Marketing
Kako su multipleksi zamijenili lokalna kina...točnije, Cinestar ona u Varaždinu
Ne tako davno, točnije pred nešto manje od deset godina, većina naših izlazaka u grad nerijetko bi završavala ili bila potaknuta odlaskom u neko od ili ono jedno jedino malecko kino usred našeg mjesta odrastanja. No kako vremena prolaze i sama kina dolaze i odlaze.
Tako se u i baroknom gradu na sjeveru Hrvatske krenulo s omalom kino dvoranom preko standardnog i jedinog kino centra do velikog Cinestar kompleksa koji bez poteškoća redovito puni svojih šest dvorana.
Još kada smo kući morali biti prije mraka u Varaždinu je, kao vjerujem i u brojnim drugim gradovima i mjestima, veliko uzbuđenje i radost izazivao odlazak na čak jednu od dvije kino projekcije koje su se tada nudile. Naime, u vrijeme kada sam još ja pohađala osnovnu školu u Varaždinu je postojalo jedno starinsko kino koje je uistinu držalo status onog „prahistorijskog“ i iz vremena mojih i inih roditelja, a uz njega se tek nekoliko godina kasnije počelo probijati potom jedno, jedino i glavno varaždinsko kino, kino Gaj.
Kao što to uvijek biva, svaka novost u gradu vrlo lako i brzo privuče pozornost njegovih stanovnika koja s obzirom na dvije različite projekcije dnevno, u popodnevnom i večernjem terminu, te jednoj kino dvorani i itekako pristupačnoj cijeni nikako nije mogla nestati.
Iako sam svoj put po kino dvoranama započela upravo u onoj bezvremenskoj dvorani starog i kultnog kina, nakon pojave nečeg novog i boljeg vrlo sam se brzo našla i na neudobnim, tvrdim i kožnim sjedalima uistinu velike dvorane koje se danas ne bi posramio ni jedan Cineplexx, a uz bolje uređenje možda ni Cinestar.
Gužve na blagajni i u omalenom predvorju pred samu filmsku projekciju nešto su što čovjeka prati gotovo uvijek i što se ne zaboravlja vrlo lako, posebice kad se sjetite svih uzbuđenja zbog dolaska novog Harry Pottera ili Gospodara prstenova ili, pak, nekog manje važnog filma te radosti na licima vaših sugrađana zbog te iste stvari.
Međutim, kako vrijeme teče dalje tako se i tehnologija razvija, a potrebe građana bivaju sve teže zadovoljene. Stoga ni ne čudi što se usred grada prepoznala potreba za nečim boljim i udobnijim, većim i brojnijim, točnije, za kinom koje će pružiti svojim posjetiteljima možda manje dvorane, ali prisniju atmosferu, udobnija sjedala, raznovrsniji sadržaj kako u smislu projekcija tako i popratnih sitnica. Kino Kult, iako se nije dugo održalo na životu, za vrijeme mog obrazovanja u srednjoj školi uistinu je dobro pratilo nove trendove te zadovoljavalo kako raznovrsnošću projekcija tako i normalnim terminima te je uistinu pratilo tehnologije i napretke koji se pojavljuju na ovome području, a iako nije dugo opstalo može se reći kako je napravilo prve važnije korake za pripremu Varaždinaca za ono što je uslijedilo nekoliko godina kasnije.
Kako je Varaždin ostao na svom jedinom vjernom kinu koje je na koncu, također, nedavno ugašeno, a kako se povodio trendovima shopping centara bogatog sadržaja vrijeme je bilo da nakon što su se 2003. godine multipleksi Cinestar pojavili u Hrvatskoj, točnije u zagrebačkom Branimir centru, a potom i mnogim drugima, da ovako nešto stigne i u bivši hrvatski glavni grad.
Na Badnjak 2011. varaždinsko mnoštvo doslovce je pomahnitalo pojurilo u Lumini vidjeti kako izgledaju velike dvorane, famozna crvena sjedala, kao i divovsko platno koje pruža nov doživljaj same filmske projekcije. Nije tu, naravno, zaostala ni znatiželja za svim ostalim što se u sklopu Cinestar kina pruža, no ono najvažnije je ostalo ipak na licima posjetiteljima koja i dalje krasi mali vragolasti i djetinjast osmijeh pun radosti i uzbuđenja zbog nečeg novog, za većinu i neviđenog te može se reći i posebnog.
Iako je, kada odete na studij u Zagreb odlazak u Cinestar sasvim normalna stvar te vam ovakva novost u vašem gradu više ne predstavlja ništa posebno, uistinu je zanimljivo, ali i simpatično vidjeti mase ljudi iz brojnih okolnih mjestašca i sela, ali i samog grada, kako sređeni kao za neku finu večeru u restoranu ili, pak, neku bolju proslavu sada redovito pohađaju to isto kino smješteno nedaleko varaždinskih naplatnih kućica. I iako vas to tada podsjeti na vas kad ste bili mlađi i kada vam je to predstavljalo pravi mali užitak i radovalo vas kao da ste dobili neki poklončić, usrećilo vas kao igra s djecom na igralištu ili nešto treće, na koncu priče ne može se ne postaviti pitanje jesu li ta mala lokalna kina koja su nas uvela u ove filmske pustolovine zaslužila ovakav kraj pored velikih multipleksa i kompanija koje samo dolaze i dolaze u što većem broju ili su, pak, i ona i dalje zbog svoje povijesti, barem one koju su stvorila u manjim gradovima i sredinama, zaslužila svoje mjesto pod suncem te tko bi im ga trebao priskrbiti. Možda sam grad, možda građani, a možda ipak nitko budući da se danas na kraju stvarno gleda samo na što veći ostvareni profit, bez kojeg se naravno ne može živjeti, ali opet neke tradicije trebale bi postojati ili se barem održavati na životu.
Post je objavljen 30.12.2012. u 11:57 sati.