Pomirba "pete kolone" i Hrvata

četvrtak, 12.07.2007.

Neki danas otvoreno vode politiku "svi se svima trebaju ispričati", dakle pomirba i suživot Hrvata i Srba – da, pomirba između Hrvata i Muslimana Bošnjaka – da, pomirba između Hrvata i Crnogoraca – da, ali međusobna pomirba Hrvata – ne.

Kada bismo svi bili jednaki svijet u kojem živimo bio bi jednoličan i dosadan. Brzo bi nam dosadio. Različiti stavovi i mišljenja, te međusobna prihvaćanja istih korak su naprijed u izgradnji zajedničkog zanimljivijeg i tolerantnijeg svijeta. Svaka nova pomirba različitosti pridonosti bogatstvu jednog naroda te predstavlja prihvaćanje važnih civilizacijskih tekovina, što širu zajednicu udruženim snagama vodi ka odlučnom hvatanju u koštac sa novim izazovima.

Upravo to, snagu različitosti, a sve jedno zajedništva i odlučnosti navlastito nam dokazuje izvojevana hrvatska sloboda Domovinskim ratom. Tuđmanova državotvorna pomirbena politika u pravom povijesnom trenutku, sačinjena od pozitivnih sastavnica starčevićanstva, radićevskog republikanizma i hrvatskog ljevičarstva ako se ono izjašnjavalo za samostalnu Hrvatsku, dokazala je i odagnala svaku sumnju u mogućnost da se jedan narod unatoč podjelama i hipotekama prošlosti okrupni pred nadolazećim izazovima. Plod hrvatske ujedinjenosti omogućio nam je uspjehe na unutarnjem i međunarodnom planu.

Iako je dakle uvriježeno kolektivno mišljenje da su Hrvati i danas razjedinjeni i da im je potrebna opća pomirba, vjerujem da tomu nije tako. Jer; većina Hrvata, bez obzira na njihovo opredijeljenje u prošlosti, koje im se iznova imputira radi stvaranja novih podjela, ustvari su razjedinjeni jedino u smislu različitog poimanja Hrvatske sa onima na čelnim pozicijama kojima su dostupni upravljački mehanizmi, dakle sa onim nostalgičnim zadkom, odnosno petom kolonom, a nikako međusobno, jer njihova današnja ideološka opredijeljenost počiva jedino na novim temeljima nove hrvatske države - Republike Hrvatske, što će se pokazati istinitim idućom prilikom pružanja otpora svakoj novoj neželjenoj retro integraciji.

Drugim riječima, vjerujem da se jedina ideološka podjeljenost u Hrvatskoj svodi na ideološku podjeljenost većine Hrvata sa svojom petom kolonom, koja zbog dostupnih čelnih pozicija preferiranih upravljačkih mehanizama ima mogućnost stvaranja kolektivnog mišljenja koje i egzistira, a to je da su Hrvati i dalje dubiozno ideološki podijeljeni na ustaše i partizane! Prava istina jest da Hrvatskome narodu sreću i slobodu nisu donijeli ni slovo "U" ni crvena zvijezda petokraka. Svaki pokušaj da se bilo koji od tih simbola ugrađuje u temelje hrvatske države, izaziva nove sukobe, te zbog toga moramo postati svjesni da hrvatska pomirbena politika iz devedesetih godina u stvari jest optimalan kompromis hrvatske prošlosti za bolju budućnost, te nju trebamo uzeti kao svoj novi početak.

Još 90-tih godina Tuđman je upozoravao na tendencije međunarodne zajednice za stvaranjem nove Balkanije - danas smo zasigurno svjedoci obistinjenja tih indicija. Glavni tajnik NATO-a lord George Robertson u svom razgovoru sa Stjepanom Mesićem u svibnju 2001. godine izjavio je da je lanjska promjena vlasti u Hrvatskoj (koalicijska vlast + Mesić) najbolja vijest 21. stoljeća, te je dodao: "Cijela regija jugoistočne Europe mora se ujediniti jer ce se inače raspasti u ruševine!"

Dakle jedan dio ljudi sa inozemne ali i domaće scene ne miri se sa politikom pomirbe i onime što je ona donijela. Takvi ostaju na svojim starim pozicijama i dovode u pitanje ne samo tu politiku, nego i stabilnost Hrvatske u političkom i gospodarskom pa i u međunarodnom smislu. S takvog stajališta nemirenja, neprihvaćanja povijesnih rezultata koje smo postigli, ti ljudi stvaraju iluzije da bi se mogla stvoriti druga Hrvatska, Hrvatska koja bi se mogla vratiti u neke balkanske južnoeuropske okvire. A to je ono što hrvatski narod, ne samo na temelju svog povijesnog i kulturnog razvoja ne može prihvatiti, nego i zato što bi to i u unutarnjem i međunarodnom životu moglo uroditi neželjenim već viđenim posljedicama.

Vjerujem da je Hrvatska kroz Domovinski rat glavninu svoje unutarnje pomirbe prošla, a jedina preostala podjela Hrvata u stvari je borba nelustriranih vodećih sa većinom osvještenom Domovinskim ratom, i to prije svega na moralnoj razini. Jer hipokritsko nametanje već izlizanih i prenapuhanih hipoteka prošlosti, a sa druge strane rehabilitiranje i veličanje krivotvorenog identiteta temeljenog na laži, u prvom redu spada pod upitan moral.

Konačni obračun hrvatske pomirbe tek se treba dogoditi - ona je moguća samo na istini i na jednakoj osudi svih zločina i zločinačkih režima, kako ustaškoga tako i komunističkoga, odnosno, na davanju istinitih političkih i povijesnih ocjena u kojima se zločini komunizma neće prikrivati i opravdavati antifašizmom. Zbog toga je istina o Bleiburgu bitna za budućnost hrvatskoga naroda kao i istina o Jasenovcu i istina o Domovinskome ratu. Istina oslobađa.