Vrijeme ne liječi sve rane. Lažu vam kada vam to kažu.
Prava istina o vremenu je da je ono samo vrijeme... Prolazi...
I zapravo, kada vam je divno i postane teško, jedino što može biti kakti bolje od prošlosti je nešto slično njoj ili bolje od nje. kako ne bi mislili na nju.
ali što kada ništa ne može zasjeniti vašu prošlost?
I živim tako.. vučem se kroz usrani život. Muka mi je od njega.
Živim ovaj život onako, kako bi drugi rekli. tek toliko da ga živim.
Snove sam polako izgubio, ono što je preostalo polako plovi morem tuge u zaborav. i ne vidim smisao...
Sve što je bilo lijepo i vrijedno nestalo je polako. I dolaze nove vrijednosti. Ljubav, prijateljstvo, bratstvo.. Ali prava istina je... i dalje nije bolje nego prije...
Sjetim se svoga života pa se pitam... jeli ovo ono što mi je ostalo od života? ovo je sve?
Jer ovo što gledam u ogledalu, koliko god da se smijao. tužan je to prizor.
Gledati sebe nakon toliko godina. nakon svega...
Ovo su ruševine kule od emocija. Razoreno carstvu ljubavi i sreće. dobrote..
I sve što je ostalo su pusti stari hodnici kojima je nekada pjevala ljubav, sadila ruže i kitila njegove zidove.
Ovo je samo tužna ljuštura u kojoj je život davno umro.
Nisam više od toga.. I nemam snage za dalje.
Nemam vjere više u bolje sutra jer ono nikada ne dolazi..
Godine u kojima sam bio potpuna osoba, puna ljubavi i spremna podijeliti cijelo srce s svima oko sebe su uzalud potrošene.
I svi su se nekako sredili... I moja najveća ljubav u životu kao i svi ostali...
I ja, Blacken the angel kako sam uvijek i govorio, na kraju sam fkt ostao sam.
Gradiš nove veze, nova prijateljstva, poznanstva...
Ali kada sjedneš doma u 4 zida. I kada se sjetiš koliko život ima u škrinji u kojoj drži sjećanja iza tebe.. Pitaš se.. ako je sve bilo da bi na kraju došlo do ovoga.. želim li nastaviti to?
U ljudima je teško naći dobrotu. teško je naći nekoga da stvarno budi neke emocije u tebi. teško je imati osobu koja je takva.
Tražim posvuda svaki dan ljude slične sebi. tražim ih jer bez njih ne mogu. jer sam ne mogu više biti.
Trebam nekoga da čuva moja leđa jer više ni 1 nož u njih ne stane.
Ali ja ne vjerujem više nikome... nikome...
žao mi je... ali tako je...
I ne mogu priznati sebi koliko me boli sve što sam izgubio.
Dovoljno je pogledati par slika i suze naviru u oči...
Dovoljno je pogledati i ne mogu si lagati...
koliko nemam nade da će biti bolje...
Jer kada bi i moglo biti bolje...
Ako može biti bolje...
Za moju sreću, netko bi opet platio visoku cijenu...
Tako je uvijek bilo...
I na kraju..
ja nikada nisam bio potpuno sretan.. osim onda... dani.. .
Zbog kojih pišem ovaj post... dani zbog kojih sam sada tu...
Sam, u svojoj sobi, s 4 zida i naravno najboljim prijateljem, prijateljicom i roditeljem...
Glazbom...
Život je stvarno sranje.. rodiš se, zavoliš one uz koje odrasteš... oni odu, neki umru...
nađeš nekoga koga voliš...
oni odlaze.. prolaze životom kao i godine života..
stariš... više nisi dijete i odjednom svi imaju neka očekivanja...
život se svede na monotoniju... na pomirenje s time da su godine pregazile sve što ti je bilo sveto..
da ništa nije trajalo zauvijek iako si to toliko volio i želio..
i shvatiš...
živiš, da bi umro...
kako god živio...
nebitno je... jedina svrha i smisao života su... umrijeti...
zvuči depresivno ali još je gore... što je realno.
Post je objavljen 09.07.2011. u 22:26 sati.