Tomislav Pacak. Sasvim običan čovjek koji je kao dječak otkrio svoju ljubav prema sportu. Novinar koji je na svom putu k onome što danas jeste prošao baš svaku etapu i naučio uistinu mnogo. Glavni urednik najboljeg sportskog portala u regiji i šire. Moj šef. :)
Sportnet. Mjesto na kojem možeš saznati sve ono što te zanima ili čak i ne zanima iz svijeta sporta. Mjesto na kojem možeš svoje mišljenje o istome podijeliti s mnogim drugim čitateljima. Mjesto na kojem te uče pisanju i sportu, i sportskom novinarstvu, i kako se brojke pišu slovima i kako utakmica ne biva već jest uzbudljiva, i kako objaviti članak ne u minutu kada susret završi već tren prije toga. Mjesto je to na kojem jedna mala obitelj stvara, piše, radi, saznaje, otkriva, komentira, surađuje, vodi diskusije je li dotični sportaš balvan ili ipak nije, te svakoga dana s ljubavlju i strašću priređuje svojim čitateljima i posjetiteljima sadržaj kojeg oni naprosto moraju upiti. Sportnet, dakle, nije samo portal. Sportnet je i više od toga, on je zajednica mazohista koji naprosto ne mogu bez sporta.
Kako je sve počelo...
„Sportnet je nastao početkom 2000. godine kao ideja manje skupine entuzijasta koji su se, prigodno, znali samo preko interneta, putem news grupa. Programeri iz Varaždina i Osijeka, tekstopisci iz Rijeke i Splita, fotografi iz Zagreba. Nitko nije imao ozbiljnijeg iskustva u novinarstvu, ali svi su voljeli sport, a zanimao ih je potencijal interneta“, započeo je Sportnet sagu njegov glavni urednik Tomislav Pacak.
„U startu je to bio isključivo volonterski projekt sportskih entuzijasta koji su nesvjesno pisali internetsku povijest hrvatskog weba i uvodili određene ideje i standarde koje su kasnije preuzimali i puno veći mediji. U takvom početku krije se dio razloga zašto se Sportnetova vizija u proteklih 13 godina razlikuje od vizije (većine) drugih medija (koncentracija isključivo na sport i na istinitost informacija), a velika prednost Sportneta bila je i ta što smo izbjegli i puno loših navika koje su se počele pojavljivati u medijima - senzacionalizam i trivijalizam prije svih.“
Ah taj marketing i „dobar glas“, ma najbitnija je kvaliteta sadržaja!
Svako novi portal sa sobom nosi i potrebu za čitateljstvom, a kako će se ono privući negoli dobrim marketingom, PR-om, a potom i danas neizbježnim community menagementom: „Sportnetov najbolji marketing od početka je bio "dobar glas", jer bez početnog kapitala, bez jake medijske kuće ili veće tvrtke nije bilo sredstava za klasičan marketing. U posljednje vrijeme, društvene mreže omogućile su nam, pak, idealnu platformu za širenje "dobrog glasa" i povoljnije oglašavanje. Danas je Facebook Sportnetov glavni marketinški alat, a rezultati su solidni iako se i tu opet vraćamo na činjenicu da je za uspjeh bilo kojeg news portala najvažnije - kakve, koliko kvalitetne i koliko brze vijesti i tekstove nudi svojim čitateljima“, pojasnio je Pacak.
Kvaliteta sadržaja u ovome je poslu, dakako, nešto neophodno o čemu ovisi uistinu cijela budućnost jednog portala, posebice onog specijaliziranog, no ona sama neće vas daleko dovesti: „Kvalitetan sadržaj nije dovoljan za uspjeh news portala, barem ne u 2013. godini. Budimo otvoreni, koliko ima ozbiljnih portala koji danas nemaju podcjelinu "sex", "hot" ili nešto slično, koje nude eksplicitnije fotografije nego što ste ih mogli vidjeti u Playboyu prije 20 godina!? To je ono što se danas prodaje, na čemu se stvaraju klikovi i od čega zapravo živi većina news portala, a ne bih to zvao kvalitetnim sadržajem u novinarskom smislu.“
„Kako je Sportnet dolazio u zreliju fazu odlučio se fokusirati na četiri segmenta u kojima je vidio svoj prostor i nedostatke konkurencije - brzinu (ažurnost), tehničku i statističku superiornost, jak autorski "štih" (fokus na kolumne i druge autorske tekstove) i maksimalno moguće širenje opsega sportova koje pratimo. Sportnet nije mogao biti konkurentan ako je samo još jedan portal koji prati Dinamo i Hajduk, ali je mogao biti konkurentan ako prati i 3. HNL i boćanje i Prvu rukometnu ligu i jedrenje. Niti jedan od tih sportova nije "profitabilan" sam po sebi, pa se drugi njima ni ne bave, ali oni zajedno kod nas okupljaju široku sportsku populaciju“, vrlo je jednostavno politiku Sportneta i način okupljanja publike pojasnio ovaj zaljubljenik u košarku i hokej.
Bacimo misli i na budućnost...
Kao portal koji i dalje odbija u svoje retke ubaciti senzacionalizam, žutu štampu i lažne vijesti pitanje jest koliko se na isti način, s obzirom na gospodarsko stanje u zemlji, može održati na životu i u kolikoj mjeri: „Sportnet je ušao u jednu zrelu fazu gdje će svaki napredak uglavnom ovisiti o financijama, stanju u svijetu oglašavanja i općenito gospodarskoj situaciji u zemlji, pitanje je stoga kada ćemo i hoćemo li mi ikada probiti financijsko ograničenje koje imamo. Do daljnjega ćemo se stoga, kao i do sada, pouzdati u svoju kreativnost i ljubav prema sportu te ideje koje nastaju spajanjem ta dva faktora.“
Za kameru je Tomislav ipak ispričao nešto kraću priču o Sportnetu. :)
Druga strana priče...
Kada se po strani ostavi priča o portalu kao jednom od najboljih u regiji, iza sveg tog cirkusa zvanog sportskog novinarstvo ostaje jedan čovjek. Čovjek kojeg ne treba puno predstavljati jer će on to učiniti za sve nas, no svakako treba reći riječ, dvije o onome što urednik poput ovog o kojem je sada i ovdje riječ predstavlja u našoj maloj zajednici.
Tomislav Pacak već je punih 12 godina na Sportnetu, a ide mu i ona 13. Kao dječak iz Amerike uvidio je ako upravo ovom portalu nedostaje ono što on njemu može pružiti s one strane bare te se ponudio da upotpuni sadržaj svojim sportskim ljubavima. Kao novinar prošao je uistinu sve etape te se tijekom svog novinarskog putovanja našao i kao novinar i kao urednik nogometa i kao izvršni urednik, sve to kako bi jednog dana postao ono što sada i jest, glavni urednik nečega što ljudi naprosto ne mogu ne voljeti. Iako sada nema više toliko vremena za pisanje onih klasičnih članaka, dobro je posvetio svoje vrijeme te se bacio na „Packe“, kolumnu koja iza sebe ima preko tristo brojeva, a koja krajem svaoga tjedna daje čitateljima prostora za komentiranje, diskusiju, razmjenu mišljenja, ali i pozitivne i negativne rečenice.
Ovaj kolumnist stoga ne treba prevelike uvode već točno probrane riječi koje će ga dočarati kao osobu koja jest u punom novinarskom smislu. Jer on je ipak Tomislav Pacak, a ovo je njegova kratka strana priče...
„Kao diplomirani ekonomist, očito nisam namjeravao postati novinar, ali se "potrefilo" da volim sport i da ljudi vole čitati ono što o njemu pišem - barem dio njih. Koliko sam mogao naučiti u 13 godina na Sportnetu, u ovom svijetu možete uspjeti i bez ne samo formalnog obrazovanja, nego i bez klasičnih novinarskih mentora. Danas je to drugačije, ali kada sam tek došao na Sportnet nitko me nije naučio pisati izvještaj ni kako odraditi intervju ni što znači napisati dobru kolumnu. Iako sve to može pomoći, na kraju dana se, barem u sportskom novinarstvu jer jedino njega poznajem, svodi na sljedeće - volite li sport? Razumijete li i poznajete li sport? I ako su odgovori da, zadnje pitanje je - znate li pisati?“
„Čim sam došao na Sportnet, odmah su prepoznali moj golemi talent i postavili me za glavnog urednika. Šalim se... Ja sam od onih koji su prošli svaku, ali svaku stepenicu. Javio sam se kao 17-godišnji srednjoškolac koji je živio u SAD-u kako bih pisao NHL i NFL izvještaje jer sam vidio da to tada Sportnet nema. Kada sam se vratio polako sam se ubacivao i u druge sportove, ponajviše nogomet. Uskoro sam krenuo i na teren, bila su to vremena kada sam izvještaj Dinama smišljao u glavi u vlaku dok sam se vozio kući u Dugo Selo, pa sam to onda doma polako tipkao, i tri sata nakon utakmice to je i dalje bio najbrži izvještaj u Hrvatskoj, dok danas on mora biti objavljen minutu nakon završetka utakmice“, pojasnio je Pacak te potom nastavio svoju priču.
„Kada su neki "stariji" od mene odlazili sa Sportneta imao sam priliku napredovati do pozicije nogometnog urednika, kasnije i izvršnog urednika te naposljetku pozicije glavnog urednika na kojoj sam od 2009. godine.“
Na koncu ove duge priče, ovaj je glavni urednik s nama htio podijeliti i još nešto, a to je pokoji savjet nama novinarima u nastajanju: „Ne bih volio s visoka dijeliti neke idealističke savjete te stoga ne znam koliko je realan savjet - držite do svog integriteta, do svojih vrijednosti, nemojte biti iskorištavani od strane urednika, shvatite da je vaša uloga u razvoju ove države iznimno važna i stoga je morate shvatiti odgovorno.“
„Novinarstvo je uistinu častan i vrlo važan posao, stoga mislim da bi najbolji savjet ipak bio - budite zaista, ali zaista dobri u onome što radite. Naučite svoje područje, budite orijentirani prema detaljima, nemojte raditi površno, koristite svoju inteligenciju i usađene vrijednosti, a ne razmišljajte o temama populistički samo zato jer tako razmišlja većina. Ako budete zaista kvalitetni u onome što radite, što više ovisi o uloženom radu nego nekom urođenom daru, dobit ćete prigodu raditi onako kako želite, kako smatrate da je ispravno i odgovorno. Kvaliteta uvijek ispliva“, zaključio je član malene obitelje zvane Sportnet.
„Ovo je posao koji nisam nikad sanjao za sebe, ali je u nekim pogledima nadmašio te snove.“
Oznake: sportnet, sportsko novinarstvo, tomislav pacak
Posljednjih nekoliko godina među Hrvate se uvukla navika da subotnje prije i poslije podne umjesto šetnjom u prirodi ili izletom u neko od obližnjih mjesta provedu u nekom od obližnjih shopping centara, i to naravno onom gdje će prije biti viđeni ili koji im je, dakako, što bliže kako ne bi morali daleko voziti. Nekada davno subotnje prije podne gotovo je uvijek bilo rezervirano za šetnju gradom i ispijanje kave na otvorenom, dok se poslije podne koristilo kako bi, barem u Zagrebu i Varaždinu, stanovnici prošetali nekim od parkova, šetnica i znamenitosti grada ili bi se, pak, uputili u neki od obližnjih gradova poput Samobora na tu istu uživanciju upotpunjenu laganim nazivom „izlet“.
Upravo stoga, kopkana navedenim činjenicama, svoje sam subotnje prije podne odlučila iskoristiti za posjet onom istom Samoboru da bi netom poslije izvidjela i što je to toliko privlačno u shopping centrima, osim trenutačnih sniženja, koje svi masovno obilaze.
Taj divni Samobor
Kolegica i ja stoga smo sjele u automobil i krenule put malog mjestašca nedaleko Zagreba koji broji preko četrdeset tisuća stanovnika, a koji osim svojom zanimljivom poviješću i znamenitostima te jednim od najpoznatijih fašnika može pridobiti i svojom malom prisnom jezgrom koja vas privlači i odvodi u šetnju koja vrlo lako može završiti kao pravo malo istraživanje, a u nijednom se trenutku ne možete izgubiti.
Predivna okolina, potok, šume, zelenilo, Stari Grad, divno uređenje, srdačni ljudi i već poželite da vaša šetnja friškim zrakom i uz zimske zrake sunca potraje što duže i duže. A kada se umorite na vas čeka ni više ni manje nego ono po čemu je ovaj gradić možda i najpoznatiji, kremšnite.
Nakon lagane ture gradom naš je odabir pao na slastičarnu „U prolazu“ u kojoj sve vrvi ljudima, atmosfera je sjajna, a jadne konobarice nikako u jutarnjoj gužvi ne uspijevaju predahnuti. Nakon prvog iskustva s ovim slavnim kremšnitama ostale smo naprosto oduševljene te smo odlučile napraviti i još pokoji korak ovim divnim gradićem. Kako je vrijeme odmicalo nismo se mogle odvojiti od prirode koja je bila oko nas, no shvatile smo da ukoliko želimo istražiti i drugu stranu priče moramo krenuti put pod noge, ili bolje rečeno autić. :)
Shopping u City Centru one
Iako pomalo nevoljko povratak u Zagreb bio je neminovan, a samim time i odlazak u vrevu zagrebačkih shopping centara. Odlučile smo se kako ćemo zaviriti što se to subotom zbiva u City Centru one te zašto upravo on toliko privlači Zagrepčane.
Naravno, nekog novog saznanja nije bilo. Zagrepčani k'o Zagrepčani radije će jutro provesti na kavicama na zatvorenom gdje djecu mogu ostaviti u obližnjoj igraonici, dok će oni imati priliku za pravu trač partiju posljednjih dogodovština. Uz sve to potom je vrijeme za ručak u nekom od fast foodova u sklopu centra ili, pak, restoranu ukoliko se ima volje za takvu vrstu hrane nakon čega naravno ponovno slijedi kavica i lagani shopping. Po njima, odlično iskorišten dan, ugrabljeno sniženje, djeca sretna, a kod kuće se nije trebalo kuhati ni smišljati što raditi. Dobitna kombinacija za cijelu obitelj.
Presuda :)
Nakon svega viđenog i iskušenog moj je sud bio vrlo jednostavan. Tko voli nek' izvoli. Bilo to provedeno vrijeme u shopping centru, kod kuće na kauču, u kinu, na špici na kavi ili na izletu ili šetnji prirodom. Svatko će izabrati ono što ga inače ili, barem, u tom trenutku najviše zanima i raduje.
Moj odabir stoga nije bio težak za razaznati jer ne želim suditi ljude jer svatko ima pravo na svoje mišljenje i želje i odabir, pa tako i ja. U dvoboju shopping centara i Samobora stoga će uvijek pobijediti ovaj potonji, kao i šetnja prirodom ili neka druga vrsta izleta, a u shopping u principu mogu i kad je vani ružan dan ili kad mi uistinu nešto zatreba, a ne da samo na taj način doslovce trošim svoje vrijeme.
Oznake: izlet, šetnja, Samobor, shopping, city center one, kremšnite
Točno u vrijeme kada se cijela rukometna javnost na ovaj ili onaj način preselila u Španjolsku gdje u petak, 11. siječnja 2013., počinje Svjetsko rukometno prvenstvo te se uz to posvetila negodovanju oko Balićeva nepozivanja na taj isti turnir, na parketu zagrebačke Sportske dvorane Trešnjevka, poznatije kao Kutija šibica, 11 veličanstvenih i preostalih igrača Rukometnog kluba Croatia Osiguranje Zagreb započelo je pripreme za drugi i nadolazeći dio sezone.
Bez trenerskog tandema Slavko Goluža/Željko Babić te fizioterapeuta Damira Kajbe, daleko od njihovih očiju, ali ne i ušiju, Zagrebovi su dečki 7. siječnja zasukali rukave, obukli svoje trenirke te se uputili na lagano popodnevno zagrijavanje i uhodavanje u ono što ih čeka narednih mjesec dana.
Pod trenerskom palicom Andrije Nikolića te kondicijskog trenera Marina Krespija Zagrebovi su momci krenuli vraćati snagu i brzinu za ono što slijedi, a to su nimalo laki dvoboji kako u natjecanju za prvaka Europe koje na domaća vrata kuca već 9. veljače, tako i za nove regionalne dvoboje koji startaju tri dana kasnije u Slovačkoj. No, nije forma jedino čemu se vraćaju ovi momci, tu su i brojne druge stavke od taktike do zajedništva u koje se sada nanovo mora priključiti i oporavljeni Luka Šebetić koji će svoju priliku da zasjaji zasigurno dobiti vrlo brzo.
Stoga, većeg predaha za ove momke, ali ni njihove vodilje nema, jer nakon što im se za tjedan dana pridruže i igrači '94. godišta, a u međuvremenu i Josip Valčić, jedan od rukometaša izostalih s popisa putnika na svjetsku smotru u Španjolskoj, na treninzima neće biti lako jer sve treba biti spremno za povratak onih glavnih koji ovih dana koračaju velebnim Madridom, a koji se u pogon vraćaju tik u zadnji čas. Upravo to znači i da neće biti lako ni fizioterapeutu Slobodanu Škoriću koji će zasigurno imati pune ruke posla kako s onim teškim i umornim nogama koje će krajem mjeseca stići s velikog natjecanja tako i s vrućim tijelima koja će ubrzo osjećati posljedice povratka na rukometne terene.
Lagani pogled unatrag
12 je utakmica CO Zagreb u prvome, zimskom dijelu sezone odigrao u Regionalnoj ligi u kojoj je uz učinak od osam pobjeda, jednog remija te tri poraza na kraju kalendarske godine osigurao vodeću poziciju u ovome natjecanju pred sam nastavak sezone i borbu za Final Four SEHA lige.
S druge strane, iza ove mlade ekipe jest i sedam utakmica najelitnijeg europskog klupskog natjecanja u kojem su ostvarene tek jedna pobjeda i jedan neriješen rezultat te je upisano čak pet poraza što je bilo dovoljno za trenutno petu poziciju, tik iza one posljednje četvrte koja vodi u osminu finala Lige prvaka.
Na samom otvaranju sezone ne može se reći da je momčad izgledala loše, no možda s obzirom na (ne)očekivanja izgledala je solidno i dokle god je tamo gdje se očekivalo koračala k dobrom plasmanu, na onom polju gdje je postojao najveći upitnik, u Europi, nije pokazala ono što je ipak trebala.
Ne može se, naime, reći kako je za ovako novu i pomlađenu ekipu kojoj je gotovo cijeli kostur izmijenjen pred sam početak nove sezone, sve bilo lako, no nakon slavlja kod kuće nad mađarskim Pick Szegedom znalo se koliko će biti teško na gostovanjima koja slijede, a na kojima su bodovi ipak bilo prijeko potrebni. Dinamo Minsk očekivano je pokazao kako na svom terenu debelo grize, Kadetten je uzvratio za prijašnje poraze, a Barcelona i Füchse Berlin unatoč poteškoćama osigurali su bodove koje su željeli.
No, ono što je bilo prikazano jest upravo ono za čime treba najviše žaliti. Uvijek korak do, stepenicu do, deset minuta do, pa manjak sreće, pa vratnica pa suci pa ozljede pa kriva taktika pa...izgovori.
Izgovori ili ipak realnost?
Iako se čini kako se ovim uvijek iznova vraćamo na tu temu što je momčad učinila dobro, što loše, koliko je tu krivo (ne)iskustvo, što je trebalo i moglo drugačije, zašto baš posljednjih deset minuta nestane koncentracije za taj presudan korak dalje, za stepenicu više, koliko je tu važna (ne)stručnost trenera i/ili ljudi oko njega i tako dalje i tako bliže, činjenica jest i da se takva pitanja i preispitivanja ne mogu izbjeći. Jer ona sigurno ne bi postojala da je sve u redu, da su bodovi osvojeni kako treba te da je ekipa sada sigurno u osmini finala te već gleda moguće protivnike u nastavku natjecanja. Zašto tomu nije tako mislim da smo prokomentirali, barem u onim najvažnijim crtama, u jednom od prijašnjih posteva gdje je naišao i zaključak da je jednostavno potrebno vrijeme. A ono će na koncu pokazati sve.
Pogled u budućnost
Je li svjetla Zagrebova budućnost, preispitala sam to i u jednom od svojih Sportnet tekstova. Dakako da jest, no to je ona dugoročno gledana ukoliko stvari nastave ovim ili boljim tokom.
Međutim, kako u hrvatskim rukometnim krugovima ne možeš biti za ništa siguran tako ne možeš ni za ovo stoga je bolje baciti oko što donosi ona bliža budućnost.
Vrlo skoro Zagreb pred sobom ima one najvažnije utakmice u europskom klupskom natjecanju u kojima na svom terenu mora naprosto zablistati i jednostavno nema pravo na pogrešku jer će ga ista jako skupo koštati. Naime u goste u Hrvatsku stižu Dinamo iz Minska te švicarski Kadetten Schaffhausen, dok već drugu godinu zaredom oko Valentinova bijelo-plavi putuju na gostovanje kod katalonskog diva Barcelone. Ono što je stoga najvažnije jest zadržati mirne glave, razraditi taktiku, odmoriti reprezentativce i smisliti način kako u domaćim ogledima zadržati sve bodove kod kuće kako bi se oni Barci mogli ostaviti u Blaugrani.
Međutim, rukomet je igra, a lopta je okrugla i dokle god Zagreb korača nesigurnim putevima nesigurno će mu bit na svim poljima stoga preostaje nada u sigurnost u hrvatskoj ligi koja slijedi tek kasnije te onoj Regionalnoj koja je tu s nama, dok će Europa biti ili znanje ili sreća ili iskustvo. Vrijeme će pokazati.
Na koncu, oni su Zagrebaši i sreća jest ono što im, vjerujem, svi mi želimo. Jer osmina finala je san koji ne mora samo biti odsanjan, može se pretvoriti i u javu. Potrebno je tek malo sportske sreće, znanja i jedan sasvim dobar rukometni dan. :)
...evo kako to izgleda kada Zagrebaši treniraju pod vodstvom "miševa"...
Oznake: co zagreb, rukomet, liga prvaka, regionalna liga, hrvatska liga
Maleni barokni gradić na sjeveru Hrvatske, nekada i bivši glavni grad Lijepe naše, svoj je dan, 6. prosinca ove godine proslavio u nešto drugačijem ruhu. Uz standardno lijep, bogat i topao ugođaj kojeg sa sobom donosi advent u ovome gradu zbilo se nešto na što se čekalo duge dvije godine. Otvorena je, naime, javna gradska podzemna garaža.
Velebno zdanje u bivšim gradskim tunelima
Varaždinski Kapucinski trg, nekada nadzemno parkiralište uz veliku robnu kuću VAMA, tog je datuma nanovo bio u centru pozornosti. Ovoga je puta bio pun kako izvana tako i iznutra budući da je stiglo vrijeme da se sva varaždinska gradska elita uz novinarsko društvo okupi na otvaranju garaže s čak dvije etaže s ukupno 446 parkirnih mjesta, tri pješačka izlaza, dva dizala te sanitarnim čvorom.
Ovaj zanimljiv i za naš gradić impresivan projekt dogovoren je suradnjom samoga Grada te tvrtkom Crtorad koji su prije pune dvije godine krenuli u ovaj nimalo lako i nimalo kratak posao vrijedan 60 milijuna kuna, a koji će im se zasigurno dvostruko, trostruko ili čak i više od toga isplatiti na koncu cijele priče.
Za sam početak građani su počašćeni s čak tjedan dana besplatnog parkiranja u garaži koja je za ovaj grad pomalo i svemirska, ali na koju se svaki automobil i njegov vozač i suputnici vrlo lako mogu naviknuti. A budući da će biti otvorena od 0 do 24 sata svakim danom, kako radnim tako i nedjeljom i blagdanom, za cijenu od samo pet kuna po satu, čini se kako je Varaždin našao svoje rješenje po pitanju parkiranja koje je toliko dugo mučilo njegove građane.
Na samom otvaranju, kako prenosi portal evarazdin.hr, riječ, dvije o finalnom projektu i njegovoj budućnosti kazao je direktor Crtorada, Tomo Ježovita, a na istom se mjestu našao i sam varaždinski gradonačelnik, Goran Habuš, koji se na cijelu priču nadovezao s nekoliko riječi o vanjskom, gornjem dijelu Trga koji još nije dovršen, ali se i njegovo otvaranje bliži.
Građani za ili protiv?
No, iako je potreba za parkirnim mjestima u Varaždinu uistinu bila prijeko potrebna čini se kako građani ni nakon izgradnje ovog vrijednog i velebnog projekta nisu zadovoljni. Dakako, svaki projekt sa sobom nosi svoje mane i prednosti, a samim time ima onih koji su njime zadovoljni te onih koji ga vole staviti pod povećalo i kritizirati. Međutim, pravo je pitanje u cijeloj priči, koliko je sam grad Varaždin dobio na ovome projektu te koliko je ovaj projekt način da se u gradu, koji ionako svakim danom tone sve dublje i dublje te sve teže pronalazi svjetlo na kraju tunela, uspije nekome na račun prebaciti poneka kuna, dvije, tri ili milijun više.
Ovaj projekt možda jest dobitak za infrastrukturu grada Varaždina, no prema prvim viđenjima čini se kako Varaždinci još nisu navikli na svoju novu garažu ili je, pak, ne žele koristiti. No, kako i kaže sam direktor Crtorada, vrijeme će sve pokazati. Hoće li stanovnici ovoga grada prihvatiti projekt kao zajedničko dobro te ga koristiti kako bi pomogli upravo zajednici u kojoj žive ili će, ljutiti na vlast koja je u gradu, krenuti u bojkot prema ovom vrijednom projektu koji bi svakako mogao dobro završiti za sam Grad vidjet ćemo u bližoj budućnost. No, ukoliko se ovo na koncu uistinu pokaže kao promašeni projekt vlast u gradu, koja je ionako već na klimavim nogama, teško da će preživjeti nov udar.
Saga o javnom gradskoj podzemnoj garaži tako je konačno završena otvorenjem početkom prosinca, no to zapravo nije točka na i cijele priče već pravi početak i postavljanje pitanja budućnosti kako cijeloga projekta tako i gradskih poslova i same vlasti.
...za kraj jedna mala "tura" kroz novu varaždinsku podzemnu garažu...
Oznake: varaždin, javna podzemna garaža, kapucinski trg
Ne tako davno, točnije pred nešto manje od deset godina, većina naših izlazaka u grad nerijetko bi završavala ili bila potaknuta odlaskom u neko od ili ono jedno jedino malecko kino usred našeg mjesta odrastanja. No kako vremena prolaze i sama kina dolaze i odlaze.
Tako se u i baroknom gradu na sjeveru Hrvatske krenulo s omalom kino dvoranom preko standardnog i jedinog kino centra do velikog Cinestar kompleksa koji bez poteškoća redovito puni svojih šest dvorana.
Još kada smo kući morali biti prije mraka u Varaždinu je, kao vjerujem i u brojnim drugim gradovima i mjestima, veliko uzbuđenje i radost izazivao odlazak na čak jednu od dvije kino projekcije koje su se tada nudile. Naime, u vrijeme kada sam još ja pohađala osnovnu školu u Varaždinu je postojalo jedno starinsko kino koje je uistinu držalo status onog „prahistorijskog“ i iz vremena mojih i inih roditelja, a uz njega se tek nekoliko godina kasnije počelo probijati potom jedno, jedino i glavno varaždinsko kino, kino Gaj.
Kao što to uvijek biva, svaka novost u gradu vrlo lako i brzo privuče pozornost njegovih stanovnika koja s obzirom na dvije različite projekcije dnevno, u popodnevnom i večernjem terminu, te jednoj kino dvorani i itekako pristupačnoj cijeni nikako nije mogla nestati.
Iako sam svoj put po kino dvoranama započela upravo u onoj bezvremenskoj dvorani starog i kultnog kina, nakon pojave nečeg novog i boljeg vrlo sam se brzo našla i na neudobnim, tvrdim i kožnim sjedalima uistinu velike dvorane koje se danas ne bi posramio ni jedan Cineplexx, a uz bolje uređenje možda ni Cinestar.
Gužve na blagajni i u omalenom predvorju pred samu filmsku projekciju nešto su što čovjeka prati gotovo uvijek i što se ne zaboravlja vrlo lako, posebice kad se sjetite svih uzbuđenja zbog dolaska novog Harry Pottera ili Gospodara prstenova ili, pak, nekog manje važnog filma te radosti na licima vaših sugrađana zbog te iste stvari.
Međutim, kako vrijeme teče dalje tako se i tehnologija razvija, a potrebe građana bivaju sve teže zadovoljene. Stoga ni ne čudi što se usred grada prepoznala potreba za nečim boljim i udobnijim, većim i brojnijim, točnije, za kinom koje će pružiti svojim posjetiteljima možda manje dvorane, ali prisniju atmosferu, udobnija sjedala, raznovrsniji sadržaj kako u smislu projekcija tako i popratnih sitnica. Kino Kult, iako se nije dugo održalo na životu, za vrijeme mog obrazovanja u srednjoj školi uistinu je dobro pratilo nove trendove te zadovoljavalo kako raznovrsnošću projekcija tako i normalnim terminima te je uistinu pratilo tehnologije i napretke koji se pojavljuju na ovome području, a iako nije dugo opstalo može se reći kako je napravilo prve važnije korake za pripremu Varaždinaca za ono što je uslijedilo nekoliko godina kasnije.
Kako je Varaždin ostao na svom jedinom vjernom kinu koje je na koncu, također, nedavno ugašeno, a kako se povodio trendovima shopping centara bogatog sadržaja vrijeme je bilo da nakon što su se 2003. godine multipleksi Cinestar pojavili u Hrvatskoj, točnije u zagrebačkom Branimir centru, a potom i mnogim drugima, da ovako nešto stigne i u bivši hrvatski glavni grad.
Na Badnjak 2011. varaždinsko mnoštvo doslovce je pomahnitalo pojurilo u Lumini vidjeti kako izgledaju velike dvorane, famozna crvena sjedala, kao i divovsko platno koje pruža nov doživljaj same filmske projekcije. Nije tu, naravno, zaostala ni znatiželja za svim ostalim što se u sklopu Cinestar kina pruža, no ono najvažnije je ostalo ipak na licima posjetiteljima koja i dalje krasi mali vragolasti i djetinjast osmijeh pun radosti i uzbuđenja zbog nečeg novog, za većinu i neviđenog te može se reći i posebnog.
Iako je, kada odete na studij u Zagreb odlazak u Cinestar sasvim normalna stvar te vam ovakva novost u vašem gradu više ne predstavlja ništa posebno, uistinu je zanimljivo, ali i simpatično vidjeti mase ljudi iz brojnih okolnih mjestašca i sela, ali i samog grada, kako sređeni kao za neku finu večeru u restoranu ili, pak, neku bolju proslavu sada redovito pohađaju to isto kino smješteno nedaleko varaždinskih naplatnih kućica. I iako vas to tada podsjeti na vas kad ste bili mlađi i kada vam je to predstavljalo pravi mali užitak i radovalo vas kao da ste dobili neki poklončić, usrećilo vas kao igra s djecom na igralištu ili nešto treće, na koncu priče ne može se ne postaviti pitanje jesu li ta mala lokalna kina koja su nas uvela u ove filmske pustolovine zaslužila ovakav kraj pored velikih multipleksa i kompanija koje samo dolaze i dolaze u što većem broju ili su, pak, i ona i dalje zbog svoje povijesti, barem one koju su stvorila u manjim gradovima i sredinama, zaslužila svoje mjesto pod suncem te tko bi im ga trebao priskrbiti. Možda sam grad, možda građani, a možda ipak nitko budući da se danas na kraju stvarno gleda samo na što veći ostvareni profit, bez kojeg se naravno ne može živjeti, ali opet neke tradicije trebale bi postojati ili se barem održavati na životu.
Oznake: kino, varaždin, cinestar, gaj, kult, lumini
21.12.2012.
Datum kojeg su Maje nagovijestile kao smak svijeta, datum koji su kao naš kraj nagovijestile nakon nekoliko već prije promašenih sudnjih dana, datum zbog koje su pomutnju izazvali brojni stanovnici naše planete, datum zbog kojeg su snimljeni brojni filmovi oko onoga što nas sve čeka, datum oko kojeg je čak i Gangam style postao prava opasnost, datum koji je bio sumnjičav zbog toga što je na mnogim paštetama rok trajanja daleko iza 2013., a kamoli 2012., te datum na koji je sasvim slučajno TBF odlučio zapaliti i užariti zagrebačku Tvornicu kulture i sve zaljubljenike svirku, glazbu i tekst ove odlične ekipe.
Bio je to datum i kojeg sam ja odlučila provest upravo na tom koncertu, jer gdje ćeš bolje dočekat smak svijeta nego na koncertu TBF-a uz njihov hit „Smak svita“.
Zagrebačka publika svih uzrasta željno je dočekala novi koncert svojih najdražih Splićana koji je toliko brzo rasprodan da je, unatoč riziku od pravog smaka svijeta i nemogućnosti za drugu priliku :P, dan kasnije ovaj sastav odlučio Zagrepčane razveseliti još jednim svojim nastupom.
Nastup u petak tradicionalno je započet sat vremena kasnije, no veliki pogon Tvornice kulture u Šubićevoj brzo se punio ljubiteljima The Beat Fleeta koji su u ruci držali pokoje pivce nestrpljivo se vrpoljeći na tribinama ili tzv. parteru. Iako su TBF-ovci krenuli ritmovima svojih ne tako poznatih pjesama koje su poznavali tek oni istinski fanovi nije bilo potrebno dugo, točnije, do prvih taktova „Malo san maka“ i „Pozitivan stav“ da se splitsko ludilo, ili bolje rečeno, stanje uma proširi cijelom Tvornicom.
Uslijedili su tada hitovi ispremiješani ponekom novom pjesmom, kao i laganicom za njihanje uz glazbu i stihove, a nakon „Lud za njom“, osobno mog najdražeg uratka ovih uistinu posebnih glazbenika, sreće, veselja, radosti, skokova i rasplesane publike nije nedostajalo. Redale su se naime „Guzice i sise“, „Veseljko“, „Mater“, pa preko „Genija“ do posljednje pjesme regularnog dijela koncerta i one istinski samoj sebi proturječne, „Smak svita“.
Nije trebalo dugo da publika nagovori dečke iz benda na bis koji je, mene osobno, na početku pomalo razočarao da bi koncu ipak opravdao svoje zvanje pjesmama „Fantastična“ i „Alles gut“. No, u cijeloj je priči uistinu nedostajala jedna pjesma koja bi upotpunila stvar, a iako se činilo kako je sve gotovo TBF-ovci su se vratili na svoj drugi i posljednji bis koji su započeli velikim zahvalama i pjesmom „Herojix“ da bi je završili jednom, jedinom i neponovljivom „Nostalgičnom“.
Uistinu savršen doček i pozdrav smaku svijeta koji smo očito svi preživjeli kako bi dečki dan kasnije mogli razveseliti i preostalu publiku koja nije mogla do karata za prvi koncert u petak, proživljen je tog 21.12. koji je na koncu cijele priče ostao datum kojeg će se svi sjećati jer su jutro kasnije nanovo pozdravili svoje bližnje, obukli se i krenuli svojim standardnim putem, a iako sam recimo ja, odabrala drugi način za proživjet ovaj dugonajavljivani dan ne mogu reći kako nije odlično završen i kako su TBF-ovci bez problema izmamili osmijeh kako na moje tako i na brojna lica koja su puna energije izašla iz zagrebačke Tvornice te nisu mogla pronaći krivu riječ za atmosferu koja ih je gotovo puna tri sata u potpunosti ispunjavala.
Za kraj malo moje omiljene pjesme "Lud za njom"...
... ti neznaš ko sam ja
ja tebe znam
da li znaš da mi ti kradeš miran san
da li znaš da te voli neko s ove strane
miluje daljinski i ljubi ekrane
ja lud san za njon priznajem
to lud san za njon neznan kud sa sobom
lud san za njon priznajem to
lud sa za njon ne znam kud sa sobom...
Oznake: koncert, Tvornica Kulture, Zagreb, tbf
Obitelj i prijatelji. Miris borovih iglica i maminih i bakinih kolačića upotpunjeni šarenim kuglicama koje vise s brojnim grančica božićne jelke te sjajne lampice koji dodatno krase ovo malo trokutasto čudo usred vašeg dnevnog boravka ili neke druge prostorije u kući. Druženje, sreća, radost, veselje, a ponekad i pokoja pahulja sigurno su znaci da je božićno vrijeme već debelo pokucalo na vrata i ne namjerava baš tako brzo otići.
Upravo takvu božićnu priču svake godine svim posjetiteljima i ljudima željnima dodatnog uzbuđenja, radosti i divljenja priča ne tako malo imanje u selu Grabovnica koje godinu za godinom iznova uveseljava sve prisutne, od obitelji i prijatelja do gostiju kako iz Hrvatske tako i šire. Jer iskreno dan danas rijetko da postoji netko tko još nije čuo o malom osvijetljenom čudu usred Čazme.
Obitelj Šalaj svoj je životni put ispričala svima, a ukoliko ste jedni od onih koji ga još nisu imali priliku čuti ovo je mjesto gdje možete saznati pa čak i najmanji detalj.
Kako i sama priča kaže, nakon povratka na obiteljsko imanje Zlatko Šalaj svojoj je obitelji htio prirediti Božić o kakvom je on sam mogao samo sanjati te je stoga prije sada već 11 godina svoje imanje okitio s oko 70 000 božićnih lampica. Imanje obitelji Šalaj postalo je zamijećeno odmah s ceste, a brojni prolaznici nisu mogli ne zaustaviti svoje automobile i promotriti što se to zbiva na ovom tada čudesnom imanju. Maleno selo Grabovnica tako je osim obitelji koja ga je uljepšala postalo ona prava božićna priča i postaja mnogih željnih divljenja i pravog blagdanskog ugođaja.
Kako je vrijeme odmicalo, sve je više ljudi saznavalo za ovu divnu postaju koja je iz godine u godinu postajala bogatija, ukrašenija i svjetlija te je u 2012. Dosegla brojku od milijun i tristo tisuća lampica, no njen tvorac nije stao samo na njima. Dodatno je uredio svoje imanje, kao i stari mlin od kojeg je prije rata živio sa svojim ocem, te je svake godine dodavao novosti od pingvina na jezeru do Djeda Božićnjaka. No, nije ni to bio kraj ove božićne bajke, ubrzo su se na imanju našle i velike jaslice, a sve su dodatno upotpunile dječje i ine predstave, glazbeni nastupi, vatrometi i brojni popratni sadržaje koje svake godine iznova ne bivaju samo postajala brojnih znatiželjnika već i televizijskih kuća i drugih medija.
Tanja:„Bilo je jako lijepo, romantična šetnja koja traje dvadesetak minuta, a završi kuhanim vinom u ugodnom, toplom ozračju sa starinskim štihom.“
Divno je stoga vidjeti kako nečiji snovi nakon godina truda i zalaganja mogu postati stvarnost te pritom uljepšati dane i vrijeme ne samo obitelji i prijateljima već široj javnosti koja se oko nečeg ovako posebnog može sjediniti i naći u uživanju i prepuštanju osjećajima radosti i sreće, uistinu nečeg posebnog. A iako mnogi ovu priču sada već počinju osporavati kao novo komercijalno stvorenje koje se već ionako previše nadvilo nad Božić i ono što on predstavlja, zar nije upravo cilj i san ovoga čovjeka i dalje cijela priča koja okuplja sve nas na ovome mjestu iz godine u godinu...
Zlatko Šalaj te je 2001. svojoj obitelji priredio pravo malo čudo koje je 11 godina kasnije preraslo u bajku vrijednu divljenja koja će obradovati uistinu svako srce.
Oznake: Čazma, božićna priča, obitelj, grabovnica, običaji, tradicija
Početak akademske godine uvijek u mojim mislima prizove i zazove sjećanja na Zagreb i odlazak u velegrad u kojem ću još dva semestra uživati u čarima studentskog života, od onog manje dražeg obrazovnog dijela do brojnih druženja, izlazaka, kava, šetnji i mnogo čega drugoga.
No, kada pomislim na to sve uvijek se tu pridruži i prikrade jedna još ljepša misao, moja misao vodilja posljednjih nekoliko godina. Vrijeme je, naime, da se na rukometne terene vrate oni koji su me i doveli u Zagreb, oni koji su uvelike iscrtali moj put te me doveli do mjesta gdje se danas nalazim, kako FPZG-a tako i onog malog stolića odmah kraj linije terena u Kutiji šibica. Točno tamo na novinarskom mjestu, gdje je zapravo nastala najbitnija priča ove Sportnetove novinarke, možda ne uz ista lica koja šetkaraju terenom, ali tik uz ono što oni predstavljaju, tik uz Zagrebaše.
Nova akademska godina tako je zapalila vatru za onim što čovjek, točnije ja, najviše voli. Rukometom. Piskaranjem. Rukometom i piskaranjem.
Misli i srce stoga su već znali što ih očekuje, živci također, a prstići su se tek lagano pripremali za pomahnitalo tipkanje koje nisu u tolikoj mjeri doživjeli još od Olimpijskih igara krajem srpnja i početkom kolovoza.
Start u novu rukometnu sezonu
Iako su im pripreme krenule već u kolovozu, od treninga do pripremnih utakmica i tipkanja o istima, ono pravo zagrebačko ludilo krenulo je u rujnu s početkom kako nove regionalne sezone tako i one u najelitnijem europskom klupskom natjecanju. Vrijeme je to bilo kada je klub kojeg pratim u stopu i uz kojeg dišem, bilo kao navijač bilo kao novinar posljednjih par godina, krenuo u neke nove pohode, u neke nove smjerove.
Naime, u odnosu na sezonu iza nas u redovima CO Zagreba nije se našlo dobro staro društvo poput Vukića, Balića, Kopljara, Gojuna, Štrleka, Šege i ostatka, ali se krenulo nekim novim mladim putem. Tu su se tako našla imena poput Ivića, Šprema, Šebetića, Mandalinića, Mihića pa i Stepančića i nekih drugih, ništa manje vrijednih.
Iako su istu činjenicu svi odmah uzeli na nož, činjenica je da se promjene događaju, one su neminovne i samim time ne moraju značiti da su loše. No, javnost kao javnost, isto je prihvatila na način na koji i uvijek. Unatoč pohvalama, unatoč talentiranim mladim pojedincima kojima samo treba iskustvo koje se na koncu mora negdje steći jer ne mogu svi postati kompletni i iskusni igrači preko noći. Međutim, Hrvatska je tu odmah rekla svoje, a to je bilo da ovaj Zagreb ove sezone u Europi nema što raditi, dok će se u Regionalnoj ligi trebati itekako pomučiti za ponavljanje bar prošlosezonskog uspjeha.
U ovoj cijeli priči, moje su misli rekle ipak nešto drugačije...dajmo dečkima priliku, sigurna sam da mogu iznenaditi.
I iznenadili su...
Iako sezona nije krenula sjajno i iako su na terenu, posebice u Ligi prvaka, znali prirediti neugodna iznenađenja koja su mogli pripisivati neiskustvu kada su stigle one najvažnije utakmice pokazali su da iako su mladi, i dalje neiskusni i podcijenjeni, s trenerom ponekad upitnog znanja i kvalitete, kada žele mogu svoju želju i snagu volje spojiti s iskustvom koje postoji u toj istoj momčadi te su dokazali da se mogu nositi s najboljima. Dokazali su i da mogu protiv tih istih najboljih, od onih vrlo dobrih poput Füchse Berlina do onih najjačih poput Barcelone, pokazali su i koliko su im ravnopravni. Dokazali su i iako ih ubije onih posljednjih deset minuta ojača ih onih prvih 50. Dokazali su da kada su glave i koncentracija na visini zadatka i kada je domaći teren uz prave navijače tu, da mogu stvoriti prednost koja iako se kasnije ispusti nije mala, upravo suprotno, sjajno je velika.
Vremena ima, bit će i rezultata...
Istina je da sada i dalje možemo pričati i pisati samo o onome što je moglo biti jer i to iskustvo koje se spojilo s mladošću i te glave koje su bile koncentrirane 50 minuta i želja, volja i znanje, na koncu nisu polučili uvijek prave i željene rezultate, posebice u Europi, no to ne znači da ni neće, to ne znači da nas već u drugom dijelu sezone unatoč drugačijim očekivanje one iste javnosti s početka priče, neće ovi mladi Zagrebaši pojačani s njih nekoliko iskusnih napraviti onaj pravi mali pothvat, ono pravo malo čudo i zasjati.
A ukoliko do toga ne dođe, ni to neće biti smak svijeta jer zar ne bi bilo vrijeme da momčad za koju svi, od najboljih svjetskih trenera i rukometaša do uglednih stručnjaka, tvrde da će za godinu, dvije biti najbolja u Europi i svijetu bude lišena rezultatskog imperativa i da joj se konačno da ono o čemu se do sada znalo samo pričati. Vrijeme. Vrijeme da pokaže što sve uistinu zna i može, u istom sastavu, pa čak i s istim trenerskim i inim timom. Samo da je vremena za koje se uvijek pokaže da nikom nije uistinu dano.
Jer, ponavljam, Ivić, Šprem, Šebetić, Mandalinić, Stepančić i društvo uistinu vas mogu iznenaditi. I učinit će to. Samo im dajte vremena.
...za kraj pogledajmo kako su se to Zagrebovi mladci nosili s ekipom Füchse Berlina u svojoj Areni Zagreb...
Oznake: SPORT, rukomet, utakmica, arena zagreb, co zagreb, fuchse berlin
Svake godine jesensko doba donosi tmurne i kišovite dane koje mnogi, kao i ja, vrlo rado provode uvaljeni u udoban naslonjač, uz neki topli napitak i dobro štivo u rukama. Upravo stoga svaka zagrebačka jesen nekoliko dana u mjesecu studenom pretvori u prave male blagdane za sve knjigoljupce te ih odvodi u paviljone Zagrebačkog Velesajma kako bi izabrali što će se u narednim mjesecima naći uz njh u onom prethodno spomenutom udobnom naslonjaču...
Međunarodni sajam knjiga i učila, poznatiji kao Interliber, ove je godine peti i šesti paviljon Zagrebačkog Velesajma knjigama ispunio od 13. do 18. studenog, a a iako su se u istom terminu održavali i drugi sajmovi poput onog Glazbe i multimedije, moja pažnja ovoga je puta u potpunosti bila posvećena Interliberu i onome što će mi ponuditi u svom novom izdanju.
Svake godine iznova na Interliber krenem s ciljem kupnje nekolicine knjiga koje žarko želim, no u normalnim su mi knjižarama cijenama nekako nepristupačne te se stoga uvijek iznova ponadam kako ću upravo te godine naći baš ono što želim po cijeni koja mi je uistinu prihvatljiva. A ukoliko u toj šetnji kroz gomilu autora, knjiga i izdavačkih kuća naiđem i na pokoji naslov koji će me zaintrigirati ili zadovoljiti moje druge preferencije bit će to jedno odlično provedeno poslije podne.
Osobno sam se ove godine najviše radovala „smucanju“ kroz redove i popuste izdavačke kuće Fraktura koja izdaje naslove mog trenutno najdražeg autora koji mi uvijek rado prošeta maštu i otvori poneku ladicu za koju sam mislila da nije moguće otvoriti. Njegovo ime je Carlos Ruiz Zafon, a njegova djela su ono što me ove godine radosnu povelo na Sajam knjiga, a tužnu potom odvelo kući.
Upravo tu započinje moj današnji pogled u svijet...
Naime, svake si godine iznova postavljam pitanje idu li ljudi na Interliber kako bi uživali u društvu prijatelja i otkrili možda poneku novu knjigu među silnim mnoštvom ili upravo odlazak na Sajam knjiga sve više svodi na onu staru dobru: „Kol'ko para, tol'ko muzike.“ ili u ovom slučaju bolje rečeno „Kol'ko popusta, toliko knjiga.“
Svi redom trče na Interliber kako bi pokupovali knjige u vrijednosti od 20, 30 ili 40 kuna, a rijetko tko danas uistinu posjeti Sajam knjiga kako bi pronašao nešto novo i zanimljivo. Dakako, u doba recesije svaka ušteda je zlata vrijedna, no u vrijeme kada Tisak prodaje knjige po cijenama od 20 kuna ili se one, pak, mogu naručiti preko internetskih servisa za također neke sitne novce, mene uistinu zanima koliko još postoji ljudi koji na Interliber stignu jer cijene i vole knjige, a ne kako bi se cjenkali i time umanjili njihovu vrijednost. Koliko još postoji ljudi kojima nije problem otići u knjižaru i platiti punu vrijednost knjige koju žele, s tvrdim koricama, u normalnom izdanju, baš onakvu kakva bi trebala biti. Jer i ja sam na Interliber krenula kako bi knjige koju toliko želim kupila po što povoljnijoj cijeni, a kući sam otišla bez njih budući da mi popust od 10% nije predstavljao dobitak. No, stojeći na tramvajskoj stanici preko puta Velesajma sjetila sam se onog doba kad sam knjigu radosno među prvima išla naručiti u knjižaru za njenu punu cijenu i bez problema bih je i pričekala i platila i što god je bilo potrebno.
Zar su uistinu nestala ta vremena kada smo toliko voljeli i cijenili knjige da nam nije bilo važno dođe li ona 20 ili 50 kuna ili nas je recesija primorala da na svojim užicima toliko moramo štedjet da ćemo se pridružit onima koji će se nakon Interlibera moći pohvaliti cijelom novom komodom knjiga koje možda nikada ni neće pročitati!?
Oznake: Interliber, knjige, sajam, Zagreb, velesajam, tramvaj, učila, glazba, multimedija, čitanje, novac
< | siječanj, 2013 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Baci oko na svijet oko sebe naslov je bloga koji je nastao u svrhu usavršavanja blogiranja i blogerskih sposobnosti za potrebe kolegija Konvergencija na Fakultetu političkih znanosti koji pohađam već četvrtu godinu zaredom.
Kao studentici novinarstva koja je prije nekoliko godina spoznala i otkrila ljubav prema sportskom novinarstvu te je krenula put najboljeg sportskog portala u Hrvatskoj, Sportnet.hr-a, kako bi naučila i izučila sve tajne ove struke te spojila posao i zadovoljstvo, ovaj je blog odmak od svakodnevnih zbivanja i piskaranja kojima se inače bavim.
Naime, nakon nekoliko sportskih izvještaja dnevno te ponekog tematskog teksta i intervjua, te kojekakvih manjih članaka koji upotpunjuju dan, pisanje na blogu o temama iz svakodnevnog i društvenog života kako mog tako i mog rodnog grada te okoline u kojoj se nalazim zapravo su dobra distrakcija za misli koje gotovo uvijek pribjegavaju onoj sportskoj strani. Upravo stoga, na blogu se našao i poneki sportski komentar ili osvrt, čisto jer se od ljubavi ne može pobjeći niti joj se može čovjek sakriti, a na koncu priče našao se i intervju s čovjekom koji je uvelike utjecao na posao koji danas radim te znanje koje sam stekla. Dakako, radi se mom glavnom uredniku koji je kao šećer na kraju stigao kako bi svima nama otkrio ponešto o samome Sportnetu te kazao riječ, dvije o onome što sve nas čeka za nekoliko godina u onoj pravoj novinarskoj redakciji gdje nas zbrka i strka neće zaobići.
A do tada, uživajmo u ovom što sada radimo, učimo, pišimo, čitajmo, radimo sve ono što je potrebno kako bi jednog dana na svoje novinarske početke gledali s ponosom i širokim osmijehom na licu.
...a kada bacite oko na svijet oko sebe, dajte mu smisao, dajte mu komentar, rečenica ili dvije neće vas koštati ništa, a značit će mnogo...
Andreja - Amo-tamo
Duška - DJ's online world
Franjo - Blogoteka
Ines - Sasvim (ne)obični ljudi
Irena - Pogled na svijet kroz studentske oči
Marija - Press code
Mario - Tko me ne zna, taj me sanja
Mateja B. - Iz jednog pogleda
Mateja P. - Hardcore Koprivnica
Nataša - Aktualnosti iz Metropole
Tamara - Perspektiva 2.0
Valentina - InSide
Vika - Sve i svaštara
Viktorija - Iza ugla