|
Ponekad imam osjećaj da se u životu trudim oko nekih stvari koje ostali ljudi oko mene ni malo ne poštuju . Evo, dat ću vam primjer.
Zamislite si jedno kišno, otužno jutro. Kišica lagano rosulja, a vi ste na malenom puteljku koji prolazi pokraj livade na kojoj trava vec odavno nije pokošena. Naravno, puteljak je pun puževa raznih vrsta: malih, velikih, sluzavih, slatkih i slično. Budući da ste na biciklu, nastojite izbjeći sve puževe koji vam se nalaze na putu. No, da li je to samo zbog želje da si ne zamažete gume? Tako možda izgleda izvana, no u dubini duše ne želite da ta mala stvorenja nastradaju. E sad, kada ste si zamislili tu situaciju, u nju dodajte jos i jednog klinca koji ide biciklom iza vas i namjerno ubija sve i jednog puža kojeg ste vi pažljivo zaobišli. Ne samo da ih pregazi, nego se jos i malo provoza amo-tamo preko njihovog zgnječenog tijela da ga što više unakazi.
Zar vam ne dode da se zapitate čemu ste tim pužićima posvetili toliku pažnju, kada ni dva metra iza vas ide netko tko ih uništava?
Ja sebe inaće smatram zlom osobom. Dobro, možda ne baš zlom, ali zločestom u svakom slučaju. Ja se ponašam poput svoje mačke: ne želim se zasititi doma, stoga idem u lov i kad-tad ulovim neku živinu. E sad, moja mačka tu živinu ne pušta dokle god je živa, neprestano se s njom poigrava, dok ova panično nastoji pobjeći. Ona ne shvaća da to toj životinji nije samo igra. Kada moja mačka toliko izmrcvari to jadno stvorenje, jos ga baca u zrak i nastavlja se igrati, te se čudi zašto se živina više ne miče. Moglo bi se reci da sam ja takva po pitanju nekih osoba: jednostavno ubojito intenzivna.
No, u zadnje vrijeme osjećam nekakvu nostalgiju prema prošlim vremenima. Nedostaju mi moji pravi prijatelji koje sam imala u djetinjstvu. Ova današnja prijateljstva jednostavno me ne ispunjavaju, a i, moram priznati, većina se mojih prijatelja trudi mene „promjeniti nabolje“, stalno napraviti nešto novo od mene, ali to nešto novo nisam ja.
Mislim, nisam ja neki nesigunrni pubertetlija, moja ličnost je vec barem relativno ugrubo formirana, i ne mogu me poljuljati neke olako izrečene primjedbe.
Zanima me samo da li ću se ja cijeli život morat nositi s ljudima koji me žele promjeniti? Ako je odgovor da, želim imati barem jednu osobu pored mene koja mi ne će zamjerati sve moje mane i pokušati od mene napraviti društveno prihvatljiviju osobu. Mislim da odluka o tome da li ću se i kako ću se mjenjati treba ovisiti samo i isključivo o meni.
Zadanje pročitah djelo zvano „Mjesec boje krvi“, autora Tine Fras i Borisa Rasheta.
Što reći, djelo me nije baš zadivilo, pričitala sam ga na prijedlog svoje sestrične . Uglavnom, klasično, osjećaj da nešto ne valja, čudni događaji, tajni tragovi, spoznaja da je riječ o – pogodite kome – vampirima, te izdaja nekog kome je glavni lik vjerovao.
Nekako mi se čini da je to u današnje vrijeme recept za brzu prodaju knjiga među mlađom čitateljskom publikom. Ukratko, nisam impresionirana.
Također, trenutno čitam i drugi dio „ Kronika Imaginaria Geographia“ autora Jamesa A. Owena, naziva „Potraga za Crvenim zmajem“. Kada sam ranije spominjala ovaj serijal, malo sam brzala sa zaključcima kada sam rekla da je stil jako sličan „Narniji“. Ovaj je stil ipak malo kompliciraniji, no imam dojam da je, kako da se izrazim... način na koji se kreće radnja u obje knjige veoma blizak. Uglavnom, nije loše, za sada.
Oznake: knjige, promjene, dojmovi
|
