Zovi me zvijer

Pucaju.
Jedan po jedan.

Polako, gubim štit.

Hoću li i dalje njegovati stare pukotine?

Puštam staro da izumre.
Uzgojit ću novo, jače.

Čvršći odraz svoje duše.

Oznake: pisanje

Popij kavu, kažu.
Razbudit će te.
Usredotočiti.

Popij Red Bull, kažu.
Dat će ti energiju.

Ali nitko mi ne će dati volju.

Budni sati produžuju moju agoniju.
No, sad mi se zavlači i u snove.
Kada li će tome doći kraj?

Ne želim biti ovdje.
Ne želim biti.

Ne želim!

Oznake: pisanje, agonija

Prvi, četvrti, peti, prvi.

Bijaše to moja svakodnevica.

Biser nepravilna oblika.
Veliki i mali skokovi.
Udubine i izbočine pod mojim prstima.

Pratim jednu liniju.
Uvijek jednu.

Penjanje u visine, za mene nedohvatljive.
Spuštanje u dubine, meni preduboke.

Ah, prokletstvo „zlatne“ sredine!

No, moja boljka bijaše srebrena.
Bijaše hladna.
Bijaše, i ostaše, meni nedostižna.

Prvi, četvrti, peti, prvi.

Još se sjećam!

Prvi, peti, prvi.
Peti, prvi.

Oznake: pisanje

Hajde, udari me!

Što čekaš? Vidiš da sam na tlu.

Dokrajči me, da se više nikada ne ustanem.

Ne nudi mi note – postat će izgrižene.
Ne pokazuj mi knjige – bit će razderane.

Kakva kultura, kakav razum?
Ja to ne mogu pojmiti.

Ostavi me da se koprcam u blatu svojih vlastitih nagona.

Jedan barbar manje u ovom civiliziranom svijetu.

Oznake: pisanje

Zlatokoso, gruba Zlatokoso!

Zašto te još uvijek želim zvati svojom?
Na što li sve pomišljam zbog tebe!

Na tren želim da me pustiš, zatim – da mi se vratiš.
Na tren me priželjkuješ, a zatim – zamjenjuješ.

Ili ja zamjenjujem tebe?

Oh, zašto li sam ja on, a ti ona?

Zlatokoso, njena Zlatokoso, hoću li te već jednom preboljeti?

Oznake: pisanje

Slabiš.
Osjetim.

Nisi ono što si nekada bio.
Naprežeš tetive.
Kočiš leđa.
Propadaš pod vlastitom, nekad premoćnom, silinom.

No, još se ne predaješ – dok te netko ne svrgne.

Ja jačam.
Sustižem te.
Uskoro ću te nadjačati, čak i u ovom bijednom tijelu.

Strpljivo čekam tvoj pad.
Meni se nikamo ne žuri.

No tebi ponestaje vremena.

Oznake: pisanje

Pet je sati.
Pijetao kukuriče.
On se meškolji.

Hladno mu je.
Uzima dodatni pokrivač. Ne razmišlja ni o čemu drugom.
A zašto i bi?

No, ja se brinem.

Njegov poljubac me toliko podsjeća na NJEGA.
No, miris je toliko drugačiji od njegova.

Ugriz nije dozvoljen - ali kada je i bio?

Hoće li ikada biti?

Obveza mu se iščitava iz očiju.
Nema ničeg drugog.
Kojoj će se osobi svidjeti luda, divlja djevojka?

Jesam li stvarno toliko dominantna – ili je moja dominacija lažna?

Oznake: pisanje

Znaj svoje mjesto!
Ti nisi zvijer!

Zvijer treba ukrotiti. Pripitomiti.

Stavi joj brnjicu - da ne grize.
Ukloni joj kanđe - da ne grebe.
Zaveži ju - da se ne odupire.
Tuci ju - dok se ne pokori.

Kada prolije krv, znat će gdje joj je mjesto.

Ostavi ju tako sputanu, zauvijek.
Moli se da se nikada ne oslobodi.

U protivnom, čuvaj vrat.

Uvijek će biti željna tvoje krvi.


Oznake: pisanje

Sjedim, pogleda prikovana na mobitel.
Spremna sam za pokret. Samo čekam posljednju potvrdu.

Zbog nje, raspuštena kosa mi miriše kao proljeće.
Zbog nje, stopala su mi utegnuta u ženskaste sandale.
Zbog nje, obućena sam po konvencionalnim pravilima ljepote.

Da, čak i to!

Nestrpljivo lupkajući podužim, nepromjenjenim noktima po stolu, iščekujem.

Kosa mi smeta.
Sandale me žuljaju.
U odjeći se osjećam neugodno.
No, izdržat ću. Zbog nje.

Napokon, mobitel se oglašava.
Mrštim se nakon što ugledam poziv, a ne poruku.

„Halo? Hej, bok! Aha... a joj. Ma ne, razumijem, nema veze, stvarno, nisam se još niti krenula spremat'. Vidimo se onda nekom drugom prilikom. Bok!“

Maločas prpošni osmijeh naglo zamjenjuje mrštenje.

Izuvam se.
Presvlačim se.
Vežem kosu.
Odlazim, s knjigom pod rukom.

Na mobitelu, zaboravljenom na stolu, nalazi se jedna sićušna, nezadržana suza.

Oznake: pisanje

Vidim joj šavove.
Izraženi su. Toliko očiti.

No, on ne.
Ili se pravi lud.
Možda ih, kraj samoga sebe, nije u stanju vidjeti.
Možda ih nikada nije niti vidio.

Ona se pokorava.
Mora. Zbog njega.
No, koliko će to trajati?

Boji se da će ga izgubiti.
Ili se bojala?

Vidim joj šavove... koji će uskoro popucati.

Oznake: pisanje

Mislila sam da me je prošlo. Zaista jesam.

No, zašto zamišljam njegovo lice dok čitam jeftine „ljubavne“ romane namjenjene nezadovoljenim sredovječnim ženama?

Zašto me opis velikih, mišićavih leđa ne dira nimalo, dok me sjećanje na njegovu dugu, ženskastu kosu obara?

Zašto me njegov feminizirani miris proganja?

Mislila sam da me je prošlo. No, prevarila sam se.
I sada moram prihvatiti kaznu.

Oznake: pisanje

Mračno je kao u rogu. Tišina mi izjeda biće svojom neprekinutošću. Boli me nedostatak.

Nedostatak čega?

Želim li zbilja čuti korake?
Želim li zbilja čuti lupnjavu?
Želim li zbilja osjetiti strah?

Ne, čekaj. Za to je već prekasno.

Sada čujem korake – svoje, kako odlazim.
Sada čujem lupnjavu – svoga srca.

Zalutala mjesečeva zraka pronalazi put.

Susrećem svoj pogled u ogledalu – strah mi se nazire u očima.

Strah se poigrava mojim bićem.

Um se poigrava mnome.

(ne smijem zaboraviti napomenuti da me na pisanje i objavu ovog posta potaknula Sister - jesi sad sretna?)

Oznake: pisanje

Teške kapi kiše kotrljaju se duž vrelih konjskih nozdrva, koje ispuhuju toplu paru u hladnu, studenu noć. Kopita tonu u dubok, blatom poprskan put, savijajući se pod teškim teretom. Uši se više i ne pokušavaju oduprijeti vjetru, sada su samo spokojno spuštene, priljubljene uz glavu. No, noge i dalje zapinju, hrle naprijed prema, nadaju se, boljim vremenima. Usprkos svemu, svako malo začu se fijuk biča koji ošine konjska leđa, sileči ga dalje, duž blatnu cestu, promrzla i pokisla do kostiju. Stari bezubi kočijaš, u blatom poprskanom starom kaputu, neobrijan, prosjede kose koja strši ispod otrcanog šešira, čvrsto steže bič smijući se bazglasno: već zamišlja kako troši novac, zarađen prodajom konja, nakon što otegli poslijednji, najteži teret. Kopita i dalje tonu, i dalje klipsaju po blatu, znajući za kočijaševu nakanu, no ipak se jednim dijelom nadajući da su u krivu, te se stoga trude sve više i više, misleći da će tako nagnati gospodara da se predomisli, kojeg vole usprkos svoj njegovoj grubosti. Kiša posustaje, javljaju se prvi znaci nadolazeče zore, a gradić se pojavi na obzoru, te mu troma kopita pojure ususret, ususret svojoj sudbini.

Posvećeno nekolicini osoba u mom životu, koje se možda mogu prepoznati u ovim rečenicama.

Oznake: pisanje

Danas sam baš završila čitanje jedne knjige zvane "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koju je napisala ženska zvana Mirta Stantić.



Isprva, kada sam bacila pogled na korice (što uvijek radim, iako znam za onu staru "ne sudite knjigu po koricama" koja se ustvari može odnositi i na knjige) primjetila sam da je ta ženska pobjednica nekakvog književnog natjecanja, pa sam odlučila dati knjizi priliku. No, grdno sam se razočarala; iako sam znala da je ženska imala 16 god kad ju je objavila (ni prva ni posljednja koja rano počinje s pisanjem, npr. Christoper Paolini je "Eragona" poceo pisat vec sa 17 god), očekivala sam mnogo sofisticiraniji tekst, no osobno me zenska nije ni malo dojmila. Cijela knjiga mi zvuci nekako nedorečeno, radnja nedovoljno objašnjena i kompletno mi je nekako nezanimljiva. Knjigu sam završila samo zato što sam se uporno nadala da ću pronaći ono "nešto" što je potaklo izdavače da ju izdaju.

Sad, mene zanima tko odlučuje kolika je vrijednost nekog književnog djela? Mislim, moje mišljenje je možda previše subjektivno, a možda sam jednostavno očekivala više. Uglavnom, tko vrednuje neko djelo i po kojim to kriterijima?
Budući da je moja želja da jednog dana postanem pisac (što će biti iznimno teško, pogotovo zbog moje vrlo iritantne nemogućnosti da razlikujem č i ć ili ije i je, al čula sam da to dolazi s vremenom), voljela bi znati kakvo to moje djelo treba biti da ga se takoreči proglasi "važečim"?

Oznake: pisanje

Evo, 18 godina je tu, prošli su prvi izbori s pravom glasa ( i savjesnim ispunjavanjem građanske dužnosti), polugodište je zamalo gotovo te je vrijeme da se posvetimo trenutno vrlo aktualnom pitanju maturanata: Što studirat? Imam dojam da nas je sve to „lupilo“ nakon što smo dobili mogučnost da se prijavimo u sustav, te kad smo dosli do padajuće liste fakulteta shvatili da ustvari nemamo pojma što tamo staviti. Dobro, bar ja nemam, ne mogu tvrditi za sve.
Dakle, došlo je vrijeme kada se treba zapitati: „Što ja želim od života? Čime se želim baviti? Gdje žeim provoditi 8 h dnevno do starosti?“
Nekako sam zaključila da bi u životu htjela pisati, a za to baš i nije važan fakultet, važno je imati ideju i prvenstveno znati kako pisati.

Dakle, čitala sam da svi pisci moraju proći kroz neke određene faze dok ne sazriju i odliče kojem se stilu prikloniti i kako pisati, a budući da bi jednog dana željela nešto pisati, trebala bi lagano početi s tim. No, kako početi? Također sam čitala da pisac treba pisati o onome što poznaje. Hmmm, toga nema baš puno, ali što je najpoznatije nekoj mladoj i naivnoj osobi poput mene?
Probajte pogoditi odgovor.
Znam, znam, ako ovo itko čita sad vjerojatno preokreće očima, ali ja mislim ozbiljno. Pa nađite mi bilo koju mladu osobu koju to apsolutno ni malo ne zanima.
Dakle, sex (ako niste shvatili aluziju). Ne prakticiraju ga svi, ali oni što ga ne prakticiraju željeli bi.
Ne žeim se baviti sad kontracepcijom i tim stvarima, zato što nekoga jednostavno ne možete nagovoriti da to koristi ako ne želi. Sretno mu bilo, ako mu je lakše iskeširat za abortus nego za kondom, sam nek da.
Želim reći da me zanima kako reagirati kad vam partner počne predlagati neke malo čudnije stvari. U redu, ja priznajem, kako moj nadimak kaže, ja jesam zvijer, ali to ne znači da ću pristati na neke stvarno malo bizarnije stvari. U suštini sam ja ipak dobro dijete, nazalost, tako su me odgojili. No, ako kojim slučajem pristanete na nešto malo drugačije (a zaboravljate da je taj vaš parter isto tako još mlad i naivan poput vas), ne biste ni u snu očekivali da vam to može donjeti tolike probleme, dane prepune mjenjanja zavoja i mazanja sa tri različite vrste krema. A što je najgore, ako ste mladi i naivni poput mene, ne možete ništa spomenuti roditeljima.
I što sad? Roditelji, naravno, primjete da nešto nije u redu, zbog odlaska kod doktora, ali vi im ne možete reći što se stvarno dogodilo i molite Boga da ni doktorica ne zna točno, i na kraju se patite s time tjednima.

Dakle, koji je zakljucak na kraju? Ne bi smjeli eksperimentirat dok ne budemo spremni nositi se s posljedicama? Ili uopce se činiti takve radnje zbog toga što smo u principu svi još djeca?
Nemam pojma, ali znam da ja još dugo ne ću ništa više uopće ni pokušavati.



Trenutno čitam „Drhtaj“ autorice Maggie Stiefvater. Po dosad pročitanom, to je kopija Sumraka, samo što se umjesto vampira tu nalazi vukodlak, umjesto vampirske obitelju vučja obitelj, umjesto vampirske kuće vučja kuća itd.

Oznake: pisanje, fakultet, knjige