Baci oko na svijet oko sebe https://blog.dnevnik.hr/zvonkakelis
srijeda, 09.01.2013.
Dok mačke nema miševi kolo vode...ili kako izgledaju Zagrebovi dani bez Goluže
Točno u vrijeme kada se cijela rukometna javnost na ovaj ili onaj način preselila u Španjolsku gdje u petak, 11. siječnja 2013., počinje Svjetsko rukometno prvenstvo te se uz to posvetila negodovanju oko Balićeva nepozivanja na taj isti turnir, na parketu zagrebačke Sportske dvorane Trešnjevka, poznatije kao Kutija šibica, 11 veličanstvenih i preostalih igrača Rukometnog kluba Croatia Osiguranje Zagreb započelo je pripreme za drugi i nadolazeći dio sezone.
Bez trenerskog tandema Slavko Goluža/Željko Babić te fizioterapeuta Damira Kajbe, daleko od njihovih očiju, ali ne i ušiju, Zagrebovi su dečki 7. siječnja zasukali rukave, obukli svoje trenirke te se uputili na lagano popodnevno zagrijavanje i uhodavanje u ono što ih čeka narednih mjesec dana.
Pod trenerskom palicom Andrije Nikolića te kondicijskog trenera Marina Krespija Zagrebovi su momci krenuli vraćati snagu i brzinu za ono što slijedi, a to su nimalo laki dvoboji kako u natjecanju za prvaka Europe koje na domaća vrata kuca već 9. veljače, tako i za nove regionalne dvoboje koji startaju tri dana kasnije u Slovačkoj. No, nije forma jedino čemu se vraćaju ovi momci, tu su i brojne druge stavke od taktike do zajedništva u koje se sada nanovo mora priključiti i oporavljeni Luka Šebetić koji će svoju priliku da zasjaji zasigurno dobiti vrlo brzo.
Stoga, većeg predaha za ove momke, ali ni njihove vodilje nema, jer nakon što im se za tjedan dana pridruže i igrači '94. godišta, a u međuvremenu i Josip Valčić, jedan od rukometaša izostalih s popisa putnika na svjetsku smotru u Španjolskoj, na treninzima neće biti lako jer sve treba biti spremno za povratak onih glavnih koji ovih dana koračaju velebnim Madridom, a koji se u pogon vraćaju tik u zadnji čas. Upravo to znači i da neće biti lako ni fizioterapeutu Slobodanu Škoriću koji će zasigurno imati pune ruke posla kako s onim teškim i umornim nogama koje će krajem mjeseca stići s velikog natjecanja tako i s vrućim tijelima koja će ubrzo osjećati posljedice povratka na rukometne terene.
Lagani pogled unatrag
12 je utakmica CO Zagreb u prvome, zimskom dijelu sezone odigrao u Regionalnoj ligi u kojoj je uz učinak od osam pobjeda, jednog remija te tri poraza na kraju kalendarske godine osigurao vodeću poziciju u ovome natjecanju pred sam nastavak sezone i borbu za Final Four SEHA lige.
S druge strane, iza ove mlade ekipe jest i sedam utakmica najelitnijeg europskog klupskog natjecanja u kojem su ostvarene tek jedna pobjeda i jedan neriješen rezultat te je upisano čak pet poraza što je bilo dovoljno za trenutno petu poziciju, tik iza one posljednje četvrte koja vodi u osminu finala Lige prvaka.
Na samom otvaranju sezone ne može se reći da je momčad izgledala loše, no možda s obzirom na (ne)očekivanja izgledala je solidno i dokle god je tamo gdje se očekivalo koračala k dobrom plasmanu, na onom polju gdje je postojao najveći upitnik, u Europi, nije pokazala ono što je ipak trebala.
Ne može se, naime, reći kako je za ovako novu i pomlađenu ekipu kojoj je gotovo cijeli kostur izmijenjen pred sam početak nove sezone, sve bilo lako, no nakon slavlja kod kuće nad mađarskim Pick Szegedom znalo se koliko će biti teško na gostovanjima koja slijede, a na kojima su bodovi ipak bilo prijeko potrebni. Dinamo Minsk očekivano je pokazao kako na svom terenu debelo grize, Kadetten je uzvratio za prijašnje poraze, a Barcelona i Füchse Berlin unatoč poteškoćama osigurali su bodove koje su željeli.
No, ono što je bilo prikazano jest upravo ono za čime treba najviše žaliti. Uvijek korak do, stepenicu do, deset minuta do, pa manjak sreće, pa vratnica pa suci pa ozljede pa kriva taktika pa...izgovori.
Izgovori ili ipak realnost?
Iako se čini kako se ovim uvijek iznova vraćamo na tu temu što je momčad učinila dobro, što loše, koliko je tu krivo (ne)iskustvo, što je trebalo i moglo drugačije, zašto baš posljednjih deset minuta nestane koncentracije za taj presudan korak dalje, za stepenicu više, koliko je tu važna (ne)stručnost trenera i/ili ljudi oko njega i tako dalje i tako bliže, činjenica jest i da se takva pitanja i preispitivanja ne mogu izbjeći. Jer ona sigurno ne bi postojala da je sve u redu, da su bodovi osvojeni kako treba te da je ekipa sada sigurno u osmini finala te već gleda moguće protivnike u nastavku natjecanja. Zašto tomu nije tako mislim da smo prokomentirali, barem u onim najvažnijim crtama, u jednom od prijašnjih posteva gdje je naišao i zaključak da je jednostavno potrebno vrijeme. A ono će na koncu pokazati sve.
Pogled u budućnost
Je li svjetla Zagrebova budućnost, preispitala sam to i u jednom od svojih Sportnet tekstova. Dakako da jest, no to je ona dugoročno gledana ukoliko stvari nastave ovim ili boljim tokom.
Međutim, kako u hrvatskim rukometnim krugovima ne možeš biti za ništa siguran tako ne možeš ni za ovo stoga je bolje baciti oko što donosi ona bliža budućnost.
Vrlo skoro Zagreb pred sobom ima one najvažnije utakmice u europskom klupskom natjecanju u kojima na svom terenu mora naprosto zablistati i jednostavno nema pravo na pogrešku jer će ga ista jako skupo koštati. Naime u goste u Hrvatsku stižu Dinamo iz Minska te švicarski Kadetten Schaffhausen, dok već drugu godinu zaredom oko Valentinova bijelo-plavi putuju na gostovanje kod katalonskog diva Barcelone. Ono što je stoga najvažnije jest zadržati mirne glave, razraditi taktiku, odmoriti reprezentativce i smisliti način kako u domaćim ogledima zadržati sve bodove kod kuće kako bi se oni Barci mogli ostaviti u Blaugrani.
Međutim, rukomet je igra, a lopta je okrugla i dokle god Zagreb korača nesigurnim putevima nesigurno će mu bit na svim poljima stoga preostaje nada u sigurnost u hrvatskoj ligi koja slijedi tek kasnije te onoj Regionalnoj koja je tu s nama, dok će Europa biti ili znanje ili sreća ili iskustvo. Vrijeme će pokazati.
Na koncu, oni su Zagrebaši i sreća jest ono što im, vjerujem, svi mi želimo. Jer osmina finala je san koji ne mora samo biti odsanjan, može se pretvoriti i u javu. Potrebno je tek malo sportske sreće, znanja i jedan sasvim dobar rukometni dan. :)
...evo kako to izgleda kada Zagrebaši treniraju pod vodstvom "miševa"...
Oznake: co zagreb, rukomet, liga prvaka, regionalna liga, hrvatska liga
utorak, 27.11.2012.
U boj u boj bijeli bijeli, u boj za Zagreb svoj!
Početak akademske godine uvijek u mojim mislima prizove i zazove sjećanja na Zagreb i odlazak u velegrad u kojem ću još dva semestra uživati u čarima studentskog života, od onog manje dražeg obrazovnog dijela do brojnih druženja, izlazaka, kava, šetnji i mnogo čega drugoga.
No, kada pomislim na to sve uvijek se tu pridruži i prikrade jedna još ljepša misao, moja misao vodilja posljednjih nekoliko godina. Vrijeme je, naime, da se na rukometne terene vrate oni koji su me i doveli u Zagreb, oni koji su uvelike iscrtali moj put te me doveli do mjesta gdje se danas nalazim, kako FPZG-a tako i onog malog stolića odmah kraj linije terena u Kutiji šibica. Točno tamo na novinarskom mjestu, gdje je zapravo nastala najbitnija priča ove Sportnetove novinarke, možda ne uz ista lica koja šetkaraju terenom, ali tik uz ono što oni predstavljaju, tik uz Zagrebaše.
Nova akademska godina tako je zapalila vatru za onim što čovjek, točnije ja, najviše voli. Rukometom. Piskaranjem. Rukometom i piskaranjem.
Misli i srce stoga su već znali što ih očekuje, živci također, a prstići su se tek lagano pripremali za pomahnitalo tipkanje koje nisu u tolikoj mjeri doživjeli još od Olimpijskih igara krajem srpnja i početkom kolovoza.
Start u novu rukometnu sezonu
Iako su im pripreme krenule već u kolovozu, od treninga do pripremnih utakmica i tipkanja o istima, ono pravo zagrebačko ludilo krenulo je u rujnu s početkom kako nove regionalne sezone tako i one u najelitnijem europskom klupskom natjecanju. Vrijeme je to bilo kada je klub kojeg pratim u stopu i uz kojeg dišem, bilo kao navijač bilo kao novinar posljednjih par godina, krenuo u neke nove pohode, u neke nove smjerove.
Naime, u odnosu na sezonu iza nas u redovima CO Zagreba nije se našlo dobro staro društvo poput Vukića, Balića, Kopljara, Gojuna, Štrleka, Šege i ostatka, ali se krenulo nekim novim mladim putem. Tu su se tako našla imena poput Ivića, Šprema, Šebetića, Mandalinića, Mihića pa i Stepančića i nekih drugih, ništa manje vrijednih.
Iako su istu činjenicu svi odmah uzeli na nož, činjenica je da se promjene događaju, one su neminovne i samim time ne moraju značiti da su loše. No, javnost kao javnost, isto je prihvatila na način na koji i uvijek. Unatoč pohvalama, unatoč talentiranim mladim pojedincima kojima samo treba iskustvo koje se na koncu mora negdje steći jer ne mogu svi postati kompletni i iskusni igrači preko noći. Međutim, Hrvatska je tu odmah rekla svoje, a to je bilo da ovaj Zagreb ove sezone u Europi nema što raditi, dok će se u Regionalnoj ligi trebati itekako pomučiti za ponavljanje bar prošlosezonskog uspjeha.
U ovoj cijeli priči, moje su misli rekle ipak nešto drugačije...dajmo dečkima priliku, sigurna sam da mogu iznenaditi.
I iznenadili su...
Iako sezona nije krenula sjajno i iako su na terenu, posebice u Ligi prvaka, znali prirediti neugodna iznenađenja koja su mogli pripisivati neiskustvu kada su stigle one najvažnije utakmice pokazali su da iako su mladi, i dalje neiskusni i podcijenjeni, s trenerom ponekad upitnog znanja i kvalitete, kada žele mogu svoju želju i snagu volje spojiti s iskustvom koje postoji u toj istoj momčadi te su dokazali da se mogu nositi s najboljima. Dokazali su i da mogu protiv tih istih najboljih, od onih vrlo dobrih poput Füchse Berlina do onih najjačih poput Barcelone, pokazali su i koliko su im ravnopravni. Dokazali su i iako ih ubije onih posljednjih deset minuta ojača ih onih prvih 50. Dokazali su da kada su glave i koncentracija na visini zadatka i kada je domaći teren uz prave navijače tu, da mogu stvoriti prednost koja iako se kasnije ispusti nije mala, upravo suprotno, sjajno je velika. 
Vremena ima, bit će i rezultata...
Istina je da sada i dalje možemo pričati i pisati samo o onome što je moglo biti jer i to iskustvo koje se spojilo s mladošću i te glave koje su bile koncentrirane 50 minuta i želja, volja i znanje, na koncu nisu polučili uvijek prave i željene rezultate, posebice u Europi, no to ne znači da ni neće, to ne znači da nas već u drugom dijelu sezone unatoč drugačijim očekivanje one iste javnosti s početka priče, neće ovi mladi Zagrebaši pojačani s njih nekoliko iskusnih napraviti onaj pravi mali pothvat, ono pravo malo čudo i zasjati.
A ukoliko do toga ne dođe, ni to neće biti smak svijeta jer zar ne bi bilo vrijeme da momčad za koju svi, od najboljih svjetskih trenera i rukometaša do uglednih stručnjaka, tvrde da će za godinu, dvije biti najbolja u Europi i svijetu bude lišena rezultatskog imperativa i da joj se konačno da ono o čemu se do sada znalo samo pričati. Vrijeme. Vrijeme da pokaže što sve uistinu zna i može, u istom sastavu, pa čak i s istim trenerskim i inim timom. Samo da je vremena za koje se uvijek pokaže da nikom nije uistinu dano.
Jer, ponavljam, Ivić, Šprem, Šebetić, Mandalinić, Stepančić i društvo uistinu vas mogu iznenaditi. I učinit će to. Samo im dajte vremena.
...za kraj pogledajmo kako su se to Zagrebovi mladci nosili s ekipom Füchse Berlina u svojoj Areni Zagreb...
Oznake: SPORT, rukomet, utakmica, arena zagreb, co zagreb, fuchse berlin
| < | siječanj, 2013 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
...kada bacamo oko na svijet oko sebe...
Baci oko na svijet oko sebe naslov je bloga koji je nastao u svrhu usavršavanja blogiranja i blogerskih sposobnosti za potrebe kolegija Konvergencija na Fakultetu političkih znanosti koji pohađam već četvrtu godinu zaredom.
Kao studentici novinarstva koja je prije nekoliko godina spoznala i otkrila ljubav prema sportskom novinarstvu te je krenula put najboljeg sportskog portala u Hrvatskoj, Sportnet.hr-a, kako bi naučila i izučila sve tajne ove struke te spojila posao i zadovoljstvo, ovaj je blog odmak od svakodnevnih zbivanja i piskaranja kojima se inače bavim.
Naime, nakon nekoliko sportskih izvještaja dnevno te ponekog tematskog teksta i intervjua, te kojekakvih manjih članaka koji upotpunjuju dan, pisanje na blogu o temama iz svakodnevnog i društvenog života kako mog tako i mog rodnog grada te okoline u kojoj se nalazim zapravo su dobra distrakcija za misli koje gotovo uvijek pribjegavaju onoj sportskoj strani. Upravo stoga, na blogu se našao i poneki sportski komentar ili osvrt, čisto jer se od ljubavi ne može pobjeći niti joj se može čovjek sakriti, a na koncu priče našao se i intervju s čovjekom koji je uvelike utjecao na posao koji danas radim te znanje koje sam stekla. Dakako, radi se mom glavnom uredniku koji je kao šećer na kraju stigao kako bi svima nama otkrio ponešto o samome Sportnetu te kazao riječ, dvije o onome što sve nas čeka za nekoliko godina u onoj pravoj novinarskoj redakciji gdje nas zbrka i strka neće zaobići.
A do tada, uživajmo u ovom što sada radimo, učimo, pišimo, čitajmo, radimo sve ono što je potrebno kako bi jednog dana na svoje novinarske početke gledali s ponosom i širokim osmijehom na licu.
...a kada bacite oko na svijet oko sebe, dajte mu smisao, dajte mu komentar, rečenica ili dvije neće vas koštati ništa, a značit će mnogo...
...i na njih vrijedi baciti oko...
Andreja - Amo-tamo
Duška - DJ's online world
Franjo - Blogoteka
Ines - Sasvim (ne)obični ljudi
Irena - Pogled na svijet kroz studentske oči
Marija - Press code
Mario - Tko me ne zna, taj me sanja
Mateja B. - Iz jednog pogleda
Mateja P. - Hardcore Koprivnica
Nataša - Aktualnosti iz Metropole
Tamara - Perspektiva 2.0
Valentina - InSide
Vika - Sve i svaštara
Viktorija - Iza ugla