Baci oko na svijet oko sebe https://blog.dnevnik.hr/zvonkakelis

utorak, 27.11.2012.

U boj u boj bijeli bijeli, u boj za Zagreb svoj!

Početak akademske godine uvijek u mojim mislima prizove i zazove sjećanja na Zagreb i odlazak u velegrad u kojem ću još dva semestra uživati u čarima studentskog života, od onog manje dražeg obrazovnog dijela do brojnih druženja, izlazaka, kava, šetnji i mnogo čega drugoga.

No, kada pomislim na to sve uvijek se tu pridruži i prikrade jedna još ljepša misao, moja misao vodilja posljednjih nekoliko godina. Vrijeme je, naime, da se na rukometne terene vrate oni koji su me i doveli u Zagreb, oni koji su uvelike iscrtali moj put te me doveli do mjesta gdje se danas nalazim, kako FPZG-a tako i onog malog stolića odmah kraj linije terena u Kutiji šibica. Točno tamo na novinarskom mjestu, gdje je zapravo nastala najbitnija priča ove Sportnetove novinarke, možda ne uz ista lica koja šetkaraju terenom, ali tik uz ono što oni predstavljaju, tik uz Zagrebaše.



Nova akademska godina tako je zapalila vatru za onim što čovjek, točnije ja, najviše voli. Rukometom. Piskaranjem. Rukometom i piskaranjem.

Misli i srce stoga su već znali što ih očekuje, živci također, a prstići su se tek lagano pripremali za pomahnitalo tipkanje koje nisu u tolikoj mjeri doživjeli još od Olimpijskih igara krajem srpnja i početkom kolovoza.

Start u novu rukometnu sezonu
Iako su im pripreme krenule već u kolovozu, od treninga do pripremnih utakmica i tipkanja o istima, ono pravo zagrebačko ludilo krenulo je u rujnu s početkom kako nove regionalne sezone tako i one u najelitnijem europskom klupskom natjecanju. Vrijeme je to bilo kada je klub kojeg pratim u stopu i uz kojeg dišem, bilo kao navijač bilo kao novinar posljednjih par godina, krenuo u neke nove pohode, u neke nove smjerove.

Naime, u odnosu na sezonu iza nas u redovima CO Zagreba nije se našlo dobro staro društvo poput Vukića, Balića, Kopljara, Gojuna, Štrleka, Šege i ostatka, ali se krenulo nekim novim mladim putem. Tu su se tako našla imena poput Ivića, Šprema, Šebetića, Mandalinića, Mihića pa i Stepančića i nekih drugih, ništa manje vrijednih.
Iako su istu činjenicu svi odmah uzeli na nož, činjenica je da se promjene događaju, one su neminovne i samim time ne moraju značiti da su loše. No, javnost kao javnost, isto je prihvatila na način na koji i uvijek. Unatoč pohvalama, unatoč talentiranim mladim pojedincima kojima samo treba iskustvo koje se na koncu mora negdje steći jer ne mogu svi postati kompletni i iskusni igrači preko noći. Međutim, Hrvatska je tu odmah rekla svoje, a to je bilo da ovaj Zagreb ove sezone u Europi nema što raditi, dok će se u Regionalnoj ligi trebati itekako pomučiti za ponavljanje bar prošlosezonskog uspjeha.



U ovoj cijeli priči, moje su misli rekle ipak nešto drugačije...dajmo dečkima priliku, sigurna sam da mogu iznenaditi.

I iznenadili su...
Iako sezona nije krenula sjajno i iako su na terenu, posebice u Ligi prvaka, znali prirediti neugodna iznenađenja koja su mogli pripisivati neiskustvu kada su stigle one najvažnije utakmice pokazali su da iako su mladi, i dalje neiskusni i podcijenjeni, s trenerom ponekad upitnog znanja i kvalitete, kada žele mogu svoju želju i snagu volje spojiti s iskustvom koje postoji u toj istoj momčadi te su dokazali da se mogu nositi s najboljima. Dokazali su i da mogu protiv tih istih najboljih, od onih vrlo dobrih poput Füchse Berlina do onih najjačih poput Barcelone, pokazali su i koliko su im ravnopravni. Dokazali su i iako ih ubije onih posljednjih deset minuta ojača ih onih prvih 50. Dokazali su da kada su glave i koncentracija na visini zadatka i kada je domaći teren uz prave navijače tu, da mogu stvoriti prednost koja iako se kasnije ispusti nije mala, upravo suprotno, sjajno je velika.



Vremena ima, bit će i rezultata...
Istina je da sada i dalje možemo pričati i pisati samo o onome što je moglo biti jer i to iskustvo koje se spojilo s mladošću i te glave koje su bile koncentrirane 50 minuta i želja, volja i znanje, na koncu nisu polučili uvijek prave i željene rezultate, posebice u Europi, no to ne znači da ni neće, to ne znači da nas već u drugom dijelu sezone unatoč drugačijim očekivanje one iste javnosti s početka priče, neće ovi mladi Zagrebaši pojačani s njih nekoliko iskusnih napraviti onaj pravi mali pothvat, ono pravo malo čudo i zasjati.



A ukoliko do toga ne dođe, ni to neće biti smak svijeta jer zar ne bi bilo vrijeme da momčad za koju svi, od najboljih svjetskih trenera i rukometaša do uglednih stručnjaka, tvrde da će za godinu, dvije biti najbolja u Europi i svijetu bude lišena rezultatskog imperativa i da joj se konačno da ono o čemu se do sada znalo samo pričati. Vrijeme. Vrijeme da pokaže što sve uistinu zna i može, u istom sastavu, pa čak i s istim trenerskim i inim timom. Samo da je vremena za koje se uvijek pokaže da nikom nije uistinu dano.



Jer, ponavljam, Ivić, Šprem, Šebetić, Mandalinić, Stepančić i društvo uistinu vas mogu iznenaditi. I učinit će to. Samo im dajte vremena.


...za kraj pogledajmo kako su se to Zagrebovi mladci nosili s ekipom Füchse Berlina u svojoj Areni Zagreb...

Oznake: SPORT, rukomet, utakmica, arena zagreb, co zagreb, fuchse berlin

utorak, 20.11.2012.

Interliber kao Sajam popusta ili knjiga?

Svake godine jesensko doba donosi tmurne i kišovite dane koje mnogi, kao i ja, vrlo rado provode uvaljeni u udoban naslonjač, uz neki topli napitak i dobro štivo u rukama. Upravo stoga svaka zagrebačka jesen nekoliko dana u mjesecu studenom pretvori u prave male blagdane za sve knjigoljupce te ih odvodi u paviljone Zagrebačkog Velesajma kako bi izabrali što će se u narednim mjesecima naći uz njh u onom prethodno spomenutom udobnom naslonjaču...



Međunarodni sajam knjiga i učila, poznatiji kao Interliber, ove je godine peti i šesti paviljon Zagrebačkog Velesajma knjigama ispunio od 13. do 18. studenog, a a iako su se u istom terminu održavali i drugi sajmovi poput onog Glazbe i multimedije, moja pažnja ovoga je puta u potpunosti bila posvećena Interliberu i onome što će mi ponuditi u svom novom izdanju.



Svake godine iznova na Interliber krenem s ciljem kupnje nekolicine knjiga koje žarko želim, no u normalnim su mi knjižarama cijenama nekako nepristupačne te se stoga uvijek iznova ponadam kako ću upravo te godine naći baš ono što želim po cijeni koja mi je uistinu prihvatljiva. A ukoliko u toj šetnji kroz gomilu autora, knjiga i izdavačkih kuća naiđem i na pokoji naslov koji će me zaintrigirati ili zadovoljiti moje druge preferencije bit će to jedno odlično provedeno poslije podne.

Osobno sam se ove godine najviše radovala „smucanju“ kroz redove i popuste izdavačke kuće Fraktura koja izdaje naslove mog trenutno najdražeg autora koji mi uvijek rado prošeta maštu i otvori poneku ladicu za koju sam mislila da nije moguće otvoriti. Njegovo ime je Carlos Ruiz Zafon, a njegova djela su ono što me ove godine radosnu povelo na Sajam knjiga, a tužnu potom odvelo kući.



Upravo tu započinje moj današnji pogled u svijet...

Naime, svake si godine iznova postavljam pitanje idu li ljudi na Interliber kako bi uživali u društvu prijatelja i otkrili možda poneku novu knjigu među silnim mnoštvom ili upravo odlazak na Sajam knjiga sve više svodi na onu staru dobru: „Kol'ko para, tol'ko muzike.“ ili u ovom slučaju bolje rečeno „Kol'ko popusta, toliko knjiga.“



Svi redom trče na Interliber kako bi pokupovali knjige u vrijednosti od 20, 30 ili 40 kuna, a rijetko tko danas uistinu posjeti Sajam knjiga kako bi pronašao nešto novo i zanimljivo. Dakako, u doba recesije svaka ušteda je zlata vrijedna, no u vrijeme kada Tisak prodaje knjige po cijenama od 20 kuna ili se one, pak, mogu naručiti preko internetskih servisa za također neke sitne novce, mene uistinu zanima koliko još postoji ljudi koji na Interliber stignu jer cijene i vole knjige, a ne kako bi se cjenkali i time umanjili njihovu vrijednost. Koliko još postoji ljudi kojima nije problem otići u knjižaru i platiti punu vrijednost knjige koju žele, s tvrdim koricama, u normalnom izdanju, baš onakvu kakva bi trebala biti. Jer i ja sam na Interliber krenula kako bi knjige koju toliko želim kupila po što povoljnijoj cijeni, a kući sam otišla bez njih budući da mi popust od 10% nije predstavljao dobitak. No, stojeći na tramvajskoj stanici preko puta Velesajma sjetila sam se onog doba kad sam knjigu radosno među prvima išla naručiti u knjižaru za njenu punu cijenu i bez problema bih je i pričekala i platila i što god je bilo potrebno.



Zar su uistinu nestala ta vremena kada smo toliko voljeli i cijenili knjige da nam nije bilo važno dođe li ona 20 ili 50 kuna ili nas je recesija primorala da na svojim užicima toliko moramo štedjet da ćemo se pridružit onima koji će se nakon Interlibera moći pohvaliti cijelom novom komodom knjiga koje možda nikada ni neće pročitati!?

Oznake: Interliber, knjige, sajam, Zagreb, velesajam, tramvaj, učila, glazba, multimedija, čitanje, novac

	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)

...kada bacamo oko na svijet oko sebe...

Baci oko na svijet oko sebe naslov je bloga koji je nastao u svrhu usavršavanja blogiranja i blogerskih sposobnosti za potrebe kolegija Konvergencija na Fakultetu političkih znanosti koji pohađam već četvrtu godinu zaredom.



Kao studentici novinarstva koja je prije nekoliko godina spoznala i otkrila ljubav prema sportskom novinarstvu te je krenula put najboljeg sportskog portala u Hrvatskoj, Sportnet.hr-a, kako bi naučila i izučila sve tajne ove struke te spojila posao i zadovoljstvo, ovaj je blog odmak od svakodnevnih zbivanja i piskaranja kojima se inače bavim.

Naime, nakon nekoliko sportskih izvještaja dnevno te ponekog tematskog teksta i intervjua, te kojekakvih manjih članaka koji upotpunjuju dan, pisanje na blogu o temama iz svakodnevnog i društvenog života kako mog tako i mog rodnog grada te okoline u kojoj se nalazim zapravo su dobra distrakcija za misli koje gotovo uvijek pribjegavaju onoj sportskoj strani. Upravo stoga, na blogu se našao i poneki sportski komentar ili osvrt, čisto jer se od ljubavi ne može pobjeći niti joj se može čovjek sakriti, a na koncu priče našao se i intervju s čovjekom koji je uvelike utjecao na posao koji danas radim te znanje koje sam stekla. Dakako, radi se mom glavnom uredniku koji je kao šećer na kraju stigao kako bi svima nama otkrio ponešto o samome Sportnetu te kazao riječ, dvije o onome što sve nas čeka za nekoliko godina u onoj pravoj novinarskoj redakciji gdje nas zbrka i strka neće zaobići.

A do tada, uživajmo u ovom što sada radimo, učimo, pišimo, čitajmo, radimo sve ono što je potrebno kako bi jednog dana na svoje novinarske početke gledali s ponosom i širokim osmijehom na licu.

...a kada bacite oko na svijet oko sebe, dajte mu smisao, dajte mu komentar, rečenica ili dvije neće vas koštati ništa, a značit će mnogo...

...i na njih vrijedi baciti oko...

Andreja - Amo-tamo
Duška - DJ's online world
Franjo - Blogoteka
Ines - Sasvim (ne)obični ljudi
Irena - Pogled na svijet kroz studentske oči
Marija - Press code
Mario - Tko me ne zna, taj me sanja
Mateja B. - Iz jednog pogleda
Mateja P. - Hardcore Koprivnica
Nataša - Aktualnosti iz Metropole
Tamara - Perspektiva 2.0
Valentina - InSide
Vika - Sve i svaštara
Viktorija - Iza ugla