brzo gore i kratko traju, ma kako na tren zasjaje.