Presuda generalima: reakcija petokolonaša

četvrtak, 22.11.2012.

Ono što me osobito zaintrigiralo oslobađajućom presudom generalima Markaču i Gotovini jesu reakcije i držanje onih pojedinaca, skupina i indexoidnih medija koji su godinama podrivali sada i dokumentiranu čistoću hrvatske države, njenog vojnog i političkog vrha, prije svega Franje Tuđmana, Gojka Šuška i u konačnici samih generala. Iako su cijelo vrijeme do prve presude generali bili nevini, jer presumpcija nevinosti ne znači dokazivanje nevinosti, nego krivnje, spomenuti podrivači sustavno i sinergijski iznutra i izvana, zlurado i nesmiljeno stvarali su atmosferu apsolutne krivnje hrvatske države, politike i vojske, a svaki pokušaj suprostavljanja takvim silama ničim drugim doli istinom proglašavan je nacionalizmom kockastih i krezubih glava, čak i fašizmom.

Oslobađajuća presuda kao živi dokument istine i pisani dokaz čistoće, slobode, suverenosti i neovisnosti hrvatskog naroda, države i njenog političkog i vojnog vodstva u mnogočemu je poremetila životne pozive mnogih dežurnih quasimoralista. Njome, oslobađajućom presudom, njihov trud i rad naprosto nije urodio plodom. Ono od čega su živjeli na račun poreznih obveznika, svih nas, više možda neće imati smisla za postojanjem. Ta elitna skupina, i njihovi fanovi okupljeni oko jakih političara, podzemlja i medija, bivših predsjednika koječega, istaknutih pojedinaca i udruga proizašlih iz komunističke i jugoslavenske društveno političke tvornice – Komunističke partije, sada kada je izgubila uporište u svome naumu rušenja Tuđmanove Hrvatske, fokus svoga djelovanja očajnički i krvopijski od muke strateški prebacuje na druge, sada, njima najbitnije stvari – bitno da se i dalje širi dekadencija.

U tom kontekstu, primjerice, fana neoyugo sfere Antu Tomića sada zanima zašto je mu je imenjak mangupski bježao pred Haagom? Dragu Pilsela hoće li i kada će Gotovina odgovarati za klanje u BiH? Zorana Pusića muči njegov ugled pred suradnikom Savom Štrbcem nakon nacionalističke nenormalne euforije hrvatskoga naroda, ili pak Gotovinino, već raskrinkano kao fingirano, razbojstvo, krađa dijamanata u Francuskoj, dok gay Documentu primjerice, krvožedni nacionalisti i njihovi zvižduci samo ometaju kod izravnog ekskluzivnog javljanja sa Jelačić placa u srpske medije. Također jedino bitno, pored svesrpske neosuđene krivnje za cjelokupni rat i brojne nevine hrvatske žrtve i srpske mrtve, brine ih srpska zadovoljština - zanamarujući 3.728 poznatih i procesuiranih počinitelja s hrvatske strane zbog Oluje, ili 130.000 povraćenih Srba od ukupno 200.000 samoizbjeglih nakon Oluje.

Dakle dok nabrojeni prvoborci duginih boja i urbanog rasizma i ljudi njima sličnog uvrnutog moralnog i profesionalnog obrasca jednostavno ne mogu skriti bol pa iz obijesti prolijevaju žuć, mnogi pretumbavaju arhive i žurno brišu potpise novinskih članaka, čak i cijele članke ili s grčem okreću i peglaju priče odavajući lažno zadovoljstvo odlukom Haaga ili jednostavno šute i doslovno tuguju. Ovi koij šute čini mi se razrađuju strategiju saniranja štete. Za sve njih manifestacija unutarnjih poriva, iskazivanje iskrenih i zdravih osjećaja ponosa naroda nacionalistička je euforija u kontekstu psihologije masa, a puni trgovi gradova nacionalistički su skupovi događanja naroda na kojima se zviždi institucijama države. Ovo zadnje je jedino što su izdvojili kao bitno.

Ono što im je pak svima zajedničko i što ih ujedinjuje sa radikalima u Srbiji, i drugim srpskim ekstremistima u Srbiji i njihovim partnerima u svijetu, a što je nadasve simptomatično, i zabrinjavajuće, jest razočaranje presudom. Ocjena i kvalifikacija presude generalima kao razočaravajuća u stvari pokazuje nezadovoljstvo time što dokazano nevini ljudi nisu optuženi. Ovo nevini im ništa ne znači. Tim velikim legalistima ni Haag sada nije dovoljno velika pravna instanca, kako su mu do sada likovali. Veći od Haaga sada su njihovi prijeki sudovi temeljeni na vlastitim istraživanjima „čičak, štrbac, puhovski“ i svojedobno „banac metodama“.

Svo to nebulozno koprcanje u vlastitom izmetu samo dokazuje koliko ih je ponovna hrvatska pobjeda protresla, zapravo otresla o tlo, što je vjerujem, samo najava utjecaja i posljedica presude po cjelokupne društveno političke odnose u zemlji u bliskoj nam budućnosti.