Marketing
Život poslije 2. semestra
Može li čovjek „prerasti“ potrebu za izlascima?
U poslijednje vrijeme, kad god me netko „odvuće“ na neki neplanirani izlazak (umjesto u šetnju, kako se prvotno dogovorimo) ili me pak (planski) uspije nagovoriti, nikako se ne mogu opustiti. Iskreno, kod nas nema puno mjesta na kojima se može izlaziti, a i ljudi nemaju baš previše novaca (točnije, neki nemaju nimalo, pa se krpaju rijetkima koji imaju) no to nema veze sa mojim osjećajem beznadnosti kad god se odem „socijalizirati“ sa vršnjacima.
Na primjer: jednu lijepu večer se baš lijepo ušuškam sa nekom knjigom ili si pripremim neki filmić koji želim pogledati, kada se najednom prolomi majčim milozvučni povišeni glas (veoma nalik na deranje) da me netko zove (telefonom). I stigavši do spomenutog uređaja, dobijem informaciju da na fejsu imam podosta nepročitanih poruka (što grupnih, a što privatnih) i da se ODMAH moram pojaviti na određenom mjestu. Što ćeš, ponekad uviđam da se nema smislia raspravljati (a i krivo mi je odbiti neke osobe za koje znam da im je žao što se tokom godine nismo mogle više družiti), pa ostavljam sve pripremljeno s nadom da se ne ću dugo zadržati te krećem.
I tako počinje moja agonija: sati provedeni sa (meni) nepoznatim ljudima (jer nekih baš i nema u gradu jer se školuju, pa ne mogu izlaziti svaki dan) s kojima ne mogu naći zajednički jezik, a kamoli temu. Ne znam da li sam se „posnobila“ U Zagrebu ili ti ljudi stvarno funkcioniraju na nekoj drugoj razini, no očito je da me baš i ne očekuje neka zabava.
U nekim slučajevima, kada me netko i upita što studiram, čim im kažem počnu pljuvanja, jer smatraju da sam ja neki nacionalist ili što već, te se zgražaju mojim izborom(jer ne mogu vjerojati „kako se netko svojevoljno želi baviti našim odvratnim jezikom“). Ponekad me pitaju za moje interese, a kada kažem da sviram instrument (i to flautu) te čitam knjige, odmah mi se prišiva etiketa snoba.
Iskreno, mene te stvari uopće ne diraju (radje bih provela večer doma uz knjigu/mangu/film ili uz neko manje društvo), no žao mi je mojih prijateljica koje me žele „potaknuti“ da više izlazim i da se više družim s ljudima.
Sad, ja nikad nisam imala naručitu želju za izlascima (čak sam i rođendane slavila samo zato što sam znala da se to od mene očekuje), no u zadnje vrijeme sve me je teže i teže izvući iz kuće s tom namjerom, pa me zanima: može li želja za takvim burnim društvenim životom naprosto „presušiti“, jer mi se čini da to je slučaj jedno sa mnom u tom mom krugu prijatelja (moje prijateljice uopće ne pokazuju da su site svega).
NAPOKON pročitah dugo priželjkivanu knjigu: „Solomonov prsten“ autora Jonathana Strouda. Moram priznati da sam imala velika očekivanja od ove knjige, ali naravno, čim ona postoje, knjiga me mora razočarati, barem malo. Nemam nikakvu konkretno zamjerku, mislim, sve je pisano na očekivan (i meni drag) način, no malo me razočaralo što sam uspjela uvidjeti uzorak po kojemu Stroud piše. To mi je nekako „ubilo čaroliju“.
Trenutno čitam knjigu J. R. Ward pod nazivom „Pohlepa“. Iskreno, ne znam zašto ju uopće čitam, mislim, to je jedan od onih ljubića koje čitaju nezadovoljene sredovječne kućanice (ako razumijete o čemu pričam), jedina je razlika u tome što ovdje postoje neki anđeli, demoni, mistične sile itd, ali to sam i očekivala (mali odmor za mozak nakon cjelomjesečnog čitanja samo apokrifa, misala i sl.)
Pročirah i jednu mangicu koju mi je preporučila kolegica sa faksa (koja ju, kako sam kasnije saznala, nije ni pročitala do kraja, ali bitno da je meni rekla da je dobra) naziva „Onani Master Kurosawa“ autorice Ise Katsura. Radi se o jednom momku koji ima poseban ritual („onani“ znači masturbacija) koji obavlja u ženskom WC-u na 3. katu, sve dok jednog dana ne bude uhvaćen, što unese razne komplikacije u njegov život... Manga mi je bila smiješna na početku, no kraj mi se baš i nije svidio, ali s druge strane, ja uvijek mogu pronaći neku zamjerku.
Pomalo čitam i jednu drugu mangicu koju mi je preporučila druga kolegica sa faksa (samo što će ovo malo potrajati, jer ju ne mogu baš pročitati u jednom danu) naziva „FullMetal Alchemist“ autorice Hiromu Arakawa. Priča govori i dva mlada alkemičara koji nesretnim slučajem ostanu bez (dijelova) tijela te tragaju za nečim što će im omogućiti da ih vrate: Kamenom mudraca. Za sada mi manga djeluje u redu (pogotovo zato što nema neke ljubavne tematike, a nadam se da će tako i ostati).
Post je objavljen 21.07.2013. u 14:33 sati.