Rođenje u noći
Sjedio sam, sam.
Tik pred zalaskom sunca koje je zadnjim zrakama mahalo nadolazećoj noći
Kroz tmurne oblake njegove zrake više nisu mogle proći.
sjedio sam, sam
Usamljen, u samoći predan
Sjedili smo ja i moj brat mjesec, spojeni kao jedan
U zagrljaju majke noći
Sretan u svojoj samoći.
Oko mene magla, kao veo moje majke
iznad mene veliki mjesec između tamnih oblaka, poput bajke
Predani tami, tako smo divni i lijepi kada smo sami
Prava smo obitelj, moj brat mjesec, i majko noći, obitelj u tami
Podario sam tušu besmrtnoj dami.
Rođen pod nebom što ga moj brat krasi
Rođen u noći što moju bol polako gasi
Rođen u svijetu u kojemu sva ljepota leži
Tamo odakle i svaki trunak svijetla bježi.
Uživao sam život kada bi me grlila tama
uvijek je bila tu, moja jedina ljubav, moja jedina dama
Osjetio sam miris smrti u njenom dahu
Osjetio sam kako uzimam moju dušu plahu.
Vukli su me, oduzimali od njih
Ti čudni ljudi
Vukli u svijetlo gdje kažu da život se budi
Ali što da radim u svijetu bez svoje majke noći?
Kako da se oduprem svojoj samoći ?
Što da radim bez moga brata na nebu plovi
Kome da srce predam kada ono samo tamu voli?
U svijetu sreće, svijetla i nade
Nisam našao mjesto za sebe nit gradio sebe kako drugi se grade
Vratio sam se, tamo gdje mjesto mi je bilo
Vratio se obitelji u hladne noći, bratu i tebi majko, moja vilo.
Kleknuo sam, sam
Oko mene samo tužno drveće koje vjetar koristi kao violine
Crveno nebo i snijeg koji je kitio beskrajne tmine
Oko mene samo tama, tama
Moja ljubav, moja dama.
Legao sam, sam
samoći predan.
Ležao i buljio u beskrajno ništavilo carstva neba
Osjetio majku noć kako me gleda.
U mojim očima pisale su pjesme o svijetu sreće i veselja
U mojim očima pisale su pjesme ljubavi i ogorčenja
U očima, što su samo tamu uvijek znale gledati
Vidjelo se da svoj život želim predati.
Te me noći majka nije ubiti htjela
Zavila me i pokrila snijegom s neba
Tama me je opet ispunila cijelog, ušla mi u vene
Ispunila srce i sakrila u sjene.
Noć je slavila moje ponovno rođenje
Svirala vjetrom zimske noćne balade
Pjevala je kroz čopore vukova što plijen traže
Pjevala je kroz sove i sva noćna bića
Kroz mene sama je smrt tekla poput najukusnijeg pića.
Hvala ti, rekao sam u toj čarobnoj tami
Hvala ti, zahvalio se svojoj dami
I hvala tebi, majko, predivna vilo noći
Kada moje vrijeme dođe, svijetlit ću u svojoj samoći
Kao zvijezda na nebu, s svojim bratom svake noći ću doći.
sjedim sam, sam
Pišem pjesme da ti ljubav svoju predam
Osjetim te, na ramenu mi glavu držiš
Kosa miriši ti na smrt, osjetim svoju damu
Zauvijek ću voljeti samo tebe, moju ljubavnicu tamu.
carry your cross and ill carry mine
Vrijeme ne liječi sve rane. Lažu vam kada vam to kažu.
Prava istina o vremenu je da je ono samo vrijeme... Prolazi...
I zapravo, kada vam je divno i postane teško, jedino što može biti kakti bolje od prošlosti je nešto slično njoj ili bolje od nje. kako ne bi mislili na nju.
ali što kada ništa ne može zasjeniti vašu prošlost?
I živim tako.. vučem se kroz usrani život. Muka mi je od njega.
Živim ovaj život onako, kako bi drugi rekli. tek toliko da ga živim.
Snove sam polako izgubio, ono što je preostalo polako plovi morem tuge u zaborav. i ne vidim smisao...
Sve što je bilo lijepo i vrijedno nestalo je polako. I dolaze nove vrijednosti. Ljubav, prijateljstvo, bratstvo.. Ali prava istina je... i dalje nije bolje nego prije...
Sjetim se svoga života pa se pitam... jeli ovo ono što mi je ostalo od života? ovo je sve?
Jer ovo što gledam u ogledalu, koliko god da se smijao. tužan je to prizor.
Gledati sebe nakon toliko godina. nakon svega...
Ovo su ruševine kule od emocija. Razoreno carstvu ljubavi i sreće. dobrote..
I sve što je ostalo su pusti stari hodnici kojima je nekada pjevala ljubav, sadila ruže i kitila njegove zidove.
Ovo je samo tužna ljuštura u kojoj je život davno umro.
Nisam više od toga.. I nemam snage za dalje.
Nemam vjere više u bolje sutra jer ono nikada ne dolazi..
Godine u kojima sam bio potpuna osoba, puna ljubavi i spremna podijeliti cijelo srce s svima oko sebe su uzalud potrošene.
I svi su se nekako sredili... I moja najveća ljubav u životu kao i svi ostali...
I ja, Blacken the angel kako sam uvijek i govorio, na kraju sam fkt ostao sam.
Gradiš nove veze, nova prijateljstva, poznanstva...
Ali kada sjedneš doma u 4 zida. I kada se sjetiš koliko život ima u škrinji u kojoj drži sjećanja iza tebe.. Pitaš se.. ako je sve bilo da bi na kraju došlo do ovoga.. želim li nastaviti to?
U ljudima je teško naći dobrotu. teško je naći nekoga da stvarno budi neke emocije u tebi. teško je imati osobu koja je takva.
Tražim posvuda svaki dan ljude slične sebi. tražim ih jer bez njih ne mogu. jer sam ne mogu više biti.
Trebam nekoga da čuva moja leđa jer više ni 1 nož u njih ne stane.
Ali ja ne vjerujem više nikome... nikome...
žao mi je... ali tako je...
I ne mogu priznati sebi koliko me boli sve što sam izgubio.
Dovoljno je pogledati par slika i suze naviru u oči...
Dovoljno je pogledati i ne mogu si lagati...
koliko nemam nade da će biti bolje...
Jer kada bi i moglo biti bolje...
Ako može biti bolje...
Za moju sreću, netko bi opet platio visoku cijenu...
Tako je uvijek bilo...
I na kraju..
ja nikada nisam bio potpuno sretan.. osim onda... dani.. .
Zbog kojih pišem ovaj post... dani zbog kojih sam sada tu...
Sam, u svojoj sobi, s 4 zida i naravno najboljim prijateljem, prijateljicom i roditeljem...
Glazbom...
Život je stvarno sranje.. rodiš se, zavoliš one uz koje odrasteš... oni odu, neki umru...
nađeš nekoga koga voliš...
oni odlaze.. prolaze životom kao i godine života..
stariš... više nisi dijete i odjednom svi imaju neka očekivanja...
život se svede na monotoniju... na pomirenje s time da su godine pregazile sve što ti je bilo sveto..
da ništa nije trajalo zauvijek iako si to toliko volio i želio..
i shvatiš...
živiš, da bi umro...
kako god živio...
nebitno je... jedina svrha i smisao života su... umrijeti...
zvuči depresivno ali još je gore... što je realno.
