EUROGLEDI

srijeda, 14.02.2007.


Izabiranje pravoga puta

U nas se u javnosti ne čuje glas velikana, ni domaćih, ni svjetskih, dok osrednjičarenje postaje unosnim poslom u službi projektanata našega zaborava.



Forsiranje umjetnih podjela, na nevažnim pitanjima, odgađanje točnoga imenovanja onoga što jest, pa tako i, na način Krleže, "renegatskog" i "parazitskog" hrvatstva, idu za zatvaranjem i života naših i povijesti Zagovaratelji višeglasja u poetici i u politici, baštinici civilizacijske okomice otvorena dijaloga s drugima i drugačijima, ne uspijevaju svojim stajalištima doprijeti do široke javnosti, kojoj totalitarni vladari jezika danonoćno nude spas: u jednoglasju i jednoumlju. Namjesto svjetlošću smisla i radošću susreta u idejnim i inim raspravljanjima na prepoznatljivim zasadama hrvatskoga povijesnoga puta, bivamo tako salijetani programiranim zamračenjem svega, krajnjom relativizacijom neupitnih vrijednosti i žestinom monoloških ispada "ucijevljenih propovjednika", onih koji riječi koriste kao metak ili palicu. Croatia se potresa od tih udaraca vlastitih "odroda", a obzor je našega hoda ispunjena čuđenjem zastrt "neprozirnom zavjesom od mraka". Jednoumni pamfletizam kao kriptofašizam, neogranično zlorabeći širinu demokracije, instrumentom je gušenja slobode i višeglasja. Za razliku od slobodna svijeta Zapada, kojega smo dijelom, u nas se u javnosti ne čuje glas velikana, ni domaćih, ni svjetskih, dok osrednjičarenje postaje unosnim poslom u službi projektanata našega zaborava.

Postavši suverenom, Hrvatska se izložila "rodoljublju" onih po kojima ona nikada nezavisnom ne bi bila. Lucidno ih je, kao "krpelje i krvopije", već davnih dana, u jednom političkom eseju iz 1926., oslikao Miroslav Krleža: "Hrvatski rodoljubi, koji ljube hrvatski narod, vjekovima mrze tu nevidljivu medvjeđu snagu i u paničnom strahu pred tom snagom, samo da je sputaju i ukrote, oni paktiraju s austrijskim i madžarskim grofom isto tako kao sa beogradskom čaršijom." Tko je toliko slijep da ne bi uočio aktualni nastavak takvih paktiranja, da se ne bi zapitao kako je moguć ovakav zaborav povijesti kao učiteljice života? Ako su (a jesu) za nas nepopravljive posljedice nekih proteklih paktova, zar ne možemo na vrijeme rasvijetliti i izbjeći slične zamke koje nam se postavljaju? Nije, valjda, da smo osuđeni na nečinjenje, na grijeh propusta? Pitam se tako imajući također na umu jedan svoj projekt iz 1990-ih, prihvaćen a neostvaren, o zasebnom broju čuvenoga pariškoga časopisa "Les Temps modernes" o Hrvatima i Hrvatskoj; neostvaren i stoga što su neki od spomenutih "rodoljuba" iz naših strana umješno pridonijeli objavljivanju posebnoga broja toga časopisa, ali posvećenog, ne Hrvatskoj, nego "Drugoj Srbiji". U tom je zamišljenom pariškom nizu imenovanja i otkrivanja Hrvatske i stvaranja pretpostavki za razumijevanje naravi srpsko-hrvatskih sukobljavanja bila i Krležina knjiga Deset krvavih godina (prvo izdanje u Zagrebu 1937., zadnje u Sarajevu 1990., u mojoj biblioteci "Žarišta"), kojoj se uvijek iznova vraćamo. Ako je "kultura laži" i tura i ovo djelo progutala, to nipošto ne znači da je ono izgubilo na aktualnosti. Dapače, prodorna Krležina riječ iz njegova profetskoga razdoblja promišljanja o "uskrsnuću hrvatskoga suvereniteta", u povijesno-političkom kontekstu "hrvatske glave pod sjekirom" i "hrvatskih raskola kroz vjekove", još uvijek je pouzdanim pomagalom pri izabiranju pravoga puta, pri povezivanju vitalnih snaga zemlje napokon "oblikovane u samostalno političko i državno tijelo".

Forsiranje umjetnih podjela, na nevažnim pitanjima, odgađanje točnoga imenovanja onoga što jest, pa tako i, na način Krleže, "renegatskog" i "parazitskog" hrvatstva, idu za zatvaranjem i života naših i povijesti nam još nesagledane među korice knjige zaborava. Negativno iskustvo stoljetnih "odricanja svoje vlastite individualnosti za volju neke više, imaginarne integracije" (M. Krleža) dodatnim su štitom od takvoga pada u mrežu bijega od sebe, bijega od slobode.

Mile Pešorda

komentiraj (0) * ispiši * #

Cijena istine

četvrtak, 08.02.2007.


Građanska sloboda iskazivanja mišljenja o nečemu i novinarska sloboda u pristupu nekoj temi su obilježja demokracije. U zapadnom svijetu novinstvo se smatra, poslije parlamenta, sudstva i izvršne vlasti, četvrtom silom, zasebnom ili kontrolnom snagom za prve tri sile, odnosno takozvanom javnom savijesti - a savijest javnosti bilo bi nelogično kažnjavati.



Novinska sloboda zapadnu je demokraciju razlikovala od tzk. socijalističke, gdje su državni, stranački ili partijski interesi bili iznad društva i pojedinaca. Upravo stoga, pomalo začuđuje gotovo prognaničko držanje jednog suda sa sjedištem u zapadnoj polovici Europe spram novinara iz jedne države koja je bila s druge strane željezne zavjese zato što su se počeli ponašati kao njihove kolege na zapadu.

Danas gotovo svatko vjeruje u ljudska prava, ali s obzirom na tišinu i nedostatak djelovanja koji uočavamo na sve strane, pitamo se tko danas posjeduje nužan moralni autoritet na temelju kojeg bi mogao zastupati te slobode.

Kao krovna organizacija udruženih zemalja okupljenih oko očuvanja svjetskog mira i sigurnosti, poboljšanja međunarodne suradnje i prijateljskih odnosa među narodima, zadaća UN-a je, ili bi trebala biti, među inim i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.

Opća deklaracija o ljudskim pravima u svom članku 19. kaže da svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, te da to pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.

U 2006. godini najmanje 60 ljudi završilo je u zatvoru zbor kritičkih napisa koje su objavili na internetu. Po tom pitanju najgora je situacija u Kini, a slijede ju Vijetnam, Sirija, Tunis, Libija i Iran, u kojima sve više novinara, blogera i cyber-disidenata biva kažnjeno zatvorom zbog svojeg on-line djelovanja. Domagoj Margetić na svojoj internetskoj stranici objavio je popis 102 zaštićena svjedoka koji su svjedočili u predmetu Haškog suda protiv Tihomira Blaškića, te iskaze nekih, npr. Stjepana Mesića. Hrvatsku njeno vodstvo pod patronom UN-a svojim boljševičkim i neostaljinističkim metodama i postupcima tiho ali sigurno približava crnim listama zemalja u kojima je kršenje novinarskih, a prije svega ljudskih sloboda način djelovanja i očuvanja poretka.

UN-ov pandan - Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju danas je optužio Domagoja Margetića za počinjeni "zločin", nepoštivanje Međunarodnog suda, kaznom zatvora od tri mjeseca i 10.000 eura globe. Da spriječi širenje istine, glavna je tužiteljica Haaškoga suda za taj "zločin" zatražila kaznu od šest mjeseci zatvora i 50.000 eura globe. Za počinjeni "zločin" nepoštivanja suda već su optuženi Ivica Marijačić, Josip Jović i Markica Rebić, ali samo novčanim kaznama. Poruka posjednika moralnog autoriteta jasna je i jednoznačna; istina ima svoju cijenu, a izražena je u eurima i danima zatvora.

Jedina sloboda govora koja je opstala u Hrvatskoj je sloboda laži. Kada laži utjeruju ili prešućuju naši moćni svjetski političari, postaje opasno govoriti ili pisati istinu. Hrvatski novinar i publicist, Domagoj Margetić, koji među mnogima otkriva istinu o komunističkim zlodjelima, djelovanju djelatnika komunističkih tajnih službi na ključnim političkim, gospodarskim i društvenim pozicijama današnje Hrvatske, optužen je u Haagu. Njegov počinjeni "zločin" ogleda se u objavi istine. Optužen je zbog toga što je objavio već objavljeni popis zaštićenih svjedoka u postupku koji se vodio protiv generala Blaškića. Poznato je pak kako je Haaški sud i sam na svojim stranicama, prije nego što je to učinio Margetić, objavio identitet zaštićenog svjedoka S.M., no o tome se nije znalo dok informacija nije osvanula na internetskoj stranici Domagoja Margetića. Margetić ničim nije bio obvezan čuvati haaške tajne, a profesionalna mu etika kao novinaru, ne dopušta da javnosti taji društveno relevantne obavijesti. Po tom pitanju Vijeće Europe jasno se izrazilo još 1994. godine, na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja u Pragu. Ono je izrijekom donijelo načelo po kome se novinstvo faktički definira kao djelatnost kojom se zadovoljava ljudsko pravo na informiranost, pravo koje je izravno u funkciji temeljnih ljudskih prava - na život, slobodu, rad, ravnopravnost.

Dakako, novinar treba biti novčano kažnjen ako je iznio laž, ako je neistinom nekoga uvrijedio, ali ne može biti kažnjen za objavu onoga što je doznao i ocijenio po svojoj savijesti da je važno za cijelu zajednicu. Za otkriće neke istražne tajne uvijek je odgovoran onaj koji je takvom treba zadržati. U trenutku u kojem ona dođe u ruke novinara postaje javnom. Tužitelji i suci dužni su čuvati u tajnosti svoju istragu, no kada novinari za nju saznaju - tajne više nema, ma koliko neki htjeli to legitimno zakonima negirati. Novinar za objavljivanje takvih podataka ne bi trebao ni u kojem slučaju završiti iza rešetaka.

Šutnja je često jača i od riječi, no to sada nije slučaj. Ne mogu ne primjetiti i ne osvrnuti se na odnos medija i političara prije svega, civilnog društva, inih udruga i javnosti spram slučaja Domagoja Margetića gdje je presuda hrvatskom novinaru odraz politike lažne demokracije u kojoj za propuste drugih odgovara, redovito, onaj slabiji. Svjedoci smo prekomjerne opće senzibiliranosti svekolike hrvatske javnosti operacijom Ivice Račana, dok s druge strane, o hrvatskom novinaru koji je pred kaznenim sudom predviđenim za progon ratnih zločinaca primoren boriti se i svoje dostojanstvo dokazivati štrajokm glađu i to po drugi put - od sto glasa glasa čuti nije. Jer stati u obranu jednog novinara, stati u obranu istine znači izdići se iznad ideoloških okvira politike i čovjeku pomoći, barem moralnom podrškom, kao pojedincu čija su ljudska prava ugrožena, jer odnos prema pojedincu indikator je odnosa prema samome sebi, bližnjima i društvu u cjelini.




komentiraj (14) * ispiši * #

U susret izborima

petak, 02.02.2007.


U SUSRET IZBORIMA

Iako su daleko, izbori se za neke rapidno brzo približavaju. Priprema političih opcija za nadolazeći izborni ples, za preuzimanje vlasti, a to svi najavljuju, u svojoj je početnoj fazi. Što tek možemo očekivati od idućih faza bespoštednih kampanja, borbi za glasove i vlast, za vidjet nam je. Sigurno je da će preći sve moguće granice normalnog i prihvatljivog, blago rečeno poprimiti će karakteristike terora, medijskog i svakog drugog.



Pristupi biračima biti će populistički dobro osmišljeni, potkovani novonaučenim tehnikama i vještinama uvoznih stručnjaka za politički marketing, a nevidljive psihološke igre sa svrhom dobivanja što većeg broja glasova neće biti nepoznanice. Uglavnom, osnova predizborne kampanje biti će stvaranje vanjskih efekata i tuniranje tvrdih okamina stranaka, dok u cijeloj priči jasnih, preciznih i konkretnih planova i programa neće biti, sudeći prema dosad pokazanom.

Prema dosad pokazanom, pojam afera očito će biti lajt motiv preidzborne priče i to u svom paradoksalnom obliku. Naime, vjerovatno karakteristično za naše podneblje, negativno mutira u pozitivno i to po potrebi. Drugim riječima izreka "što te ne ubije, ojača te" doslovce se pokazuje istinitom, a prezentiraju ju hrvatski političari.

Trenutno, u preuranjenoj predizbornoj kampanji "afera" nipošto nije kamen spoticanja već nit pokretač političke utakmice. U takvoj političkoj utakmici jedna strana optužuje drugu, prokazuje njene grijehe i time zauzima medijski prostor i prezentira svoje općenite stavove, a druga iz te utakmice izlazi kao pobjednik, jer posljedice za počinjeno prokazano ne podnosi, a odgovornost prebacuje na druge.

Frontmen SDP-a izjavio je da je upravo završena faza prokazivanja grijeha HDZ-a kao dio predizborne kampanje SDP-a, što nam malo ili nimalo ne govori o tome zašto bi trebali glasati baš za SDP, isto tako potpuno je nejasan politički program npr. DC-a koji, da nije afera HDZ-a ne bi ni došao do izražaja. Dakle i više je no jasno da kaotično stanje sazdano aferama na političkoj sceni odgovara svima, malima koji se kompleksaški dižu na prste ne bi li bili viši i velikima koji dokazuju svoju narcisoidnu nedodirljivost, a dok se u zemljama sa stabilnom demokracijom predizborna igra ili natjecanje ostvaruje se kroz napetosti u skrbi za rješavanje konkretnih aktualnih društvenih pitanja o kojima pozicija i opozicija imaju legitimno često različita gledišta, to u Hrvatskoj nije slučaj. U Hrvatskoj, snažan je dojam, i dalje je važnije steći vlast negoli rješavati probleme.

Pošto se iz predizbornih kampanja ne da iščitati, zbog političkog marketinga, što nam političke opcije uistinu nude kao plan i program za bolju budućnost, koja nam je prijeko potrebna, putokaz u onome što nam se stvarno nudi valja iščitati iz dosad učinjenog.

Tako nam HDZ nudi politiku totalne, apsolutne podređenosti stranim centrima moći gdje "ne postoji cijena koju Hrvatska neće platiti za ulazak u Europsku uniju", pa makar to značilo potpunu rasprodaju nacionalnog, određivanje inih kvota svim segmentima hrvatskog gospodarstva i prostituriranje sa hrvatskim suverenizmom - isto to - nudi i SDP u parafraziranom obliku gdje "Uniji ne postoji alternativa". Glas ostatku hrvatskih parlamentarnih stranaka znači nijansiranje već znane politike vodećih, no i kao takve one mogu bitno utjecati na ukupnu politiku. Držim da ključ idućih izbora leži u manjim strankama, jer vrlo je vjerojatno da će vodeće stranke i dalje ostati vodeće, a popratni sadržaj političkog života koji može bitno odrediti i vodeće uvelike ovisi o manjima.

komentiraj (4) * ispiši * #