Zovi me zvijer

Može li čovjek „prerasti“ potrebu za izlascima?

U poslijednje vrijeme, kad god me netko „odvuće“ na neki neplanirani izlazak (umjesto u šetnju, kako se prvotno dogovorimo) ili me pak (planski) uspije nagovoriti, nikako se ne mogu opustiti. Iskreno, kod nas nema puno mjesta na kojima se može izlaziti, a i ljudi nemaju baš previše novaca (točnije, neki nemaju nimalo, pa se krpaju rijetkima koji imaju) no to nema veze sa mojim osjećajem beznadnosti kad god se odem „socijalizirati“ sa vršnjacima.

Na primjer: jednu lijepu večer se baš lijepo ušuškam sa nekom knjigom ili si pripremim neki filmić koji želim pogledati, kada se najednom prolomi majčim milozvučni povišeni glas (veoma nalik na deranje) da me netko zove (telefonom). I stigavši do spomenutog uređaja, dobijem informaciju da na fejsu imam podosta nepročitanih poruka (što grupnih, a što privatnih) i da se ODMAH moram pojaviti na određenom mjestu. Što ćeš, ponekad uviđam da se nema smislia raspravljati (a i krivo mi je odbiti neke osobe za koje znam da im je žao što se tokom godine nismo mogle više družiti), pa ostavljam sve pripremljeno s nadom da se ne ću dugo zadržati te krećem.

I tako počinje moja agonija: sati provedeni sa (meni) nepoznatim ljudima (jer nekih baš i nema u gradu jer se školuju, pa ne mogu izlaziti svaki dan) s kojima ne mogu naći zajednički jezik, a kamoli temu. Ne znam da li sam se „posnobila“ U Zagrebu ili ti ljudi stvarno funkcioniraju na nekoj drugoj razini, no očito je da me baš i ne očekuje neka zabava.

U nekim slučajevima, kada me netko i upita što studiram, čim im kažem počnu pljuvanja, jer smatraju da sam ja neki nacionalist ili što već, te se zgražaju mojim izborom(jer ne mogu vjerojati „kako se netko svojevoljno želi baviti našim odvratnim jezikom“). Ponekad me pitaju za moje interese, a kada kažem da sviram instrument (i to flautu) te čitam knjige, odmah mi se prišiva etiketa snoba.

Iskreno, mene te stvari uopće ne diraju (radje bih provela večer doma uz knjigu/mangu/film ili uz neko manje društvo), no žao mi je mojih prijateljica koje me žele „potaknuti“ da više izlazim i da se više družim s ljudima.
Sad, ja nikad nisam imala naručitu želju za izlascima (čak sam i rođendane slavila samo zato što sam znala da se to od mene očekuje), no u zadnje vrijeme sve me je teže i teže izvući iz kuće s tom namjerom, pa me zanima: može li želja za takvim burnim društvenim životom naprosto „presušiti“, jer mi se čini da to je slučaj jedno sa mnom u tom mom krugu prijatelja (moje prijateljice uopće ne pokazuju da su site svega).

NAPOKON pročitah dugo priželjkivanu knjigu: „Solomonov prsten“ autora Jonathana Strouda. Moram priznati da sam imala velika očekivanja od ove knjige, ali naravno, čim ona postoje, knjiga me mora razočarati, barem malo. Nemam nikakvu konkretno zamjerku, mislim, sve je pisano na očekivan (i meni drag) način, no malo me razočaralo što sam uspjela uvidjeti uzorak po kojemu Stroud piše. To mi je nekako „ubilo čaroliju“.

Trenutno čitam knjigu J. R. Ward pod nazivom „Pohlepa“. Iskreno, ne znam zašto ju uopće čitam, mislim, to je jedan od onih ljubića koje čitaju nezadovoljene sredovječne kućanice (ako razumijete o čemu pričam), jedina je razlika u tome što ovdje postoje neki anđeli, demoni, mistične sile itd, ali to sam i očekivala (mali odmor za mozak nakon cjelomjesečnog čitanja samo apokrifa, misala i sl.)

Pročirah i jednu mangicu koju mi je preporučila kolegica sa faksa (koja ju, kako sam kasnije saznala, nije ni pročitala do kraja, ali bitno da je meni rekla da je dobra) naziva „Onani Master Kurosawa“ autorice Ise Katsura. Radi se o jednom momku koji ima poseban ritual („onani“ znači masturbacija) koji obavlja u ženskom WC-u na 3. katu, sve dok jednog dana ne bude uhvaćen, što unese razne komplikacije u njegov život... Manga mi je bila smiješna na početku, no kraj mi se baš i nije svidio, ali s druge strane, ja uvijek mogu pronaći neku zamjerku.

Pomalo čitam i jednu drugu mangicu koju mi je preporučila druga kolegica sa faksa (samo što će ovo malo potrajati, jer ju ne mogu baš pročitati u jednom danu) naziva „FullMetal Alchemist“ autorice Hiromu Arakawa. Priča govori i dva mlada alkemičara koji nesretnim slučajem ostanu bez (dijelova) tijela te tragaju za nečim što će im omogućiti da ih vrate: Kamenom mudraca. Za sada mi manga djeluje u redu (pogotovo zato što nema neke ljubavne tematike, a nadam se da će tako i ostati).

Oznake: knjige, mange, izlasci

Božić je prošao, Nova godina se bliži...A ja imam više posla nego ikad u životu. Ne znam samo tko je rekao da će na fakultetu biti lakše zbog toga što imamo manje predmeta koji su više međusobno usmjereni (lažljivac).

Otkad sam krenula na fakultet, počinjem uviđati koliko se moj pogled na život razlikuje od pogleda drugih ljudi. Znala sam to i ranije, ali toga nikad nisam bila nešto posebno svjesna. Dobro, to je potpuno razumljivo, svatko ima nešto drugo čemu teži u životu, stoga me to ne bi trebalo čuditi. No, ponekad se ulovim kako razmišljam o ljudima koje ne poznajem samo sudeći po njihovom govoru ili ponašanju. Imam dojam da na ulici neprestano susrećem ljude koji se u neku ruku ponašaju (a pogotovo pričaju) kao, pa, seljačine. Znam da nije ni malo lijepo procjenjivati ljude na taj način, ali jednostavno imam takav dojam. No, ja ne mislim da sam ja negdje „iznad“ njih, nego samo to da ti ljudi ne poštuju svoj jezik niti svoju kulturu. A možda me samo Zagreb smekšao. Ljudi se pak tamo previše drže kao neka gospoda.

Što se tiče samog fakulteta, tamo se pak ja osjećam kao bijedni nadobudnik koji se drznuo pomisliti da bi mogao svladati i shvatiti znanja koju nam štovana gospoda profesori revno prenose. Kako praznici odmiču, sve se više pitam jesam li ja sposobna za to, da li sam dostojna toga da mogu proći određeni predmet te reči da sam ga uspješno savladala. Ne jednom se pitam da li sam ipak odabrala pretežak fakultet za moju razinu predznanja, koja debelo zaostaje za jezičnom gimnazijom u tom području.

Ponekad me dohvate takve turobne misli, ali na kraju ih otjeram jednostavnom činjenicom: nisam prva koja je iz ekonomske otišla na filozofski te ako su oni ranije uspjeli, nema razloga da ne uspijem i ja. Na kraju krajeva, ako i padnem godinu na fakultetu, uvijek se mogu upisati na neku ekonomiju.

Na preporuku jednog kolege sa fakulteta, počela sam čitati serijal „Vodič kroz Galaksiju za autostopere“ autora Douglasa Adamsa. Pročitala sam prvi, istoimeni dio, te sam pomislila da ne bi bilo loše da se malo educiram na polju znanstvene fantastike.



Radnja same knjige nije mi toliko zanimljiva, jer, osobno, nisam baš neki ljubitelj knjiga i filmova u kojima se koristi neka napredna tehnologija, no jako mi se sviđa piščev stil i način na koji povezuje određene događaje. Obožavam ironiju, a nje u ovoj knjizi ne manjka, te me je time pisac potpuno kupio. Ne znam hoću li stići pročitati svih „pet dijelova trilogije“, no svakako cu ih uvrstiti na popis knjiga koje želim pročitati (kao da popis i sada nije već podugačak).

Oznake: fakultet, knjige

Ponekad imam osjećaj da se u životu trudim oko nekih stvari koje ostali ljudi oko mene ni malo ne poštuju. Evo, dat ću vam primjer.

Zamislite si jedno kišno, otužno jutro. Kišica lagano rosulja, a vi ste na malenom puteljku koji prolazi pokraj livade na kojoj trava vec odavno nije pokošena. Naravno, puteljak je pun puževa raznih vrsta: malih, velikih, sluzavih, slatkih i slično. Budući da ste na biciklu, nastojite izbjeći sve puževe koji vam se nalaze na putu. No, da li je to samo zbog želje da si ne zamažete gume? Tako možda izgleda izvana, no u dubini duše ne želite da ta mala stvorenja nastradaju. E sad, kada ste si zamislili tu situaciju, u nju dodajte jos i jednog klinca koji ide biciklom iza vas i namjerno ubija sve i jednog puža kojeg ste vi pažljivo zaobišli. Ne samo da ih pregazi, nego se jos i malo provoza amo-tamo preko njihovog zgnječenog tijela da ga što više unakazi.
Zar vam ne dode da se zapitate čemu ste tim pužićima posvetili toliku pažnju, kada ni dva metra iza vas ide netko tko ih uništava?

Ja sebe inaće smatram zlom osobom. Dobro, možda ne baš zlom, ali zločestom u svakom slučaju. Ja se ponašam poput svoje mačke: ne želim se zasititi doma, stoga idem u lov i kad-tad ulovim neku živinu. E sad, moja mačka tu živinu ne pušta dokle god je živa, neprestano se s njom poigrava, dok ova panično nastoji pobjeći. Ona ne shvaća da to toj životinji nije samo igra. Kada moja mačka toliko izmrcvari to jadno stvorenje, jos ga baca u zrak i nastavlja se igrati, te se čudi zašto se živina više ne miče. Moglo bi se reci da sam ja takva po pitanju nekih osoba: jednostavno ubojito intenzivna.

No, u zadnje vrijeme osjećam nekakvu nostalgiju prema prošlim vremenima. Nedostaju mi moji pravi prijatelji koje sam imala u djetinjstvu. Ova današnja prijateljstva jednostavno me ne ispunjavaju, a i, moram priznati, većina se mojih prijatelja trudi mene „promjeniti nabolje“, stalno napraviti nešto novo od mene, ali to nešto novo nisam ja.
Mislim, nisam ja neki nesigunrni pubertetlija, moja ličnost je vec barem relativno ugrubo formirana, i ne mogu me poljuljati neke olako izrečene primjedbe.

Zanima me samo da li ću se ja cijeli život morat nositi s ljudima koji me žele promjeniti? Ako je odgovor da, želim imati barem jednu osobu pored mene koja mi ne će zamjerati sve moje mane i pokušati od mene napraviti društveno prihvatljiviju osobu. Mislim da odluka o tome da li ću se i kako ću se mjenjati treba ovisiti samo i isključivo o meni.



Zadanje pročitah djelo zvano „Mjesec boje krvi“, autora Tine Fras i Borisa Rasheta.
Što reći, djelo me nije baš zadivilo, pričitala sam ga na prijedlog svoje sestrične. Uglavnom, klasično, osjećaj da nešto ne valja, čudni događaji, tajni tragovi, spoznaja da je riječ o – pogodite kome – vampirima, te izdaja nekog kome je glavni lik vjerovao.
Nekako mi se čini da je to u današnje vrijeme recept za brzu prodaju knjiga među mlađom čitateljskom publikom. Ukratko, nisam impresionirana.



Također, trenutno čitam i drugi dio „ Kronika Imaginaria Geographia“ autora Jamesa A. Owena, naziva „Potraga za Crvenim zmajem“. Kada sam ranije spominjala ovaj serijal, malo sam brzala sa zaključcima kada sam rekla da je stil jako sličan „Narniji“. Ovaj je stil ipak malo kompliciraniji, no imam dojam da je, kako da se izrazim... način na koji se kreće radnja u obje knjige veoma blizak. Uglavnom, nije loše, za sada.

Oznake: knjige, promjene, dojmovi

I tako... Počeli su praznici, ali nema odmora za maturante... Dobro, barem ne za mene.
Pripreme su u punom jeku, neke samostalne, neke grupne, a neke pak plaćene.
No, učeći, nailazim na neke nelogičnosti. Mislim, prosle godine su maturanti imali manje knjiga za esej iz hrvatskog i mogli su sami birati između dvije ponuđene teme. Ove godine pak imamo petnaest knjiga (koje sam ja, doduse, pročitala) i imamo jednu jedinu obveznu temu. Sad, neki se prave pametni i pripremaju se samo za Krležu, jer njega, realno gledano, svi stalno nekud guraju. Iskreno, ja takđer smatram da je velika vjerojatnost da nam njegovo djelo bude tema eseja, a ako ne njegovo, onda nagađam da će biti od nekog drugog hrvastkog pisca. Nekako mi je malo vjerojatno da će biti Kafka ili Dostojevski (čija djela su mnogo lakša za shvatiti i analizirati). Ah, valjda je najpametnije onda jednostavno uciti sve redom i gotovo.

Pročitah knjigu James A. Owena, zvanu „Kronike Imaginaria Geographia: Tu su zmajevi.“



Knjiga mi je pomalo djetinjasto pisana, stil me podsjeca na „Kronike iz Narnije“ i možda malo čak i na Tolkiena. Sve u svemu, nije loša kada se na to naviknete, al nekako nemam dojam o originalnosti ovog djela. Ostavlja mi dojam lošije verzije „Eragona“, tako da ne znam da li bih ju preporučila ili ne. Svejedno, mislim da je ovo zadnje djelo nevezano uz maturu koje cu pročitat do šestog mjeseca.

Oznake: pripreme, knjige

Evo, 18 godina je tu, prošli su prvi izbori s pravom glasa ( i savjesnim ispunjavanjem građanske dužnosti), polugodište je zamalo gotovo te je vrijeme da se posvetimo trenutno vrlo aktualnom pitanju maturanata: Što studirat? Imam dojam da nas je sve to „lupilo“ nakon što smo dobili mogučnost da se prijavimo u sustav, te kad smo dosli do padajuće liste fakulteta shvatili da ustvari nemamo pojma što tamo staviti. Dobro, bar ja nemam, ne mogu tvrditi za sve.
Dakle, došlo je vrijeme kada se treba zapitati: „Što ja želim od života? Čime se želim baviti? Gdje žeim provoditi 8 h dnevno do starosti?“
Nekako sam zaključila da bi u životu htjela pisati, a za to baš i nije važan fakultet, važno je imati ideju i prvenstveno znati kako pisati.

Dakle, čitala sam da svi pisci moraju proći kroz neke određene faze dok ne sazriju i odliče kojem se stilu prikloniti i kako pisati, a budući da bi jednog dana željela nešto pisati, trebala bi lagano početi s tim. No, kako početi? Također sam čitala da pisac treba pisati o onome što poznaje. Hmmm, toga nema baš puno, ali što je najpoznatije nekoj mladoj i naivnoj osobi poput mene?
Probajte pogoditi odgovor.
Znam, znam, ako ovo itko čita sad vjerojatno preokreće očima, ali ja mislim ozbiljno. Pa nađite mi bilo koju mladu osobu koju to apsolutno ni malo ne zanima.
Dakle, sex (ako niste shvatili aluziju). Ne prakticiraju ga svi, ali oni što ga ne prakticiraju željeli bi.
Ne žeim se baviti sad kontracepcijom i tim stvarima, zato što nekoga jednostavno ne možete nagovoriti da to koristi ako ne želi. Sretno mu bilo, ako mu je lakše iskeširat za abortus nego za kondom, sam nek da.
Želim reći da me zanima kako reagirati kad vam partner počne predlagati neke malo čudnije stvari. U redu, ja priznajem, kako moj nadimak kaže, ja jesam zvijer, ali to ne znači da ću pristati na neke stvarno malo bizarnije stvari. U suštini sam ja ipak dobro dijete, nazalost, tako su me odgojili. No, ako kojim slučajem pristanete na nešto malo drugačije (a zaboravljate da je taj vaš parter isto tako još mlad i naivan poput vas), ne biste ni u snu očekivali da vam to može donjeti tolike probleme, dane prepune mjenjanja zavoja i mazanja sa tri različite vrste krema. A što je najgore, ako ste mladi i naivni poput mene, ne možete ništa spomenuti roditeljima.
I što sad? Roditelji, naravno, primjete da nešto nije u redu, zbog odlaska kod doktora, ali vi im ne možete reći što se stvarno dogodilo i molite Boga da ni doktorica ne zna točno, i na kraju se patite s time tjednima.

Dakle, koji je zakljucak na kraju? Ne bi smjeli eksperimentirat dok ne budemo spremni nositi se s posljedicama? Ili uopce se činiti takve radnje zbog toga što smo u principu svi još djeca?
Nemam pojma, ali znam da ja još dugo ne ću ništa više uopće ni pokušavati.



Trenutno čitam „Drhtaj“ autorice Maggie Stiefvater. Po dosad pročitanom, to je kopija Sumraka, samo što se umjesto vampira tu nalazi vukodlak, umjesto vampirske obitelju vučja obitelj, umjesto vampirske kuće vučja kuća itd.

Oznake: pisanje, fakultet, knjige

Nakon maturalca u Pragu, vrijeme je za zadnju godinu u srednjoj školi. Ni malo ne sumnjam da će biti ispunjena pripremama za državnu maturu.
Već su se počeli održavati dodatni satovi, a ja, naravno, moram ići na njih sve. A tko mi je kriv kad sam tako prokleto ambiciozna.

S rujnom stiže i moj 18. rođendan. Neki ga jedva čekaju, a neki ga se groze. Sebe svrstavam u ovu drugu kategoriju.
Meni biti punoljetan ne znači nista posebno. Mislim, sada ću moći raditi stvari koje sam i do sad radila, samo će to biti legalno. Mene više brine način na koji su se moji postavili prema meni. Mislim, ja nikad nisam bila neodgovorna, ali oni sad baš očekuju više od mene, a iskreno, ja ne znam da li sam spremna za to. Nazalost, ja sam još uvijek dijete i bojim se da ću biti dok me nešto ne tresne u glavu i spusti na zemlju.

Napokon sam upala u Pottermore, ali nažalost, J.K. me sasvim pogrešno procjenila: stavila me u Griffindore. Ja sam pravi pristojni primjerak Ravenclawa. Mislim, na koji način pitanja tipa izaberi lijevo ili desno pokazuju moju osobnost? Možeš izabrat jedan put jedno, drugi drugo (bar ja tako biram). Ali ako je J.K. tako rekla, onda će tako i biti. Tko sam ja da joj proturječim?



Trenutno čitam "Pankera" autora Johna Kinga.

Malo mrcvarim tu knjigu duže vrijeme, ali malo se teže čita iako je vrlo dobra. E sad, kritike (ili tko god to već piše) kažu:

"Panker je roman o punku i satelitskim mjestima - o tome što je takav život značio najvećem broju mladih koji si nisu mogli priuštiti da kupuju robu s markom - priča o prijateljstvu, o sponama između ljudi i zajedničkoj, urbanoj kulturi; o odlukama koje donosimo kad zagusti. "

Sad, moje osobno viđenje ove knjige se razlikuje od toga. Smatram da knjiga ustvari pokazuje kako neki ljudi zadrže isti pogled na svijet koji su imali i u mladim danima, drže se nekakvih svojih načela i da to ustvari nije ništa loše, iako okolina to osuđuje.
Naravno, knjiga je mnogo slojevitija od toga,ali mislim da je ovo nekakva osnovna ideja.

Ali s druge strane, tko sam ja? Samo jedna punoljetna maturantica.

Za sad.

Oznake: knjige, pottermore

Osjećam se užasno.
Za sad sam imala 4 ispita, 2 sam prošla, 2 pala, i imam još jedan sutra u 9 sati. Moj stari je uvjeren da će me namjerno rušit iz flaute sutra i štoviše zabranjuje mi da odem na popravni. Kaže mi da sam glupa što još uvjek gajim nadu u to da ću proći. Pa ja ne mislim da sam toliko zaostalo dijete da u godini dana nisam bila u stanju naučiti za 2. Ne znam stvarno šta da više mislim, da li da izađem na taj ispit sutra ili ne, pogotovo s obzirom na mog starog, koji mi uporno govori da glazba nije za mene, da se okanim toga i sve poštedim živciranja. On ne razmije da ja NE MOGU samo tako zaboraviti 8 godina koje sam provela tamo. Glazbena me obilježila u razdoblju života kad mi se formirao karakter i on ne moze od mene sad očekivati da ja to sve zaboravim.
Pa očito ću sutra znati na čemu sam.


Pročitala sam 2 užasno dosadne teen knjige, a to su:

"Slatke male lažljivice" autorice Sare Shepard


i "Glee- početak" Sophie Lowell.

Obje knjige su bazirane na nekakvoj "klasnoj razlici" u srednjoj školi, tipa navijačice i sportaši su na vrhu, štreberi na dnu itd. Zbog takvih knjiga ja sam se "bojala" srednje, ali društvo nije ni približno onakvo kakvim ga takve knjige predstavljaju. Radnja je totalno nezanimljiva, zbog toga što se sve vrti oko nekih (uglavnom) ženski koje su sve redom u nekakvim ljubavnim dilemama, i najednom počnu dobivati čudne poruke/ počnu rat sa sportašima i navijačicama. Znala sam kakve će te knjige biti čim sam ih uzela u ruke, no budući da su mi ih preporučili neki ljudi, probala sam. Ne znam, možda su serije bolje, ali nakon ovoga ih nemam namjeru gledati.


Napokon sam pročitala i Tolstojevu "Anu Karenjinu". Mislim, svaka mu čast, ali rasprave o smislu života na kraju knjige su me stvarno ubile u pojam. Valjda još nisam dovoljno zrela za takve knjige.

Oznake: ispiti, glazbena, knjige

U zadnje vrijeme se osjećam prilično bolesno.
Mislim, idu mi na živce ženske koje mi pokušavaju nekoga uvalit. Pa zar ja baš MORAM biti s nekime da bih bila sretna? S druge strane, da nisam tako, ajmo reći depresivna, sigurno im takve stvari ne bi padale na pamet.

Zapravo me doista pogodilo to sto će mom školovanju u glazbenoj ubrzo doći kraj. Tako je to, kad profesor za nešto kaže da je tako, ono je bas tako i nikako drugačije. Mislim, kome bi ljudi trebali vjerovati? Uglednom i veleštovanom profesoru ili nagloj učenici s majcom Marilyna Mansona?

Ali stavimo sad glazbenu sa strane. Mislim, nije da dio mog identiteta „umire“ zajedno s njom. Najviše od svega me živcira to što ljudi od mene očekuju da prihvatim situaciju kakva god bila, bez obzira što nisam samo ja ta koja ima putra na glavi. Mislim, moji roditelji smatraju da ja ne ću uspjeti završti fakultet ne zbog mojih radnih navika, nego zbog mog ponašanja. Drugim riječima, ako se zamjerim nekom od profesora, zbogom visoko obrazovanje, dobrodošao posao za minimalac (ili još gore, nikakav posao). Znači li to da moram tih 5 godina fakulteta provesti šuteći i čineći samo ono što mi se kaže, a svoje mišljenje i frustraciju izražavati naknadno?

Svijesna sam da se ne ponašam odraslo, dapače ponašam se veoma razmaženo, ali mislim da zadržavanje bijesa nije dobro. Mislim, zar ne počinju svi svjedoci svoju izjavu nakon nekog ružnog događaja (poput toga kad učenik dode i pobije pola škole) rečenicom: „On je bio tako dobar i povučen mladić...“. Previše zadržanog bijesa može dovesti do veoma neugodnih situacija (ne mora to uvjek bti tako drastično, ali svjejedno može biti neugodno), a svi koji me poznaju znaju da sam ja VEOMA ispunjena bijesom.


Trenutno čitam dijeli „Kušnja“, autorice Lauren Kate, knjigu iz serijala „Pali anđeo“.


Baš jutros sam završila sa „Plavom krvi“ iz serijala „Vampirska akademija“ autorice Richelle Mead. Malo sam zapustila taj serijal, zato sto sam prije jedva čekala da prevedu 2. dio, a sad su već preveli do 5. a da ja nisam ni počela čitati.


Ali nisam ju čekala jednako nestrpljivo kao „Probuđenu“, naravno. Jedina knjiga koju čekam nestrpljivije od posljednjeg nastavka „Kuće noći“ je 4. nastavak Bartimeja, kojeg očito nemaju ni u planu za prijevod.

Oznake: glazbena, knjige

Za početak, molim ljude koji mi dolaze na blog, sa komantarima tipa "Imaš baš super blog, svrati." da se ne zamaraju vise mojim blogom, jer ja na takve komentare sigurno ne mislim odgovarat. Također, ljudi koji komentiraju zato što smatraju da trebaju jer sam ja njima komentirala ne moraju to raditi. Ja odem pod fresh blogove i sam klikćem bez veze, a komentiram samo ako imam nesto za reci. Ako sam komentirala jedan put, ne znaci da su sad redovno čitati šta ko ima na blogu.

Sad, kad samo to riješili, mogli bi početi s postom.

U zadnje vrijeme sam baš opsjednuta knjigama... Ozbiljno. Ne mogu si pomoći... Kad pocnem čitati neku dobru knjigu, ne mogu se samo tako zaustaviti. Zna mi se dogoditi i da ne primjetim koliko je ustvari vremena (i stranica) prošlo. Moja najnovija opsjednutost je serijal "Nasljeđe", po čijem je 1. djelu snimljen flim "Eragon". Sastoji se od 4 knjige: "Eragon", "Prvorođeni", "Vatra" i 4. dijela koji još nije napisan do kraja.
Sad, po mom skromnom mišljenju, film je totalno upropastio knjigu, koja je naizgled veoma slična "Gospodaru Prstenova", ali ima ono nešto po ćemu je ističe. Da li je to zbog pobližeg objašnjavanja nečeg što je meni osobno u "Gospodaru Prstenova" ostalo nerazjašnjeno, li zbog veće uloge patuljaka, ili zbog zmajeva ne bi znala odgovoriti. Samo znam da me se djelo dojmilo i da jedva čekam da odem do knjižnice i podignem 3. dio ("Vatra"). Slučajno sam naišla na jedan sada već stariji blog koji se bavi problematikom ovog serijala, pa ako vas zanima možete pogledat ovdje.

Tokom ovog vikenda također sam naišla i na nastavak moje omiljene trilogije: Bartimejeve trilogije. Nisam uopće znala da je napisan. Toliko o mojoj informiranosti. Ali iskreno, nisam ni očekivala nastavak, jer ipak je to trilogija, što valjda podrazumjeva 3 knjige. Uglavnom, naziv tog djela na engleskom je "The Ring of Solomon" i koliko sam shvatla radnja se događa u razdoblju dok je Bartimej (vrsta duha ili demona koja čarobnjacima daje snagu - on sam je bio duh srednjeg ranga - džin. Ako vas slucajno zanima ovo djelo, možete o njemu pročitati na službenoj stranici koju sam stavila tamo gore, ili pogledati na mom starom blogu post koji sam mu posvetila) bio pod vlašću kralja Solomana, znaći nekoliko tisuća godina prije radnje koja se zbivala u prve 3 knjige. Blago rečeno jedva čekam da se netko u ovoj našoj prekrasnoj zemlji usudi tu knjigu prevesti, ali budući da sam saznala da se za 3. dio "Nasljeđa" na prijevod moralo čekati više od godine dana, ostaje mi još podosta čekanja.



Ako ste slučajno zainteresirani za knjige, predlažem vam odličnu stranicu za praćenje knjiga koje ste pročitali, koje čitate i koje još namjeravate čitati. Na njoj također sudjeluju i neki današnji živući pisci ( na primjer, P.C. Cast, autorica "Kuće Noći").

Mislim da bi sad bilo dosta o knjigama. Zaboravljam da ne vole svi ljudi knjige poput mene. Za mene nema bolje subote od udobnog kreveta i dobre knjige. Ne znam poznam li i jednog mog vršnjaka koji to isto može reći.

Oznake: knjige, goodreads

Danas sam naučila, ne, bolje rečeno potvrdila (nije da to nisam znala od prije) kako nije dobro iči u šoping sa extra fensi ženskom. S takvom ženskom ne možeš ni uči u DM, a da ona ne uoči nešto: novo, poboljšano, promjenjenu ambalažu i sl. S njiom moraš satima stajat i gledat kako se ona dvoumi između nekih 10ak vrsta naušnica da na kraju ne bi uzela ni jedne. Al, ok, sve je to podnošljivo (mislim, da nije, ne bi ju zvala da ide sa mnom) dok mi zenska ne počne prigovarat za neke stavrno glupe stvari.
Jedna od njih je bio progovor zašto sam ja spremna dati 100 kn za novi dio „Kuće Noći“ a nisam spremna dati 80 kn za neku tamo maskaru. Kad sam ja nju prvi put čula da govori tako nešto, htjela sam joj odvalit takvu šamarčinu da joj se glava još i sad ne bi prestala vrtiti. Kako netko može uspoređivati jednu knjigu sa nekom šminkom? Meni, koja od šminke aktivno koristim labello, to je potpuno neshvatljivo. Kako se neka stvar, koja ima svoju duhovnu i (u nekim slučajevima) kulturnu vrijednost može uspoređivati sa nekim sjajilom? Knjiga je postojala puno prije nego što je nekom palo na pamet da izmisli sjajilo. Knjiga je predmet pomoću kojega su ljudi generacijama prenosili stečeno znanje drugim ljudima i apsolutna je uvreda knjizi da se uspoređuje s nekim suvremenim nepotrebnim izumom.
A kako glasi replika gore nevedene fensače? „Knjigu možeš pročitati i online.“
Na TU rečenicu opet sam je poželjela spucat u glavu. Nije bit u tome da nešto mogu naći na Internetu. Knjiga sama po sebi ima veču vrijednost od same priče koja se nalazi u njoj. Nju mogu, gledajući kao buduči ekonomist, svrstati kao dugotrajno materijalno dobro. Za 50 god neke tamo maskare odavno neće biti,a knjiga moze trajati i puno, puno duže (ako se na nju pazi, naravno).
Znam da je danas puno ženskih koje bi ovaj moj post proglasile smiješnim i uzaludim, kojima je samo stalo do izgleda i dečkiju i kava i šta ti ja znam čega sve ne, ali također znam da negdje postoje moji istomišljenici, koji bi svoj novac prije dali na knjigu koja ih neće usrećiti samo sad, nego će kasnije svojoj djeci ili unucima moći pokazati dio svoje mladosti koji ih je usmjerio da postanu onakvi kakvi jesu.



Znam da ovo sve zvuči malo fejkavo, ali ja sam nepopravljivi gik i teško mi je ne pisati post kao školski sastavak kad se zanesem.

Oznake: knjige, maskara, dojmovi