Kosova - republika

ponedjeljak, 18.02.2008.

Za razumijevanje kosovske nezavisnosti i odcjepljenja Kosova od Srbije, odnosno za razumijevanje prava koja daju legitimitet tome činu, prije svega je potrebno razumijeti što su i koja su to legitimna prava koja dozvoljavaju bilo kojoj zajednici na svijetu pravo na vlastitu državu. Prava na državu predstavljaju sve ono što čini vlastitu spoznaju odnosno samosvijest neke zajednice dovoljno jakom da istu učini održivom i opstojnom na određenom prirodnom jedinstvenom prostoru, uz pretpostavku postojanja izgrađenog identiteta na temelju povijesnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog nasljeđa na tome prostoru, ali uzimajući u obzir i danu realnost trenutne zbilje. Sve to čimbenici su koji govore u prilog kosovske nezavisnosti.

Polazeći od relevantnih osnovnih demokratskih vrijednosti, principa i čimbenika; pravo samoopredjeljenja sadržano u Povelji UN-a (čl. 1. st. 3); Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, (čl. 1); Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, (čl. 1.); kao neotuđivo i prirodno pravo svakog naroda koje se očituje kroz volju naroda i koje uključuje i odcjepljenje, temeljno je pravo svakog naroda na državu, uz naravno prvotno postojanje valjanih preduvjeta za primjenu toga prava.

Bez valjanih preduvjeta za primjenu toga prava Ujedninjeni narodi brojali bi 2500 članica, a ne 192, koliko ih trenutno imaju, što je ujedno i odgovor na; kosovskom nezavisnošću potaknute autonomaške aluzije RS u BiH ili bivše tkz. RSK u Hrvatskoj. Isto tako bitno je spomenuti da se pravo na samoopredjeljenje ne smije shvatiti kao odobravanje "djelatnosti" koja bi dovela do raspada ili ugroze, u cjelini ili djelomično, teritorijalne cjelovitosti ili političkog jedinstva država koje se ponašaju u skladu s načelima ravnopravnosti i samoopredjeljenja.

Bez obzira što je odcjepljenje Kosova pravno formalno presedanski međunarodni čin, ali presedanski zbog prvotnog presedanskog potčinjenja Kosova i Kosovara, preslikavši dosad potonje izneseno na danu kosovsku situaciju vrlo brzo postaje jasno da je odcjepljenje Kosova od Srbije očekivani čak i moralni čin. Prije svega povijesni presjek događanja na Kosovu nepobitan je argument na strani slobodnog Kosova. Također neminovno je da Kosovari čine dovoljno samosvijesnu i brojnu zajednicu određenu vlastitim identitetom na jedinstvenom geografskom području. Kartografski izvori koji pokazuju povijest prostornih odnosa preciznije nego bilo koji drugi pisani izvor, vjerodostojni su svjedoci opstojnosti i povijesnog kontinuiteta Kosova, ali i jasan odraz društvenog, političkog i kulturnog konteksta Kosova.

Uzevši k tome u obzir danu realnost sadajne zbilje (Kosovo je pod administracijom Ujedinjenih Naroda od 1999. godine) kojoj je prethodila sustavna srpska degradacija, politička, policijska i vojna represija na Kosovu, naročito nakon Miloševićeve divljačke politike prema Kosovu, kojom su Kosovo i Kosovari u potpunosti nagnani na bojkot i bijeg iz bilo kakvog sudjelovanja u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom segmentu srpskog društva, odcjepljenje Kosova čini se kao jedini normalan ishod dužeg toka događaja, u kome su Srbi sustavno gubili kredibilitet upravljanja ovom regijom. O tom gubljenju srpskog kredibiliteta najbolje govori tumačenje Generalne skupštine UN-a koja za pravo na samoopredjeljenje kaže da je ono u pogledu odcjepljenja krajnje sredstvo u odnosu na države s nereprezentativnim vladama, dakle u odnosu na takve države u kojima dijelovi stanovništva koji se mogu smatrati narodima uopće ne participiraju u upravljanju državom.

Miloševićeva politika 80-tih i 90-tih godina unazadila je kosovsko pitanje i time iznova otežala rješavanje toga problema. Najgrubljom definicijom kršenja demokracije, bespravnim ukidanjem autonomije Kosova, degradiranjem Ustava Pokrajine na Statut Pokrajine, te promjenom ranijeg imena ("Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo") u "Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija; kako bi se dodatkom bizantsko-grčke riječi "Metohija", koja označava zemlju u vlasništvu pravoslavne Crkve, osnažila srpska pretenzija na taj teritorij, Srbi su zaigrali na šovinističku kartu apsolutnog pripojenja Kosova u jedinstveni integrirani srpski prostor i izgubili su, a kao i do sada - poraz ne prihvaćaju.

Geopolitički "kosovski problem" jučerašnjim proglašenjem neovisnosti Kosova nije riješen. Kao dio svjetske geopolitičke scene u kontekstu vječitog poligona odmjeravanja američkih, zapadnih i ruskih snaga, ali i kao jedan od geopolitičkih utega toga dijela Europe Kosovo će i dalje ostati poprište nemira. Budućnost Kosova, najviše, kao nikada dosada ovisi o samim Kosovarima, o njihovom odnosu prema manjinskim Srbima prije svih, o intenzitetu mogućih težnji pripojenja Albaniji i sl. . Apsolutno rješenje toga problema, dugotrajan mir i stabilnost vjerovatno nećemo dočekati u bližoj budućnosti, no Kosovskom deklaracijom o neovisnosti svakako je napravljen korak unaprijed, barem što se Kosova tiče. A otvaranje pitanja Sandžaka i Vojvodine tek predstoji.

Hrvatski nacionalizmi

četvrtak, 07.02.2008.

O nacionalizmu promišljam u kontekstu patriotizma i domoljublja, te u tom smislu držim da o “Hrvatskom nacionalizmu” kao homogenizatoru nacije i preferiranju objektivnih interesa hrvatske nacije i njenih pripadnika unutar vlastitih nacionalnih okvira nad interesima drugih manjinskih nacija ali i u međunarodnoj sferi, poradi očuvanja obilježja identiteta i stvaranja prosperiteta kao preduvjeta postojanja nacionalne države, ali ne na uštrb opstojnosti drugih manjinskih naroda i ne u smislu promatranja svih društvenih pojava isključivo kroz pripadnost vlastitom etnosu, teško možemo govoriti kao o ideologiji ili pokretu koji jedinu legitimaciju ima u postojanju rata kao neprirodnoj društvenoj pojavi u smislu poticanja ratnog entuzijazma ili patološkoj zadojenosti vlastitom nacijom iz koje se rađaju hipersubjektivni čimbenici, mitovi i manipulacije.

Upravo takav nacionalizam - “Hrvatski nacionalizam” lišen etnocizma, koji doduše nije ni imao prilike razviti se u potpunosti, jer Hrvatske nije bilo, uporno i tendenciozno se promatra, odnosno ciljano prezentira kroz prizmu hrvatskoga patološkog nacionalizma sazdanog u kratkom ustaškom ratnom ali ne i prijeratnom pokretu, a u suštini kroz fašizam. Zbog toga je dojam da je u Hrvatskoj sve vezano uz dodatno isticanje ili preferiranje “hrvatskog nacionalnog” neodvojivo od tako prezentiranog nacionalizma. Također dojam je, kako u zemlji, tako i vani da su Hrvati izrazito nacionalistička nacija što se temelji na propagiranju četiri godine ustaškkog režima, pri čemu se prešućuje primjerice da ti ekstremni nacionalisti vlastitu državu imaju tek 15-ak godina, da se njihov stoljetni životni prostor stoljećima smanjuje, da demografski izumiru, da stoljećima žive pod tuđim utjecajem i ugrozom i sl..

Između ostalog uzrok takvom poimanju “Hrvatskoga nacionalizma” leži u postojanju, odnosno djelovanju domaćeg ukorijenjenog besmislenog hrvatskog “Jugoslavenskog nacionalizma”, koji kao jugoslavenski centripetalni elemet u službi jugoslavenskog društveno političkog, kulturnog, čak i etnološkog integriteta, koji se manifestira kroz društveni fenomen kojeg označava stav koji idealizira ukupnu ekonomsku, kulturnu, društvenu i političku situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji, upravo potonje spomenuti “Hrvatski nacionalizam” drži glavnom preprekom ustroja hrvatskog postjugoslavenskog društva po jugoslavenskoj mjeri, dočim je potrebna njegova minimalizacija posredstvom ustaštva, kao oblika hrvatskoga nacionalizma koji je prešao granicu normalnog i zašao u patološki nacionalizam.

Nekada je "Hrvatski nacionalizam" nazivan kancerogenim elementom koji priječi ostvarenje društva po mjeri jugoslavenskih komunista. U pozadini stvari za neke je on to i danas, no gledajući realno, sa pozicije ostvarenih demokratskih promjena; zapravo je današnji jugoslavenski nacionalizam, kao dobro raspoređeni politički i društveni atavizam onaj kancerogeni element koji priječi demokratski razvitak novoga hrvatskoga društva, ali i nacije u konačnici. Problem je tim veći što je taj kancerogeni elemet promijenio obličje i nazvao se novim demokratskim imenom.

Tako danas “Jugoslavenski nacionalizam” sa svim obilježjima netolerantnog i negativnog nacionalizma nesmetano djeluje po vlastitom nacionalističkom obrascu kroz novonastale političke stranke, individue pojedince, intelektualce, grupe i udruge građana, od kojih svi imaju iste ili slične stavove o društvenim ili političkim pitanjima, a koji često podliježu komunističkoj totalitarnoj ideologiji koja postavlja, da stvar bude apsurdnija; nepostojeću naciju, odnosno etničku zajednicu za osnovu društvenog života, kojoj daje prednost pred bilo kojim drugim političkim i društvenim principima, na uštrb postojeće hrvatske nacije ugrožavajući istu, što u konačnici priječi potpuno ostvarivanje normalnoga društva u cjelini.