Zovi me zvijer

Postoji jedno pitanje s kojim se često susrećem otkad sam krenula na faks: što ustvari znači pojam "studiranje"?

Mislim, imam dojam da postoje dvije vrste studenata: oni koji po cijele dane ništa pametnog ne rade, zabavljaju se i uče samo pred ispite i oni koji se ubijaju od posla svaki dan i svejedno ne stignu ništa završiti na vrijeme.

E sad, otkad sam krenula na svoj mili faksić, imam dojam da ljudi, tj, moji vršnjaci, više naginju ovoj prvoj definiciji studiranja. S druge strane, ja osobno smatram da više naginjem ovoj drugoj.

Stoga me ne bi trebalo iznenađivati to što me većina ljudi svrstava u tu prvu definiciju, pogotovo moji roditelji.
Ah, znam da oni misle da, čim sam daleko od njih, samo hodam po zabavama i nimalo ne marim za faks. No, zar me ti ljudi dovoljno ne poznaju pa znaju kakvog sam ja karaktera i što ja stavljam na prvo mjesto? Mislim, gotovo od prvog srednje razmišljam o fakultetu kojeg ću upisati, a sada oni misle da sam najednom postala potpuno neodgovorna i da me više nije briga ni za što. U neku ruku, to me stvarno vrijeđa.

Što se tiće mojih vršnjaka, oni smatraju da se ja ne zabavljam dovoljno i da bih trebala koristiti vrijeme koje provodim na faksu da se "iživim" i da učim tek kada baš moram. Svjesna sam ja da je mnogo takvih ljudi, ali ja to niti želim niti mogu. Ne kažem sad da je moj fakultet posebno težak, no istina je da imam posla iz tjedna u tjedan kojeg ne mogu samo tako odgađati do zadnjeg časa.

Moj odnos prema fakultetu je sasvim moj izbor te ako se drugima ne sviđa, ne bi mi trebali govoriti što trebam raditi, a što ne. Neka oni samo guraju po svom, pa ćemo vidjeti tko će dalje stići.

Trenutno čitam jednu od Tolkienovih knjiga, zvanu "Hurinova djeca".



Knjiga mi je u redu, mislim, kao i bilo koja druga Tolkienova knjiga, a kraću verziju ove knjige sam čitala u "Silmarillionu", stoga sam već unaprijed znala kako će knjiga završiti (no to ne znaći da je bila loša).

Također čitam i jednu malu slatku mangu, zvanu "He is my master".



Čitam ju na preporuku jedne prijateljice, a općenito o njoj mogu reći da mi djeluje prilično djetinjasto, no te ne mora nužno biti loše.
Radi se o 14-ogodišnjem dječaku imena Yoshitaka koji nakon smrti svojih raditelja nasljedi njihovo golemo bogatstvo, te odluči zaposliti dvije djevojke, Izumi i Mitsuki, kao sluškinje, koje su bile prisiljene napustiti svoj dom zbog Mitsukinog ljubimca Pochija, aligatora, kojeg njihovi roditelji nisu htjeli imati u kući.
Manga je kratka, ima 5 knjiga i brzo se čita.

Za kraj, moram malo spomenuti i blog koji vodim zajedno sa sestričnom na kojem pokušavamo jedna drugoj zadati neke "zadačiće" kako bi "natjerale" jedna drugu da naučimo pisati kako boh zapovjeda. Ako je netko voljan čitati čuda koja tamo pišemo (za sada nismo napisale puno toga), neka slobodno baci koji pogled i žestoko nas iskomentira, tako da znamo na ćemu smo.

Oznake: fakultet, knjiga, manga

Božić je prošao, Nova godina se bliži...A ja imam više posla nego ikad u životu. Ne znam samo tko je rekao da će na fakultetu biti lakše zbog toga što imamo manje predmeta koji su više međusobno usmjereni (lažljivac).

Otkad sam krenula na fakultet, počinjem uviđati koliko se moj pogled na život razlikuje od pogleda drugih ljudi. Znala sam to i ranije, ali toga nikad nisam bila nešto posebno svjesna. Dobro, to je potpuno razumljivo, svatko ima nešto drugo čemu teži u životu, stoga me to ne bi trebalo čuditi. No, ponekad se ulovim kako razmišljam o ljudima koje ne poznajem samo sudeći po njihovom govoru ili ponašanju. Imam dojam da na ulici neprestano susrećem ljude koji se u neku ruku ponašaju (a pogotovo pričaju) kao, pa, seljačine. Znam da nije ni malo lijepo procjenjivati ljude na taj način, ali jednostavno imam takav dojam. No, ja ne mislim da sam ja negdje „iznad“ njih, nego samo to da ti ljudi ne poštuju svoj jezik niti svoju kulturu. A možda me samo Zagreb smekšao. Ljudi se pak tamo previše drže kao neka gospoda.

Što se tiče samog fakulteta, tamo se pak ja osjećam kao bijedni nadobudnik koji se drznuo pomisliti da bi mogao svladati i shvatiti znanja koju nam štovana gospoda profesori revno prenose. Kako praznici odmiču, sve se više pitam jesam li ja sposobna za to, da li sam dostojna toga da mogu proći određeni predmet te reči da sam ga uspješno savladala. Ne jednom se pitam da li sam ipak odabrala pretežak fakultet za moju razinu predznanja, koja debelo zaostaje za jezičnom gimnazijom u tom području.

Ponekad me dohvate takve turobne misli, ali na kraju ih otjeram jednostavnom činjenicom: nisam prva koja je iz ekonomske otišla na filozofski te ako su oni ranije uspjeli, nema razloga da ne uspijem i ja. Na kraju krajeva, ako i padnem godinu na fakultetu, uvijek se mogu upisati na neku ekonomiju.

Na preporuku jednog kolege sa fakulteta, počela sam čitati serijal „Vodič kroz Galaksiju za autostopere“ autora Douglasa Adamsa. Pročitala sam prvi, istoimeni dio, te sam pomislila da ne bi bilo loše da se malo educiram na polju znanstvene fantastike.



Radnja same knjige nije mi toliko zanimljiva, jer, osobno, nisam baš neki ljubitelj knjiga i filmova u kojima se koristi neka napredna tehnologija, no jako mi se sviđa piščev stil i način na koji povezuje određene događaje. Obožavam ironiju, a nje u ovoj knjizi ne manjka, te me je time pisac potpuno kupio. Ne znam hoću li stići pročitati svih „pet dijelova trilogije“, no svakako cu ih uvrstiti na popis knjiga koje želim pročitati (kao da popis i sada nije već podugačak).

Oznake: fakultet, knjige

Evo, 18 godina je tu, prošli su prvi izbori s pravom glasa ( i savjesnim ispunjavanjem građanske dužnosti), polugodište je zamalo gotovo te je vrijeme da se posvetimo trenutno vrlo aktualnom pitanju maturanata: Što studirat? Imam dojam da nas je sve to „lupilo“ nakon što smo dobili mogučnost da se prijavimo u sustav, te kad smo dosli do padajuće liste fakulteta shvatili da ustvari nemamo pojma što tamo staviti. Dobro, bar ja nemam, ne mogu tvrditi za sve.
Dakle, došlo je vrijeme kada se treba zapitati: „Što ja želim od života? Čime se želim baviti? Gdje žeim provoditi 8 h dnevno do starosti?“
Nekako sam zaključila da bi u životu htjela pisati, a za to baš i nije važan fakultet, važno je imati ideju i prvenstveno znati kako pisati.

Dakle, čitala sam da svi pisci moraju proći kroz neke određene faze dok ne sazriju i odliče kojem se stilu prikloniti i kako pisati, a budući da bi jednog dana željela nešto pisati, trebala bi lagano početi s tim. No, kako početi? Također sam čitala da pisac treba pisati o onome što poznaje. Hmmm, toga nema baš puno, ali što je najpoznatije nekoj mladoj i naivnoj osobi poput mene?
Probajte pogoditi odgovor.
Znam, znam, ako ovo itko čita sad vjerojatno preokreće očima, ali ja mislim ozbiljno. Pa nađite mi bilo koju mladu osobu koju to apsolutno ni malo ne zanima.
Dakle, sex (ako niste shvatili aluziju). Ne prakticiraju ga svi, ali oni što ga ne prakticiraju željeli bi.
Ne žeim se baviti sad kontracepcijom i tim stvarima, zato što nekoga jednostavno ne možete nagovoriti da to koristi ako ne želi. Sretno mu bilo, ako mu je lakše iskeširat za abortus nego za kondom, sam nek da.
Želim reći da me zanima kako reagirati kad vam partner počne predlagati neke malo čudnije stvari. U redu, ja priznajem, kako moj nadimak kaže, ja jesam zvijer, ali to ne znači da ću pristati na neke stvarno malo bizarnije stvari. U suštini sam ja ipak dobro dijete, nazalost, tako su me odgojili. No, ako kojim slučajem pristanete na nešto malo drugačije (a zaboravljate da je taj vaš parter isto tako još mlad i naivan poput vas), ne biste ni u snu očekivali da vam to može donjeti tolike probleme, dane prepune mjenjanja zavoja i mazanja sa tri različite vrste krema. A što je najgore, ako ste mladi i naivni poput mene, ne možete ništa spomenuti roditeljima.
I što sad? Roditelji, naravno, primjete da nešto nije u redu, zbog odlaska kod doktora, ali vi im ne možete reći što se stvarno dogodilo i molite Boga da ni doktorica ne zna točno, i na kraju se patite s time tjednima.

Dakle, koji je zakljucak na kraju? Ne bi smjeli eksperimentirat dok ne budemo spremni nositi se s posljedicama? Ili uopce se činiti takve radnje zbog toga što smo u principu svi još djeca?
Nemam pojma, ali znam da ja još dugo ne ću ništa više uopće ni pokušavati.



Trenutno čitam „Drhtaj“ autorice Maggie Stiefvater. Po dosad pročitanom, to je kopija Sumraka, samo što se umjesto vampira tu nalazi vukodlak, umjesto vampirske obitelju vučja obitelj, umjesto vampirske kuće vučja kuća itd.

Oznake: pisanje, fakultet, knjige