Stjepan Mesić: 2000. - 2010. - 201?

nedjelja, 28.02.2010.

Sad kad je otišao, s Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Svih ovih godina mnogi su uviđali njegovu prljavštinu i sada se ne libe o njoj i govoriti. Bit će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.

Mesić i ustavni okviri

Rezultat demokratskog odabira predsjednika počiva na izbornom legitimitetu jer se njime predočuje slobodna volja građana koja kao takva potvrđuje određeni izbor. U tom kontekstu taj legitimitet odnosi se prije svega na predsjedničke ovlasti određene Ustavom RH. Te formalne ovlasti daju predsjedniku stanovitu moć, ali pored njih predsjednik posjeduje i neformalnu moć. Ta neformalna moć, moć je koja proizlazi iz duha moralne vrijednosti funkcije predsjednika kao državničkog i društvenog autoriteta i korekriva. Upravo zato sto je neformalna nema i ne može imati svoj izvor u formalnosti, u izbornom legitimitetu, a kao takva otvara mogućnost velike zloupotrebe jer ovisi isključivo o osobi koja ju posjeduje – predsjedniku.

Drugim riječima; snaga koju pruža predsjednička funkcija kroz svoj neformalni aspekt onakva je kakvom ju učini predsjednik i ovisi o ideološkom svjetonazoru, društvenom i političkom određenju predsjednika, ali i o predsjedniku kao osobi. Tako posložene stvari nisu problem same po sebi, one problem postaju kada ih se počne iskorištavati. Dakle kada govorimo o neformalnoj moći predsjednika RH nalazimo se na skliskome terenu jer ta moć često može biti izokrenuta i zloupotrebljena.

A to je Mesić konstantno činio - kada se osvrnemo na desetljeće Mesićevog predsjednikovanja razvidno je da je taj neformalni aspekt funkcije predsjednika Mesić najviše koristio. Glavnina njegovog političkog opusa počivala je na akumulaciji političke moći sa tog izvora. Da se držao svojih ustavnih ili objašnjenih neformalnnih "ovlasti" koje proizlaze iz moralne vrijednosti predsjedničke funkcije vjerojatno ga hrvatski puk ne bi toliko često viđao. U tom smislu Mesić se zaigrao i zaboravio da je Hrvatska u jesen 2000. promjenom Ustava prešla sa polupredsjedničkog na parlamentarni sustav, čime je zbunio javnost.

Prostije rečeno, Mesić je konstantno iskakao ne samo iz ustavnih okvira nego i okvira neformalnih ovlasti predsjednika i to samo i jedino sa svrhom provođenja svojih, najčešće ideoloških pogleda na svijet. To je često činio obračunavajući se sa svojim neistomišljenicima na dnevnopolitičkom planu , a nerijetko i sa apologetima davne i ne tako davne prošlosti, obično minimalizirajući rezultate i zasluge Tuđmana za pobjedu u Domovinskom ratu i demokratizaciji Hrvatske ili veličajući hrvatski antifašizam kroz pravdanje partizanskih zločina, što je za hrvatski antifašizam zapravo pogubna formula održavanja hrvatske antifašističke reputacije.


Fašizam i Tuđman – Mesić i opstanak

Kada bi se iz opusa vladanja bivšeg predsjednika izuzele etape njegovog neformalnog djelovanja postavlja se pitanje što bi od njega ostalo? Postavlja se i pitanje da li je onda svrha takvih dnevnopolitičkih prepirki i afera u stvari bila recept Mesićevog opstanka? Dakle, kako bi se održao, Mesiću je bio potreban neprijatelj. U tom smislu za svoje glavne neprijatelje koje je međusobno isprepleo, pretpostavio je fašizam, odnosno ustaštvo (op.a. u 21. stoljeću), te sve ono sazdano u Tuđmanovom liku i djelu i njega samog.

Fašizam mu je dobro poslužio. Sam ga je rehabilitirao stvaranjem društveno političkih mini kriza, metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili su male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto su se neki ljudi i događaji tumačili baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom još uvijek, odnosno što je i tko stvara u biti "nepostojećeg" neprijatelja (op.a. uvijek treba podsjećati na problematiku fašizma ali nikako ne na način, u mjeri i zbog svrha kojih je to Mesić činio). Da je Mesić predsjednik i sada; "kukasti Križevci" bili bi top tema ureda predsjednika. Na TV-u bi Mesić držao povijesna predavanja, dijelio bi Hrvate na ustaše i partizane, a sve svoje neistomišljenike povezao bi upravo sa samim izgrednicima, barem na misaonoj i ideološkoj, ako ne i izravnoj razini.

Drugi njegov neprijatelj potreban za politički opstanak, Franjo Tuđman, na čijim je potenciranim pogreškama Mesić svojim jeftinim emocionalno mobilizirajućim parolama ostvario izbornu pobjedu (2000.), višestruko je bio bitan. Najprije je kroz Tuđmana, odnosno proces detuđmanizacije Hrvatsku morao prikazati kao izoliranu i nedemokratsku državu, da bi potom sebe pretpostavio kao onoga koji mijenja te stvari na bolje, kao onoga koji Hrvatsku vodi iz međunarodne izolacije i onoga koji Hrvatsku demokratizira.


Detuđmanizacija

Detuđmanizacija je bila i Mesićev osobni obračun sa nekadašnjim stranačkim šefom Tuđmanom. Nekada je naziv tog procesa – "detuđmanizacija", bio skrivan, a u Grlićevom i Mirkovićevom filmu "Novo, novo vrijeme" Mesić više ni ne krije naziv procesa u kojemu je imao glavnu ulogu. Detuđmanizacija je riječ koju sada otvoreno koristi.

Kada izlaskom iz HDZ-a pod opravdanjem neslaganja sa politikom prema BiH u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka nije uspio svrgnuti vlast, želeći se domoći iste, nastavio ju je svrgavati političkim djelovanjem kroz laži i optužbe. Da stvar bude gora, glavne optužbe na račun Tuđmana bile su stvari koje je on kao visokopozicionirani provodio, smišljao i vjerojatno naređivao.

Mesić je Tuđmana optužio za koketiranje sa ustaštvom, a sam je poticao ustaštvo (op.a ovih dana rekao je da je on podlegao atmosferi, a snimke iz razdoblja 90-tih govore da je on zapravo stvarao tu atmosferu), optužio ga je za tajne račune i pokradeni iseljenički novac, a sam je skupljao taj novac i vodio brigu o njemu, optužio je Tuđmana za pretvorbu i privatizaciju, a sam je bio dio te visoke politike, i ono glavno, optužio je Tuđmana za podjelu BiH i agresiju Hrvatske na BiH, koja da je uistinu i postojala i sam bi bio njen sudionik.

Možda jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz tog Mesićevog obračuna sa "90-tima" i procesa detuđmanizacije prije svega je skidanje krune sa umišljenih i bahatih hadezeovskih glava koje su mislile da ce Hrvatskom svojim napuhanim domoljubljem vladati za svagda, čast iznimkama. Mislili su da su Bogom dani i da nemaju rok trajanja – prepoznatljiv komunistički obrazac.

Nakon 2000.godine, ponešen predsjedničkom moći, nastavio je sa politikom laži i optužbi na račun Tuđmana - što iz obijesti jer 90-tih nije uspio preuzeti apsolutnu vlast od Tuđmana, što iz stvaranja podloge za prezentiranje sebe samoga kao političara novoga smjera koji Hrvatsku izbavlja iz izolacije i sl..


Mesić izvodi iz izolacije i demokratizira?

Treba reći da je situacija Tuđmanove politike očuvanja suvereniteta samo u Hrvatskoj nazvana državnom izolacijom. Izolacija podrazumijeva sankcije. Ja ih se ne sjećam. Jedina prava sankcija Hrvatskoj bila je zabrana uvoza oružja 1991. godine. Istine radi, najzaslužniji za nju bio je savjetnik dosadašnjeg predsjednika Budimir Lončar. Uz potporu britanske politike, Budimir Lončar molio je Vijeće sigurnosti 1991. godine da Hrvatima ne dozvoli da se naoružaju kako bi se branili od svesrpske agresije.

Isto tako, da je Hrvatska uistinu bila međunarodno izolirana zbog Tuđmana, nikada ne bi ostvarila vojnu pobjedu i svjetsko međunarodno priznanje cjelovitosti i neovisnosti. Međutim, istina je da se Tuđman u drugoj polovici 90-tih našao u političkoj izolaciji. On kao političar, državnik i vođa. I to prvenstveno zbog nepopustljive politike međunarodnim interesima i utjecajima, a poradi očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa. Koje je Mesić hrvatske nacionalne interese štitio? Ne, on nije štitio hrvatske nacionalne interese - danas to zovemo otvaranje svijetu, odnosno u Mesićevom slučaju; izvođenje iz izolacije.

Da je Mesić uistinu Hrvatsku izbavljao iz međunarodne izolacije, Hrvatska ne bi imala ovakav nezavidan položaj u regiji, osobito kada je riječ o srpsko hrvatskom odnosu, koji je u posljednjih 10 godina u najlošijem stanju. Isto tako, ono najvažnije - Hrvatska bi već bila pripadnik europske zajednice naroda. Da je Hrvatsku izveo iz međunarodne izolacije bez obzira na ekonomsku krizu investicije u Hrvatsku rapidno bi porasle, itd.. A što se Mesićevog demokratskog karaktera tiče; on se najbolje očituje u njegovom javnom "učenju" novinara novinarskom poslu. Isto tako, da je Mesić demokratizirao Hrvatsku, ne bi bili progonjeni, zatvarani i ubijani njeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, ne bi na ulicama glavnoga grada bili ubijani nedužni ljudi, i još štošta drugo.

Kako bi Hrvatsku demokratizirao i izveo ju iz izolacije morao ju je za početak tamo i odvesti - kao što sam rekao, Mesić je to činio lažima, optužbama i obmanama. Primjerice; sa tom svrhom, samo nekoliko godina od završetka rata, sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno je poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, a potom je u Haagu svojim prvo tajnim svjedočenjem (jos uvijek se ne zna kao svjedok koje strane u postupku) optužio Tuđmana i ondašnje državno vodstvo za politiku podjele BiH. Tek kada je tako postavio stvari, Mesić je mogao nastupiti kao izbavitelj.


I poslije Mesića Mesić, ali sa strahom i nervozom

Sad kad je otišao, sa Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Pošto je njegov rad ionako u velikoj mjeri bio neformalan, to što više nije predsjednik ne sprječava ga da nastavi istim putem. Pogotovo sada kada je instalirao svoj kontinuitet kroz savjetnike novoga predsjednika.

Jedina razlika do sada biti ce u tome da je Mesić prestankom predsjednikovanja ipak izgubio dio moći. Strah i nervoza koji su ga doveli do reakcije, primitivnog ispada u intervjuu RTL-ovoj televiziji znak je da je toga svjestan - svjestan je da su ljudi svih ovih godina uviđali njegovu prljavštinu i da se sada ne libe o njoj i govoriti. Biti će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.

Korupcijski pekmez

petak, 12.02.2010.

Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički politički preci nestanu, problemi korupcije moći će se početi rješavati. Za sada je rješavanje tih problema nemoguće jer se način funkcioniranja tih ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak na vlasti jer ona znači moć, interes i korist.

"Dam ti - daš mi" mentalitet

U svom omiljenom kafiću često ispijam kavu koju najčešće platim 10 kuna. Ta kava inače košta 7 kuna, ali 3 kune ostavim konobaru kao tringelt. Na taj način konobara u biti podmićujem jer želim da mi drugi puta bespogovorno, revnije, češće i sa osmijehom promijeni pepeljaru i da mi nova pepeljara koju donese bude suha kako mi se cigareta ne bi ugasila kada ju otresem nakon povučenog dima. Konobara na taj način podmićujem jer želim i da mi odmah donese sve novine i da ga ne čekam duže od dvije minute kada kročim u "svoj" kafić.

Želim korist i to postižem linijom manjeg otpora podmićujući konobara koji široke ruke prihvaća isto to; linijom manjeg otpora doći do koristi. I nije nas briga za ništa drugo. To što sam ja novcem kupio nešto što bi trebao biti njegov posao i to što je on taj novac prihvatio da bi radio što ionako mora ostavljamo po strani i nije nas briga za posljedice. Moguće posljedice su da drugi koji ne ostave tringelt neće biti usluženi kako bi trebali - dakle; dolazi do pada kvalitete usluge, a ja počinjem funkcionirati kao parazit koji zaobilazi sustav kojem time opada kvaliteta. Ja kao jedan od inih taj sustav u biti rušim i dovodim u kolaps. Takvo funkcionira Hrvatska.

Tringelt je u ovom slučaju samo preneseno značenje mita koji to nije, a kao banalan primjer ljudske svijesti zorno predočava "dam ti - daš mi mentalitet". Sve to, odvija se na nesvjesnoj uvriježenoj razini i zato je problem korupcije i mita u Hrvatskoj i drugdje problem odnosno stanje mentaliteta a tek onda politički, društveni i drugi problem. "Nordi" ne znaju za pojam tringelta, a i mito i korupcija su im strani. Strani su im ne zato što su oni prvotno boljeg i pitomijeg genetskog koda i mentaliteta, nego zato sto imaju sustav koji ih je na to natjerao. Teško da će se mentalitet ljudi, nas ili "Norda" promijeniti, ali zato možemo mijenjati sustav. Možemo ga prilagoditi ljudskom mentalitetu ne dajući mu prostora da se manifestira stavljajući ga u prostor minimalnih veličina.


Percepcije rastu a problemi ostaju

Vjerojatno europskim spinom, naša Jadranka postala je tuzlanska osoba regije nakon samo 6 mjeseci upravljanja ministrima vlade. Da im se ne ponovi "Rumunjska i Bugarska" napori u borbi sa korupcijom u Hrvatskoj su započeli, deklarativno - misli Europa; treba narodu dati novu nadu, treba pokazati da postoji hrvatski "Hope", hrvatski "Yes We Can", a u pozadini naprosto misle da samo treba instalirati nekoga za koga se čini da može promijeniti u stvari samo outfit, formu - percepciju Hrvatske u borbi protiv korupcije. Na listi sa 180 zemalja obuhvaćenih istraživanjem percepcije korupcije Hrvatska se trenutno nalazi na 66 mjestu, iza npr. Bocvane, Butana, Jordana,Tunisa, Turske, itd.

Hrvatska pošto poto želi u uniju, ali i Hrvatsku se pošto poto želi primiti u Europsku uniju. Napori u tom smjeru mogu napredovati samo izvanjski jer zna Europa da se sadržaj ne može u kratkom vremenu promijeniti tako lako, pa prelaze na formu. Znaju oni to jako dobro kada nisu uspjeli sa Sanaderom, pa su ga smijenili. Sada sa Jadrankom još samo moraju sami sebi dati albi da smo dovoljno sposobni i dovoljno uznapredovali u borbi protiv korupcije.



Koruptivni polet postsanaderovaca

U tom smislu igara europskog i domaćeg guranja Hrvatske u EU tumačim ovu sveopću narodnooslobodilačku hrvatsku borbu protiv mita i korupcije. Svakodnevno smo joj svjedoci kroz medije. Ispostavit ce se na kraju da ista neće dati rezultata jer već sada, u odijelima i počešljanim frizurama iz zatvora izlaze glavni akteri afera kojima smo bombardirani. Na djelu je prostitucija parole "iskorijeniti mito i korupciju". Njome se sada svi razmeću i puna su im usta te parole. Svi koji ju koriste u stvari su svodnici i zavodnici. A znamo kakvi su to ljudi!

Mislim da u tako posloženom sustavu stvari zakulisnih igara i zamaskiranom pristupu problemu leži velika opasnost. "Iskorijeniti mito i korupciju" toliko jako postaje izlizana parola da njen smisao gubi značaj. Ovakva situacija u kojoj je na djelu sveopća u stvari deklarativna "borba protiv korupcije" dovest će do još korjenitije korupcije u Hrvatskoj. Jer; samo će neki (ako i oni) biti pribijeni na stup srama, a ostali koje se ne dira jer su dio ekipe koja se sada bori protiv korupcije biti će amnestirani i time će dobiti jos veći polet u svom haranju.

Tako je bilo kada se HDZ rješavao i kada se na kraju riješio Pašalića. Pašalić je bio sinonim onog HDZ-ovog lopovskog karakternog dijela. Kada je Sanader prevarom politički smaknuo Ivića sve se činilo kao da se HDZ dubinski reformira jer je odagnao personifikaciju svoga zla, a sada vidimo da su se poslije Pašalića događale deseterostruko veće makljaže. Bojim se da će se to opet dogoditi - sada je personifikacija zla Sanader i njegovi ljudi, a nemojte mi molim vas reći da i ovi sada nisu bili Sanaderovi ljudi.


Preci komunističke svijesti

Uspostavljanjem neovisne i tada suverene Hrvatske, komunizam i komunistička svijest i poimanje funkcioniranja i upravljanja državom i društvom samo su se oblikovali demokratskom formom, a još gore - preobukli su se u mentalitete. Zbog tih mentaliteta, ljudi koji u rukama drže poluge upravljanja državom, politikom i društvom probleme korupcije, mita i naših drugih boljki nikada nece riješiti i eliminirani u korijenu. Oni će samo mijenjati njihov izgled i formu, prilagođavat ce ih dnevno političkim svrhama, a sadržaj i obrasci ostat ce isti. Sada se to čini u suradnji sa Europom jer je to trenutna točka hrvatske povijesne agende.

Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički preci takve svijesti nestanu, problemi će se moći početi rješavati. U ovakom trenutnom stanju rješavanje problema je nemoguće jer se način funkcioniranja ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak, opstanak na vlasti, jer ona znači moć, interes i korist. Potonje se navlastito očituje kroz borbu političkih opcija, lijevih ili desnog centra (desnih nema), gdje sve što te opcije čine, čine samo zbog vlasti. U tom kontekstu glavnina hrvatske političke scene u stvari je borba političkih struja a ne jasno odjeljenih političkih ideja i opcija. U takvom političkom kotlu Hrvatskoj ne preostaje ništa nego da se i dalje kuha dok ne provrije. Do tada će i dalje svi po malo močiti prst u pekmez da vide da li je kuhan! Nadam se samo da sam u krivu.

ZBOGOM LEGENDO - 18. veljače odlazi Stjepan Mesić

petak, 05.02.2010.

Da se može biti doživotni bivši predsjednik dokazao je Tito (i poslije Tita Tito), a narodni heroj Jugoslavije Mika Špiljak da predsjednik može biti svatko. Drugu tezu Mesić je već potvrdio, a prvu "biviši doživotni" tezu - kako si tepa, potvrdit ce 18. veljače.

Mesićev izlazak iz ormara

"Mogao bi pomrsiti račune Draženu Budiši i Mati Graniću, ali su mali izgledi da uđe u drugi krug.". Tako je ugledni Vjesnik 24. siječnja 2000. godine, dan prije prvoga kruga predsjedničkih izbora predvidio ishod istih. Međutim; nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, za drugog, službeno hrvatskog, sa 40 posto u prvom i 70 u drugom krugu izabran je Stjepan Mesić. Tako je Mesić porazio Dražena Budišu i zajašio predsjedničko sedlo. Šešir i kaubojke nije ni morao oblačiti.

Često govore da je živ, Franjo Tuđman bio bi u Haagu. U tom smislu nije zgorega spomenuti da tada Stjepan Mesić ne bi bio predsjednik (op.a. da je Tuđman živ). Zbog toga što je umro od raka, Mesić je Tuđmanu odmah u početku svoga prvog mandata zahvalio toplim osmjehom pričajući vic novinarima francuskog Le Mondea - zbog toga je čak i kazneno prijavljen - "Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje."

Smišljen simbolički taj je vic obilježio jedan od smjerova njegovog političkog vladanja i djelovanja kroz predsjedničku funkciju. Nakon toga Mesić nije više pričao viceve o Tuđmanu, od tada je Tuđmana provlačio kroz mašinu za mljevenje mesa zvanu detuđmanizator. Često ju je podmazivao.


Dolazak na vlast

Kao fenkis iz pepela Mesić se uzdigao sa predviđajućih 5 na 40 posto glasova koji su ga odveli u drugi krug, pa do pobjede. Da bi razumijeli takav obrat potrebno je razumijeti politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. U tom kontekstu; uzavrelo stanje u državi i nerealno nagomilano nezadovoljstvo dijela građana nakon smrti Franje Tuđmana uoči trećeg izbora predsjednika bilo je kao stvoreno za politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. On je jednostavno navikao naučeno kameleonski se prilagođavati situaciji i vremenu. I to je opet učinio. Ne može se poreći - ima osjećaj za trenutak. Kada je trebalo, bio je prvi komunist, nacionalist, australski ustaša kada je skupljao emigrantski novac, čak je hodočastio i na Široki Brijeg da krsti kćerke 90.-e (op.a. tako kažu).

Da bi pobijedio, svoj iskonski titoistički mentalitet preobukao je u onaj građanski, predstavljajući se kao predsjednik građanin, kao predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Ta građanska projekcija se na kraju pokazala kao prazna parola jer prava je istina da je Mesić u biti bio predsjednik samo dijelu hrvatskoga građanstva i to onom dijelu kojeg ima svaka država svijeta a voli se nazivati svakim samo ne imenom države u kojoj živi.

Da bi zaveo sve, ne samo te građane, perfidno i zlurado se kitio "Tuđmanovim" grijesima pretvorbe i privatizacije nudeći borbu do krvi sa onim velikim Hrvatinama, najčešće Hercegovcima, škorpijama, kako ih je nazivao, koji su se okoristili na račun hrvatskih građana, a od kojih su neki u to vrijeme krvarili za Domovinu. To je bio cijeli Mesićev predizborni program. Godinama poslije prokazivalo se da se taj napuhani balon praznio kroz istu rupu kroz koju je bio i napuhivan – Mesićev anus.

U svom proboju do predsjedničkog trona mašući zastavama revizije pretvorbe i privatizacije nije zaboravio, samo je prešutio da je ista u stvari provedena po komunističkom obrascu i prije 90.-e. Njen politički sudionik Mesić je bio tada, ali i poslije - naime, Mesić je poslije 90.-e participirao u vlasti kao drugi čovjek u državi sve do pokušaja puča u HDZ-u 1994. godine. Tada je izašao iz stranke, kako se pravdao; zbog politike prema BiH o kojoj je kasnije svjedočio kao tajni haški svjedok zabijajući čavle u hrvatski politički lijes. (Konkretno; riječ je sukobu HVO-a i ABIH, koji je uzgred; da stvar bude apsurdnija, završio 93..)


"Back to the roots" predsjednički opus

Svoj feniksov uzlet Mesić je dožio nakon "januarske revolucije" 2000. godine kroz svoj "back to the roots". Nakon što je izabran, njegov politički i ljudski obraz manifestno se odražavao u poništavanju onoga što je Tuđman pokušavao mireći i minimalizirajući u ljudima zadojene totalitarističke ubilačke ideologije. To je činio na način dodvoravanja onom spomenutom dijelu građanstva koji bi se rađe nazvao svakim samo ne imenom države u kojoj živi. To dodvoravanje uključivalo je relativiziranje zločina kao pojma, kao ljudske gadosti, pravdanjem postojanja svrhe činjenja istog, uzdižući hrvatski antifašizam, a u biti bacajući ljagu na njega – ubijajući time i zadnju nadu da je u Hrvatskoj uistinu postojala stvarna i iskrena borba protiv fašizma, koja je temelj ove države - od NOB-a pa do Domovinskog rata, kao što i Ustav RH kaže.

Mesićevo predsjedničko desetljeće, njegova "politika duginih boja" (koja je vjerojatno uključivala i njegov prelazak na judaizam (op.a. tako kažu)) pompozno najavljivana kao izlazak iz izolacije (nacionalno neprostituiranje) i Tuđmanove ere diktata, a u biti namjerno sotoniziranog vremena "velikih ideja malih naroda" devedesetih godina, zapravo nije donijela ništa novog u odnosu na komunistički kontinuitet prije 90-tih, koji je nakratko za Tuđmana donekle prekinut. Dojam tog komunističkog kontinuiteta Mesić je samo pojačavao svojim prgavim, kapricioznim, podrugljivim i primitivnim općim ophođenjem sa sudionicima političkog, društvenog i javnog života, a osobito neistomišljenicima, ali i medijima i građanstvom. Neki, očito njemu slični zbog toga ga i vole i kliču mu.

Činjenice su da demokraciji za njegove vladavine ruže baš i nisu procvale - i dalje su progonjeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, maltretirani pojedinci i grupe ljudi, politički i na druge načine. Nerijetko je Mesić optuživan za bombe, za krađu i ubojstva, za otmice i druga nedjela koja su ga često dovodila u vezu sa hrvatskim kriminalnim podzemljem. Dok je Mesić predsjednikovao, kao i 90-ih ubijani su ljudi po ulicama glavnoga grada. Za njegove vladavine odigrana je prodaja i privatizacija ključnih državnih poduzeća od nacionalnog interesa, a specijalnost su mu bile ekonomske, najčešće kreditne telefonske intervencije. A ni financijere svojih kampanja nikada nije otkrio.

Osobito značajan bio je njegov doprinos hrvatskom duhu nacije kojem je svakom prilikom kačio latentne fašističke etikete, a često je kulturno uzdizanje nacije pokazivao danima otvorenih vrata Pantovčaka, gdje su se mnogi nemilice častili državnim tajnama. Već sam spomenuo tajno haško svjedočenje i zabijanje čavala u hrvatski politički i nacionalni lijes. Svoj nacionalni neponos čestim putovanjima našim avionom (koji je, hvali se Nacional, bio čak 30 sati mjesečno u zraku i koji je prevalio preko 125 tis. km) Mesić je iskazivao redom u svjetskim metropolama, a ponos u odabranim državama - Tadžikistanu, Armeniji, Egiptu, Libiji, Kubi, BiH, Makedoniji, Srbiji itd..


Demesićizacija

Odlaskom možda posljednjeg čvrstog i uvjerenog političkog recidiva komunističkog mentaliteta i pobjedom Ive Josipovića na zadnjim predsjedničkim izborima mnogi se pribojavaju nastavka Mesićeve politike "duginih boja", boje se opetovanog "poraza" hrvatskog kroz tu politiku, međutim u svakom slučaju, činjenica je da Hrvatska odlaskom Mesića – dobiva.

Bez obzira što će Josipović imati lagan zadatak u nadmašivanju svoga prethodnika, jer nije teško biti bolji od Mesića, hrvatski politički prostor morati ce se očistiti od načina upravljanja i vladanja koje je Mesić sa svim svojim odlikovanim ljudima uspostavio kao normalan način funkcioniranja institucije predsjednika, koju je bez lažne skromnosti, prije svega moralno obezvrijedio. Taj proces mora se dogoditi za vrijeme ili poslije Josipovića, on je neizbježan sam po sebi.

Ako građani za to ne znaju, ne znači da predsjednik Mesić nije ništa dobrog napravio. Sigurno da je napravio i dobroga, ako ništa, znao je katkad svojim simplificiranim govorom i trunkom šarma izmamiti osmjehe na lica ljudi – i zbog toga je Stjepan Mesić legenda. A legende su stvar prošlosti. I srećom što je tome tako. Zbogom legendo.