Zovi me zvijer

U zadnje vrijeme se osjećam prilično bolesno.
Mislim, idu mi na živce ženske koje mi pokušavaju nekoga uvalit. Pa zar ja baš MORAM biti s nekime da bih bila sretna? S druge strane, da nisam tako, ajmo reći depresivna, sigurno im takve stvari ne bi padale na pamet.

Zapravo me doista pogodilo to sto će mom školovanju u glazbenoj ubrzo doći kraj. Tako je to, kad profesor za nešto kaže da je tako, ono je bas tako i nikako drugačije. Mislim, kome bi ljudi trebali vjerovati? Uglednom i veleštovanom profesoru ili nagloj učenici s majcom Marilyna Mansona?

Ali stavimo sad glazbenu sa strane. Mislim, nije da dio mog identiteta „umire“ zajedno s njom. Najviše od svega me živcira to što ljudi od mene očekuju da prihvatim situaciju kakva god bila, bez obzira što nisam samo ja ta koja ima putra na glavi. Mislim, moji roditelji smatraju da ja ne ću uspjeti završti fakultet ne zbog mojih radnih navika, nego zbog mog ponašanja. Drugim riječima, ako se zamjerim nekom od profesora, zbogom visoko obrazovanje, dobrodošao posao za minimalac (ili još gore, nikakav posao). Znači li to da moram tih 5 godina fakulteta provesti šuteći i čineći samo ono što mi se kaže, a svoje mišljenje i frustraciju izražavati naknadno?

Svijesna sam da se ne ponašam odraslo, dapače ponašam se veoma razmaženo, ali mislim da zadržavanje bijesa nije dobro. Mislim, zar ne počinju svi svjedoci svoju izjavu nakon nekog ružnog događaja (poput toga kad učenik dode i pobije pola škole) rečenicom: „On je bio tako dobar i povučen mladić...“. Previše zadržanog bijesa može dovesti do veoma neugodnih situacija (ne mora to uvjek bti tako drastično, ali svjejedno može biti neugodno), a svi koji me poznaju znaju da sam ja VEOMA ispunjena bijesom.


Trenutno čitam dijeli „Kušnja“, autorice Lauren Kate, knjigu iz serijala „Pali anđeo“.


Baš jutros sam završila sa „Plavom krvi“ iz serijala „Vampirska akademija“ autorice Richelle Mead. Malo sam zapustila taj serijal, zato sto sam prije jedva čekala da prevedu 2. dio, a sad su već preveli do 5. a da ja nisam ni počela čitati.


Ali nisam ju čekala jednako nestrpljivo kao „Probuđenu“, naravno. Jedina knjiga koju čekam nestrpljivije od posljednjeg nastavka „Kuće noći“ je 4. nastavak Bartimeja, kojeg očito nemaju ni u planu za prijevod.

Oznake: glazbena, knjige