Zovi me zvijer

Teške kapi kiše kotrljaju se duž vrelih konjskih nozdrva, koje ispuhuju toplu paru u hladnu, studenu noć. Kopita tonu u dubok, blatom poprskan put, savijajući se pod teškim teretom. Uši se više i ne pokušavaju oduprijeti vjetru, sada su samo spokojno spuštene, priljubljene uz glavu. No, noge i dalje zapinju, hrle naprijed prema, nadaju se, boljim vremenima. Usprkos svemu, svako malo začu se fijuk biča koji ošine konjska leđa, sileči ga dalje, duž blatnu cestu, promrzla i pokisla do kostiju. Stari bezubi kočijaš, u blatom poprskanom starom kaputu, neobrijan, prosjede kose koja strši ispod otrcanog šešira, čvrsto steže bič smijući se bazglasno: već zamišlja kako troši novac, zarađen prodajom konja, nakon što otegli poslijednji, najteži teret. Kopita i dalje tonu, i dalje klipsaju po blatu, znajući za kočijaševu nakanu, no ipak se jednim dijelom nadajući da su u krivu, te se stoga trude sve više i više, misleći da će tako nagnati gospodara da se predomisli, kojeg vole usprkos svoj njegovoj grubosti. Kiša posustaje, javljaju se prvi znaci nadolazeče zore, a gradić se pojavi na obzoru, te mu troma kopita pojure ususret, ususret svojoj sudbini.

Posvećeno nekolicini osoba u mom životu, koje se možda mogu prepoznati u ovim rečenicama.

Oznake: pisanje