Marketing
U boj u boj bijeli bijeli, u boj za Zagreb svoj!
Početak akademske godine uvijek u mojim mislima prizove i zazove sjećanja na Zagreb i odlazak u velegrad u kojem ću još dva semestra uživati u čarima studentskog života, od onog manje dražeg obrazovnog dijela do brojnih druženja, izlazaka, kava, šetnji i mnogo čega drugoga.
No, kada pomislim na to sve uvijek se tu pridruži i prikrade jedna još ljepša misao, moja misao vodilja posljednjih nekoliko godina. Vrijeme je, naime, da se na rukometne terene vrate oni koji su me i doveli u Zagreb, oni koji su uvelike iscrtali moj put te me doveli do mjesta gdje se danas nalazim, kako FPZG-a tako i onog malog stolića odmah kraj linije terena u Kutiji šibica. Točno tamo na novinarskom mjestu, gdje je zapravo nastala najbitnija priča ove Sportnetove novinarke, možda ne uz ista lica koja šetkaraju terenom, ali tik uz ono što oni predstavljaju, tik uz Zagrebaše.
Nova akademska godina tako je zapalila vatru za onim što čovjek, točnije ja, najviše voli. Rukometom. Piskaranjem. Rukometom i piskaranjem.
Misli i srce stoga su već znali što ih očekuje, živci također, a prstići su se tek lagano pripremali za pomahnitalo tipkanje koje nisu u tolikoj mjeri doživjeli još od Olimpijskih igara krajem srpnja i početkom kolovoza.
Start u novu rukometnu sezonu
Iako su im pripreme krenule već u kolovozu, od treninga do pripremnih utakmica i tipkanja o istima, ono pravo zagrebačko ludilo krenulo je u rujnu s početkom kako nove regionalne sezone tako i one u najelitnijem europskom klupskom natjecanju. Vrijeme je to bilo kada je klub kojeg pratim u stopu i uz kojeg dišem, bilo kao navijač bilo kao novinar posljednjih par godina, krenuo u neke nove pohode, u neke nove smjerove.
Naime, u odnosu na sezonu iza nas u redovima CO Zagreba nije se našlo dobro staro društvo poput Vukića, Balića, Kopljara, Gojuna, Štrleka, Šege i ostatka, ali se krenulo nekim novim mladim putem. Tu su se tako našla imena poput Ivića, Šprema, Šebetića, Mandalinića, Mihića pa i Stepančića i nekih drugih, ništa manje vrijednih.
Iako su istu činjenicu svi odmah uzeli na nož, činjenica je da se promjene događaju, one su neminovne i samim time ne moraju značiti da su loše. No, javnost kao javnost, isto je prihvatila na način na koji i uvijek. Unatoč pohvalama, unatoč talentiranim mladim pojedincima kojima samo treba iskustvo koje se na koncu mora negdje steći jer ne mogu svi postati kompletni i iskusni igrači preko noći. Međutim, Hrvatska je tu odmah rekla svoje, a to je bilo da ovaj Zagreb ove sezone u Europi nema što raditi, dok će se u Regionalnoj ligi trebati itekako pomučiti za ponavljanje bar prošlosezonskog uspjeha.
U ovoj cijeli priči, moje su misli rekle ipak nešto drugačije...dajmo dečkima priliku, sigurna sam da mogu iznenaditi.
I iznenadili su...
Iako sezona nije krenula sjajno i iako su na terenu, posebice u Ligi prvaka, znali prirediti neugodna iznenađenja koja su mogli pripisivati neiskustvu kada su stigle one najvažnije utakmice pokazali su da iako su mladi, i dalje neiskusni i podcijenjeni, s trenerom ponekad upitnog znanja i kvalitete, kada žele mogu svoju želju i snagu volje spojiti s iskustvom koje postoji u toj istoj momčadi te su dokazali da se mogu nositi s najboljima. Dokazali su i da mogu protiv tih istih najboljih, od onih vrlo dobrih poput Füchse Berlina do onih najjačih poput Barcelone, pokazali su i koliko su im ravnopravni. Dokazali su i iako ih ubije onih posljednjih deset minuta ojača ih onih prvih 50. Dokazali su da kada su glave i koncentracija na visini zadatka i kada je domaći teren uz prave navijače tu, da mogu stvoriti prednost koja iako se kasnije ispusti nije mala, upravo suprotno, sjajno je velika. 
Vremena ima, bit će i rezultata...
Istina je da sada i dalje možemo pričati i pisati samo o onome što je moglo biti jer i to iskustvo koje se spojilo s mladošću i te glave koje su bile koncentrirane 50 minuta i želja, volja i znanje, na koncu nisu polučili uvijek prave i željene rezultate, posebice u Europi, no to ne znači da ni neće, to ne znači da nas već u drugom dijelu sezone unatoč drugačijim očekivanje one iste javnosti s početka priče, neće ovi mladi Zagrebaši pojačani s njih nekoliko iskusnih napraviti onaj pravi mali pothvat, ono pravo malo čudo i zasjati.
A ukoliko do toga ne dođe, ni to neće biti smak svijeta jer zar ne bi bilo vrijeme da momčad za koju svi, od najboljih svjetskih trenera i rukometaša do uglednih stručnjaka, tvrde da će za godinu, dvije biti najbolja u Europi i svijetu bude lišena rezultatskog imperativa i da joj se konačno da ono o čemu se do sada znalo samo pričati. Vrijeme. Vrijeme da pokaže što sve uistinu zna i može, u istom sastavu, pa čak i s istim trenerskim i inim timom. Samo da je vremena za koje se uvijek pokaže da nikom nije uistinu dano.
Jer, ponavljam, Ivić, Šprem, Šebetić, Mandalinić, Stepančić i društvo uistinu vas mogu iznenaditi. I učinit će to. Samo im dajte vremena.
...za kraj pogledajmo kako su se to Zagrebovi mladci nosili s ekipom Füchse Berlina u svojoj Areni Zagreb...
Post je objavljen 27.11.2012. u 21:51 sati.