Maksimirska previranja

ponedjeljak, 18.06.2007.

Kiše padaju dio je stiha pjesme kojim je otpočeo dugoočekivani Thompsonov koncert. Nakon subotnjeg Noina potopa mnogi zloćudi su i za nedjelju priželjkivali kišu. U svakom slučaju poslije kiše dolazi sunce bila je misao mnogih. Jedini do sad koji je napunio maksimirski stadion bio je David Bowie. Thompson je to učinio dva puta za redom. Unatoč mraku Maksimir je sinoć bio obasjan suncem!

Bio sam na koncertu. Jednom riječju bilo je doslovno; spektakularno! Ovaj koncert zasigurno je podigao standarde koncertiranja u Hrvatskoj, koje još dugo nitko neće nadići. Usviranost banda, razglas, kvaliteta zvuka, rasvjeta, efekti, "prateća infrastruktura", broj posjetitelja, ukupni performans, koji uključuje i gostovanje klape Intrade, graničara iz Otočca uniformiranih poput Trenkovih pandura, KUD Turopolje i prateći bend kojeg bi poželio dobar dio Hard Rock svjetske scene ne bi se posramio svjetskih pozornica.

Ono zbog čega pišem o sinoćnjem koncertnom spektaklu, do sada neviđenom u Hrvata zasigurno nije hvalospjev istom, već političke konotacije koje taj koncert sa sobom nosi što zbog samog nastupa Thompsona, njegovih poruka koje svojim pjesmama odašilje na zanimljiv način spajajući Rock, Hard Rock pa čak i Heavy Metal sa domoljubljem, a što zbog onih koji se posredno ili neposredno osjećaju prozvanima njegovim pjesmama, dakle onih koji prvenstveno i potenciraju političke raspre na tu temu. Nije dakle neobično pisati o Thompsonu u kontekstu politike, jer očito je on postao mjerilo po kojem se važu ideološka usmjerenja današnjih političara, kako nam je to Mislav Bago prezentirao - vjerujem da nigdje u svijetu nijedan pjevač nije postao okosnica mjerenja vrednota političara, kao što je to u Hrvatskoj.

Dakle, polemika oko Thompsona jako je jednostavna. Postoje oni koji ga vole i koji ga ne vole. Oni koji ga vole, vole ga zbog domoljubnih poruka koje odašilje, zbog poruka koje veličaju i slave dom, obitelj i Boga, vrednote izvojevane hrvatske slobode Domovinskim ratom i sl., te način na koji to iskazuje. Oni koji ga ne vole, velikom većinom, nalazeći svoja izlizana opravdanja u lošoj glazbi i slično ne vole ga upravo zbog svega navedenog, što pak govori više o njima, s obzirom da ne vole vrednote države u kojoj žive, a koje Thompson svojim pjesmama opjevava.

Tema "Thompson" u hrvatskoj javnosti se kao po nepisanom pravilu pojavljuje periodično, a gotovo uvijek se svodi na osporavanje tvrdnji onih koji Thompsona ne vole od strane onih koji ga vole, što u konačnici prerasta u do sada stotinu puta prožvakanu priču o partizanima i ustašama.

Oni koji Thompsona ne vole, njegov isključivo domoljubni karakter, te domoljublje općenito, namjerno poistovjećuju sa ustaštvom i fašizmom, sa ideologijama koje se u svijesti većine nalaze na najnižim granama, što i prilikuje zdravom razumu, dočim posredno, svjesno srozavaju domoljublje jer se ono kosi sa njihovim idejama jugoslavenskih država koje ubijaju jedno od temeljnih čovjekovih prava, pravo na slobodu, osjećaj pripadnosti jednom nacionalnom biću.

Glavni argument tim nastojanjima jest činjenica da na Thompsonovim koncertima određeni, mali broj neodgovornih pojedinaca koristi ustaška zakonom zabranjena obilježja. Iako se broj takvih neizgrađenih ličnosti mjeri promilima, zlim jezicima je i to dovoljno da masu od pedesetak tisuća ljudi, koliko ih je konkretno bilo na sinoćnjem koncertu, svedu na manjinu. Znajući da se danas samo curice i ostala neodgojena djeca oblače kao ustaše, a pravi ustaše drže govore u Jasenovcu, cijela stvar ostavlja gorči okus.

Koncert MPT-a pokazao je da je hrvatsko domoljublje živo i da gaji sve vrednote koje ljubav prema jednom narodu može sadržavati. No međutim, žalosno je to što Hrvati po dozu nacionalnog osjećaja moraju odlaziti na koncerte, što moraju platiti ulaznicu da bi se osjećali nacionalno ispunjeno, što bi pak država po svojoj prvotnosti trebala osiguravati. To što netko u to svrsta i ustaštvo (bilo je desetaka primjera na koncertu - nije bilo lijepo za vidjet) njegov je pogled na svijet, te o tome treba brinuti policija, jer veličanjem ustaštva podliježe Kaznenom zakonu, koji se pak ne može (pojedinčev pogled na svijet) poistovjećivati sa domoljubljem i svoditi na ukupnost, tako da je o Thompsonu i njegovoj publici kao fašistima bespredmetno razgovarati, a svaki razgovor u tom smjeru upućuje samo na tendencije iskazivanja mržnje spram onoga što Thompson predstavlja, onih koje sam već spomenuo - onih koji ne vole vrednote države u kojoj žive, što je apsurdno! Na kraju, ne morate voljeti Thompsona, ali barem volite Hrvatsku.

Pravo glasovanja Hrvata Bosne i Hercegovine

srijeda, 13.06.2007.

Pravo glasovanja Hrvata Bosne i Hercegovine na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj lajtmotiv je dva moguća razloga zapodijevanja ove tendeciozno supstancijalne teme. Jedan jesu hrvatske dnevno političke, po potrebi - kao sada, predizborne svrhe, a drugi; na razini nevezani argumentirani dijanoetički razgovor (koji uzgred; u hrvatskoj javnosti redovito izostaje) o temi u kontekstu preispitivanja i reviziranja održivosti za sada još uvijek Ustavom potkrijepljenih činjenica - Hrvati Bosne i Hercegovine glasaju na parlamentarnim izborima RH.

Ne zamjera "Europa" Hrvatskoj zavraga neovisno i korumpirano pravosuđe. Naime, odluka Ustavnoga suda o referendumu, kao, vjerujem, politička odluka, kojem po novom mogu pristupiti svi državljani RH, tako i oni koji ga posjeduju u BiH, a ne kao prije samo oni sa najmanje jednogodišnjim prebivalištem u Hrvatskoj dio je zasigurno prvotno spomenutih, nečijih ideološki prepoznatljivih, dnevno političkih, predizbornih svrha, a vezano za prava Hrvata BiH da glasaju na izborima u Hrvatskoj. Naime, znakovito jest da paralelno toj odluci u hrvatskoj javnosti trenutno egzistira, tobože koincidentno, i inicijativa SDP-ova čelnika o ukidanju prava glasovanja Hrvata BiH na izborima u Hrvatskoj.

Usmjerene na isti politički segment, na prvi pogled međusobno nepovezane dvije gore spomenute akcije, u stvari su dvije dobro upotpunjujuće situacije, od kojih prva gore spomenuta (odluka Ustavnog suda) za cilj ima generiranje ionako već velikog animoziteta javnosti spram Hrvata u BiH, a sve sa svrhom stvaranja dodatnog opsesivnog pritiska javnosti na temu prava glasanja Hrvata BiH na parlamentarnim izborima u RH.

Jer uistinu besmislena odluka Ustavnoga suda da Hrvati BiH mogu odlučivati primjerice o pušenju na javnim mjestima u Hrvatskoj, dakle o stvarima koje ih se ne dotiču, upravo zbog svoje neartikulirane zbilje, nedvojbeno za cilj ima potenciranje afirmacije inicijative čelnika SDP-a, što pak u konačnici, vraćajući se na hrvatske dnevno političke svrhe, svoje korijene vuče u rivalskoj političkoj borbi SDP-a i HDZ-a, kojem se tim prljavim igrama zapravo oduzima tradicionalno naklonjeno biračko tijelo, glasovi 11. izborne jedinice, većinom glasovi Hrvata BiH. Jednom rječju - podmuklo.

Pored dnevno političkih svrha napomenuo bih još da postoje i isključivo svjetonazorske svrhe zastupanja teze o ukidanju prava Hrvatima BiH nekih političkih opcija, poput HNS-a, koji u košmaru oponenstva vodećih hrvatskih političkih opcija vide svoju priliku u bitci svjetonazora, u kojoj oni, usprkos maloj snazi dobro kotiraju, barem zastupljenošću njihovih teza, prije mitova.

Dakle, dok se jedni (HDZ) "bore" za Ustavom zajamčena prava Hrvata Bosne i Hercegovine zbog svog većeg izbornog rezultata, a drugi (SDP) zbog toga da isti svome rivalu smanje, nitko zbiljski ne progovara o tome zaslužuju li ti Hrvati uistinu prava koja već i posjednuju, odnosno koji su stvarni razlozi zašto Hrvati BiH glasaju na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, a sve sa svrhom prestanka manipuliranja tamošnjim Hrvatima u hrvatske dnevno političke svrhe.

Ne ulazeći u dubiozniju elaboraciju tih razloga istakao bih nekoliko eklatantnih i nepobitnih. Prije svega treba reći da je narod u BiH koji se naziva hrvatskim stvarno hrvatski narod, koji se nizom povijesnih činjenica, spleta okolnosti, te niza ustuknuća raznim poslijeratnim pobjedničkim poretcima našao iza granice Hrvatske i to u državi koja je "ničija zemlja". Ako je taj jedan narod podijelila granica, nije ih podijelilo ništa drugo - to je i dalje jedan narod! Homogenost hrvatskoga naroda koji se pod teretom povijesnih činjenica podijelio granicom, iza koje se nije asimilirao u neki drugi ili postao manjina, već je postao konstitutivan narod dokazuje da i on polaže prava na tu zemlju, a ako prava polaže taj hrvatski narod u BiH, polaže i hrvatski narod u Hrvatskoj, tj. Hrvatska i obratno jer smo već zaključili da je hrvatski narod jedan i nedjeljiv, ma koliko to izlizano i rojsovski zvučalo.

Također; Hrvatska se za zadnjeg rata branila u BiH, a obol bosansko hercegovačkih Hrvatau ratu za slobodu svih nas neizmjeriv je. Zbog svega toga uloga Hrvatske u životu Hrvata BiH mora biti velika. Najmanje što Hrvatska može pružiti Hrvatima u BiH jest pravo da se osjećaju dijelom jedinke, dijelom jednog nacionalnog bića sudjelujući u svakom aspektu "hrvatskoga života", tako i političkom, konkretno u izboru zastupnika za parlament, jer u hrvatskom saboru se, posredno, ali i neposredno odlučuje i o njima.

Hrvatima kao konstitutivnom narodu u BiH ini tuđini oduzimaju prava koja nedvojbeno polažu; ne budimo i mi iz Hrvatske tuđini - sami sebima!

SDP-ov tron, tron bitke za svjetonazor

petak, 01.06.2007.

Hrvati i ostali građani u studenome peti puta od izvojevane suverenosti i nezavisnosti izlaze na parlamentarne izbore. Iako se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih, predstojeći izbori predstavljaju točku periodične perfidne zamjene ili ostanka jedno te istih politika. Drugim riječima, ma koliko dvije najjače hrvatske političke pozicije predstavljale dvije različite struje, hrvatski građani promjene, ukoliko do njih dođe osjetiti će jedino u smislu senzualizacija oftamološki različitih političkih etablišmenata koji zagovaraju tanke, do sada već toliko izlizane političke parole – stvarnih promjena nakon izbora, osim ideoloških i svjetonazorskih neće biti.

Iako, dakle, uskraćeni za stvarne promjene na bolje, na gospodarskom i socijalnom planu prije svega, koje će znamo već i sada izostati, ostati mrtvo slovo na papiru, građani sve jedno neće biti uskraćeni ili bolje rečeno pošteđeni svog onog izbornog prostakluka – verbalno akrobatskih sukoba i privlakuša političkih oponenata koje predizborni ples sa sobom donosi.

Promjene, bilo pozitivne ili negativne uvijek dolaze sa velikim ljudima, koje pak nerijetko sa njima i odlaze, i obratno. Zasigurno ona najveća pozitivna promjena povijesnih razmjera došla je sa Franjom Tuđmanom u obliku samosvjesnih težnji za nezavisnošću zaokruženih dosanjanim stoljetnim snom – uspostavom vlastite države. Kažu da su velike promjene došle i sa Ivicom Račanom. Jedno je sigurno; nakon odlaska obojice stvari se mijenjaju. Prva u redu promjena definitivno je rekonstrukcija njihovih stranačkih utvrda, koje su toliko gradili svojim jakim autoritetima i političkom umješnošću, sposobnošću i pronicavošću, što uzgred, konkretno u SDP-u ima za posljedicu nezrela nova vodstva, kako trenutno karakteriziraju većinu kandidata izborne konvencije SDP-a. Poslije Franje Tuđmana «borbaški» dio raskoljenog HDZ-a jasno se odrekao svoga idejnog začetnika - hoće li se to dogoditi i SDP-u za vidjeti nam je!

Nakon smrti Ivice Račana SDP-u slijedi prva kušnja postračanovskog kohezivnog autoriteta u obliku izvanredne izborne konvencije koja će iznjedriti Račanova nasljednika. Dio SDP-a «apelira za kontinuitet SDP-a» bojeći se hercegovizacije i skretanja SDP-a u desno, kakve su se bojazni kod svojedobnog odabira novog HDZ-ovog vodstva i obistinile – tada je HDZ skrenuo u lijevo, ma koliko oni brisali prašinu sa Tuđmanovih slika, dok dio priželjkuje vođenje SDP-a pod svojim budnim okom ispoljavajući svoje do sada Račanovim autoritetom potisnute aspiracije, glumeći velike vođe, čineći to jeftinim parolama i prozirnom manuelnom gestikulacijom i mimikom.

Kada sam ustvrdio da sa odlaskom velikih ljudi promjene mogu sa njima doći, ali i otići, nedvojbeno sam mislio na odlazak Ivice Račana, koji po hrvatsku politiku ima multiplicirajuće efekte, a jasno se odražavaju na predstojeće izbore. Krucijalno dakle cijele priče, na što bih skrenuo pažnju jest utjecaj sutrašnje SDP-ove konvencije na predstojeće izbore, koji, opetujem; uvelike ovise o izboru Račanova nasljednika.

U stranci nema podijeljenosti – poručuju iz SDP-a, to se gorljivo opovrgava. Oni na izborima ne kane sudjelovati, na izborima kane pobijediti, sami kažu. No stvari stoje drugačije. Ma koliko se esdepeovci kunu u jedinstvo stranke (neki među njima i dalje i u bratstvo), u odlučnost jedinog cilja; trijumf nad HDZ-om, prisutna unutarstranačka podijeljenost je eklatantna, a odabiranjem novog predsjednika između različitih kandidata po prirodi nezaobilazna. Oponentnosti i frakcioniranosti nije lišen ni SDP, skrivali to oni ili ne, što će izaći na vidjelo osobito nakon sutrašnje konvencije - zalud su im tlapnje.

Smrt Ivice Račana, odabir njegova nasljednika i nastup na sljedećim izborima u neprekidivoj su vezi, a očituju se na sljedeći način; novi predsjednik SDP-a, uvjeren sam, onaj je jezičac na vagi trenutno u javnosti podjednakih SDP-a i HDZ-a, bez obzira što oni to nominalno nisu, jer HDZ još uvijek korača, doduše sporije no prije, korak ili dva ispred SDP-a. U tome se upravo očituje snaga SDP-ove konvencije; iako ne kotiraju toliko dobro kolika je percepcija ukupne javnosti, oni se svejedno nalaze u tijesnoj igri, zahvaljujući moralnom solidariziranju javnosti zbog smrti Ivice Račana, ali i zbog popmpe oko odabira novoga predsjednika pred same izbore što pak ima pozitivan psihološki učinak na potencijalne birače, jer neposredno prije izbora odabrati novoga predsjednika jest situacija koja ulijeva nadu u novi početak koji donosi promjene. I zato vjerujem da će odabir novog predsjednika SDP-a uvelike biti uvjetovan predstojećim izborima, što u «mirnodopskom» razdoblju on zasigurno ne bi bio.

U tom smislu izbor u javnosti baš i ne voljene Željke Antunović, koja s druge strane u stranačkim strukturama zbog svog iskustva, predanosti i odanosti stranci stoji jako dobro, za rezultat bi zasigurno imao pojedinačan poraz SDP-a, jer u nametnutoj personaliziranoj kampanji, bez obzira što bi ju vodio Jurčić kao premijerski kandidat, a bitnu ulogu imala Antunović, Antunović bi upravo zbog loše perceptivne vrijednosti u javnosti čak i odmogla stranci na pojedinačnom planu, što bi u konačnici nezaobilazno dovelo do koalicije sa HNS-om. Odabir Željke Antunović odabir je statusa quo, a na umu pri tom treba imati da on onda podrazumijeva i ostanak u opoziciji. Nešto slično dogodilo bi se i sa Piculom.

S druge strane odabir uistinu poduzetnog i sposobnog maratonca Milana Bandića koji slovi kao samostojeći brand, kojeg ni u SDP-u doslovno ne vole, što zbog koketiranja sa desnom stranom što zbog «kamenih» metoda djelovanja, u personaliziranoj kampanji izvrsno bi se snašao i jedini bi mogao sa Jurčićem parirati Sanaderu, jer pobjedu nad njim odnio je već tri puta kako to slatkoriječivo i ponosno izgovara svakom prilikom. Zanimljivo je kako se HNS nadovezuje uz svaki mogući ishod SDP-ove konvencije - u slučaju izbora Milana Bandića, radikalniji dio SDP-a, koji bi to teško primio k srcu ne bi bilo tako teško pogurati u isto tako radikalni HNS, koji bi time ojačao i približio se svome snu vođenja hrvatske lijevice.

Definitivno najzanimljiviji epilog priče dao bi Zoran Milanović. Često nazivan i trojanskim konjem desnice bez iskustva, jer za neke nije dovoljno radikalan, Zoran Milanović je apsolutini nagovjestitelj promjena, te stoga uživa toliku potporu javnosti. No, delegati koji odabiru predsjednika nešto su sasvim drugo. Zoran Milanović upravo je onaj presudni faktor izvanrednog odabira predsjednika SDP-a neposredno prije parlamentarnih izbora, jer kao nešto novo ima pozitivan psihološki učinak na potencijalne birače jer ulijeva nadu u novi početak koji donosi promjene, kako sam to već rekao. Iako će delagati glasati vođeni planovima za predstojeće izbore, nisam siguran da će prepoznati potencijalnu snagu koju sa sobom nosi Zoran Milanović.

U svakom slučaju, nakon izbora 2000. godine, zvanih prekretnicom hrvatske «nove» politike, koja je Hrvatsku pogurala novim putovima u nove-stare političke okvire, a koja ništa dugoročno dobrog, vrijednog istinske dobrobiti mlade države nije donijela, i ovoga puta hrvatska javnost ostaje uskraćena za nove stvarne promjene - to već i sada znamo!! Jedina bitka u stvari vodit će se za svjetonazor i zato je bitka za tron SDP-a bitka za tron vlasti koji sa sobom može donijeti jedino drugačiji svjetonazor, jer gospodarske i socijalne promjene već u naprijed su diskvalificirane.

Otpočelo predizborno vrijeme otvoreno postaje u stvari vrijeme juriša na glavni tron vlasti, borba za vlast i vrijeme bitke za svjetonazor, a prosječan birač svačija poželjna udavača, jer – svaki glas je bitan. To je vrijeme u kojemu na kraju ispada da je narod tu jedino i samo zbog toga kako bi služio političarima (u dolasku na vlast), iako bi stvarnost trebala biti obrnuta. Predizborno vrijeme je dakle vrijeme u kojemu političari umivaju vlastite političke programe, nude saveze i potpore, nastoje djelovati fleksibilno i susretljivo za sve što bi možda moglo donijeti koji glas. To je vrijeme objeda, podmetanja i laži i većih od dozvoljenih desetpostotnih, i to otvoreno pred očima prosječnog motritelja, prosječnog glasača, koji kada se podvuče crta ispod svega postaje i ostaje jedina žrtva tih prljavih političko-medijskih igara, koji i dalje sa svojih 300 E ne može uživati u njihovim «dičnim» autocestama, dalmatinskim ljepotama niti u mnogočemu drugome, jer oni koji sve to koriste ionako nisu trebali nikada izaći na izbore u Hrvatskoj!