Profesionalni pušač

četvrtak, 30.08.2007.

U još uvijek neizgrađenom demokratskom okružju političkog djelovanja, uslijed nedostatka kulture političkoga dijaloga, političke zrelosti hrvatskoga društva, i pravih, nenadziranih kritičkih mehanizama u njemu, u nedostatku njegovog intelektualnog i moralnog vitaliteta i bez istinskih živućih političkih uzora principijelnosti i poštenja, pored predsjednika države koji govori kao porugljivac, koji kapriciozno reagira na svaku kritiku - okrenuti leđa dojučerašnjem političkom i koalicijskom partneru ili politički se prostituirati naokolo i nije tako neobično. Nerijetko se kod nas u politici okreću leđa dojučerašnjim partnerima, isto tako zagriženim neprijateljima pruža ruka. To nije ništa novo u hrvatskoj kratkotrajnoj pseudodemokratskoj političkoj praksi.

Danima već agonalni sukob HSP - HDSSB zauzima gotovo cijelu političku scenu, ispraznivši je od bilo kog drugog političkog sadržaja. Kako se sve više zaoštrava, taj sukob prestaje biti obračun različitih stavova i, na prijeteći način, počinje predstavljati bezočni sukob dvojice političara, sada međusobno isključujućih narogušenih mutanata.

Oni koji u cijeloj priči najviše gube zasigurno su desno orijentirani birači glasači. Već ionako paradoksalno rascjepkano između "desnog" HDZ-a, bandićevskog SDP-a, te desnih politika vođenih usamljenim jahačima apokalipse koji izgleda više vode neke svoje ratove, te naravno HSP-a, desno orijentirano biračko tijelo osječkom havarijom kreće putem nove kalvarije, preslikavajući tu lokalnu situaciju na višu razinu, čime se jedino produbljuje i produžuje lutanje "desnih" bespućima desničarske zbilje u kojoj se čvrsto uporište još uvijek ne nazire - a možda izbori i iznenade.

Proti nadolazećoj općoj rehabilitaciji ljevičarstva i veličanju krivotvorenog identiteta temeljenog na laži, te prostituiranju hrvatskog krvlju stečenog suvereniteta, jer Milanović bi dokinuo vjeronauk, a Sanader i majku prodao za Judine škude, nadu u narodu u stvarnu snagu otpora, lakovjernijim i nepromišljenijim desnima pružao je HSP i Đapić, do sada. Tim iluzijama došao je kraj.

Đapić je prvi koalirao sa strankom srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Đukićevim SNS-om. Đapić je koalirao sa SDP-om, Piculom u Velikoj Gorici. Đapić je u koalicijama s HDZ-om posvuda po Hrvatskoj. Đapić je bio u koaliciji sa SDSS-om u Kninu i Vukovaru, sa HDSSB-om u Osijeku. S HSLS-om je donedavno kovao koaliciju za sljedeće parlamentarne izbore. Što je to? Jasan politički put, ili, oprostite na izrazu, političko kurvanje.

Đapić, kada je ispunio svoju svrhu sakupljača desnih glasova, godine 2003., Sanader ga je na nagovor iz Bruxellesa prevario - i opet će ma koliko puta se HSP prilagođavao i transformirao - Sanader je prekršio predizborno obećanje Anti Đapiću da će nakon izbora sklopiti koaliciju s HSP-om. Nakon izborne pobjede za partnera je izabrao SDSS. Đapić mu nije zamjerio. Naprotiv, on mu je, kako je sam izjavio, „čuvao leđa i bokove“, a ovaj put ga je došao i suradnje sa HDSSB-om - bez obzira koliko se Đapić pretvarao da je bezrazložno politički prevaren.

Dakle sve što Đapić čini jest sjedenje na više stolaca. Naime, ono što Đapić neprestano ponavlja jest po njemu činjenica kako bez HSP-a nema napretka Hrvatske, aludirajući samo i jedino na sudjelovanje u vlasti prodajući se najviše HDZ-u, točnije čuvajući njegov desni bok istovremeno koketirajući sa Glavašem, kojemu je HDZ pak doslovno smrtni neprijatelj. To možda i nije loše, infiltrirati se u prve redove pošto poto - pa progurati što se da; no Đapić je pokazao da njemu infiltracija znači i asimilaciju. Gospodo "desni"; osječkim raskolom prokazana je sva nesposobnost Đapića da održi stvarno haespeovsko političko usmjerenje, jer on najzornije pokazuje da je Đapić običan ali profesionalan "pušač", kojega na kraju nitko neće. Glas Đapiću glas je svima, samo ne HSP-u!

U Europsku uniju - kada?

nedjelja, 26.08.2007.

Kada znamo da su mediji danas kao preferirani izvor opskrbe informacijama instrument oblikovanja koječega, tako i mišljenja i percepcije javnog mnijenja o svemu, činjenica da prosječan građanin, kada je riječ o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju zna malo ili nimalo, isto toliko ni ne čudi. Jedine informacije koje do njega marketinški dopiru uglavnom su one o nastavku pregovora o pristupanju Hrvatske Uniji u smislu otvaranja novih poglavlja pregovora ili one o lažnim datumima uvrštavanja Hrvatske u tu zajednicu nama još dugo "nedodirljivih". Sa svrhom samopromoviranja svojih politika one krucijalne informacije, svojstveno "čudesnoj našoj", prvi među Hrvatima tradicionalno mistificiraju i zataškavaju, ne puštaju u opticaj, jer one zapravo otkrivaju pravu istinu njihovih lažnih europskih politika.

U tom kontekstu, dugo najavljivan kao prekretnica za Europu, ali i za Hrvatsku, sastanak od iznimne važnosti - Summit Europskoga vijeća održan 16. i 17. lipnja u Bruxellesu u široj hrvatskoj javnosti prošao je gotovo nezapaženo. Stvaranje novog, boljeg institucionalnog djelovanja Unije, odnosno donošenje novog reformskog ugovora kao zamjena za 2004. godine posrnuli europski Ustav koji je pak na životu ostavio za Hrvatsku sporni ugovor iz Nice, nas kao da se i ne dotiče, kao da nas se ne smije doticat - jer mogli bi saznat, šira hrvatska javnost, da Sanader u biti cijelo vrijeme blefira.

Zašto toliko bitan sastanak nije hrvatskoj javnosti prezentiran na nivou? Iz šturih i ovlašnih televizijskih reportaža i novinskih napisa šira javnost doista nije mogla saznati o čemu se na Summitu Europskoga vijeća uopće razgovaralo kada je riječ o Hrvatskoj, ona je ostala uskraćena za te informacije - što se to skriva? Znakovito je dakle da je ovaj sastanak u Hrvatskoj jako slabo medijski popraćen.

Iako je Summit od strane Vlade, vezano za hrvatske pregovore sa Unijom spinovski optimistično prokomentiran, on nije prezentiran na nivou koji mu priliči. Naime sastanak je najavljivan kao bitan za Hrvatsku, jer za sada Hrvatska prema ugovoru iz Nice koji je došao kao nadopuna onom iz Maastrichta pravno formalno ne može u Uniju, dakle bitan je utoliko što bi odagnao te pravne prepreke Hrvatskoj u ulasku u Uniju - ali ne, mi očito ne smijemo znati da postoji nešto što može riješiti prepreke ulaska Hrvatske u Uniju jer ćemo time saznati da te prepreke uopće i postoje, i to svo vrijeme koje je, sada saznajemo, Sanader zapravo lagao narod kada je spominjao spasonosno za Hrvatsku prezentirane datume ulaska u Uniju. Poznavajući uzuse djelovanja sanaderovske narcisoidne promotorske politike, i ptice na granama već bi znale što se o Hrvatskoj govorilo, da se govorilo u našu stvarnu korist.

A što se to o Hrvatskoj govorilo? U završnom dokumentu (link) Summita Europskoga vijeća, u zaključcima toga sastanka pod naslovom "Zapadni Balkan" spomenut je "region", kome i Hrvatska nedvojbeno pripada, dakle Hrvatska je posredno spomenuta u kontekstu zemalja regije, odnosno Zapadnog Balkana, za kojeg se u globalu smatra da nakon potpunog zadovoljavanja Kopenhaških i Haških kriterija (članica te tvorevine) Europska Unija može uzeti u obzir njegovo "pripajanje" Europi, ali tvrdeći to jedino u smislu održanja svojih obećanja jednom u budućnosti, ističući zabrinutost onih koji misle da proširenje ide prebrzo i da Unija treba biti oprezna u preuzimanju novih obveza proširenjam. Uočavajući da se Hrvatska uistinu integrira jedino u "region" Europa se doslovno čini daljom.

Vrlo je vjerojatno da Europa svoje ustavne i institucionalne probleme još dugo neće riješiti, ma koliko ovaj zadnji Summit Europskoga vijeća ulijevao nade. Najvjerojatnije u tom kontekstu Angela Merkel izrekla je sljedeće: "kako ćemo 2009. godine, kada Hrvatska završi pregovore, toj zemlji reći da je ona obavila svoj dio posla, a Europa nije obavila svoj", što je Sanader prokomentirao u kontekstu zahvale Angeli Merkel što je spomenula Hrvatsku na tako bitnom sastanku!(!) Što se tiče Hrvatske dakle, za nju ne postoji nikakva garancija da će ubrzo ući u Uniju što nam se već godinama govori - sada se spominje 2014. kao prva realna mogućnost. Dotad će Hrvatska vjerojatno biti u konfederalnom odnosu Zapadnog Balkana, jer ne postoji ni garancija da će 2009. (moguća godina) novi reformirani europski ugovor doista zaživjeti, jer on još mora proći komplicirane i dugotrajne legislativne procedure.

Mnogi si pripisuju zasluge za ovo ili ono u svakom koraku bližem Uniji, no tko će si pripisati zasluge kada Hrvatska ne uđe tamo gdje ionako pripada, tko će drugim riječima preuzeti odgovornost za taj milenijski izjalov? Naime, kada je osnivan hrvatski parlamentarni "Savez za Europu", neki su izgleda unaprijed bili svijesni mogućeg neuspjeha pa su "Savezom za Europu", ustvari principom disperzije rizika unaprijed umanjili svoju buduću odgovornost.