Politički spektakl - rehabilitacija ustaštva

četvrtak, 07.08.2008.

Danas kada sve što nije na internetu kao da i ne postoji, zanimljivo je koliko bezazleno pretraživanje interneta može biti znakovito. Upisom riječi "rehabilitacija ustaštva" u Google tražilicu ista kao rezultat pretraživanja prikazuje članke u kojima se kao najčešće ime prikazuje ono predsjednika RH Stipe Mesića – možda ne relevantan ali svakako indikativan podatak.

Potonji podatak indikativan je u toliko što se uz navedene tagove prikazuje ime najvećeg radnika hrvatske industrije antifašizma koji je cijeli svoj ugled bazirao na "političkom spektaklu" suprostavljanja fašizmu kroz samovoljno privoljeno monopolističko ekskluzivno pravo antifašizma, što i ne bi bio problem da to ne čini kroz paravanski antifašizam (komunizam) i to nakon gotovo 65 godina od poraza fašizma.

Prema Murrayu Edelmanu (1921-2001), jednom od utjecajnijih proučavatelja političke znanosti u Americi, općenito govoreći; "politički spektakl" sastoji se od tri ključna elementa, a to su problemi, politički vođe i neprijatelji. Upravo od "neprijatelja", kao jednog od dijelova političkog spektakla sazdan je Mesićev politički kredibilitetet, pa se postavlja pitanje što bi ostalo od Mesića da nema "neprijatelja"?

To retoričko pitanje ujedno je i odgovor na pojavu rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, koja se uistinu neumorno odvija - kako bi se održao, Mesiću je potreban stvarni neprijatelj; fašizam, odnosno ustaštvo kojega sam rehabilitira stvaranjem društveno političkih mini kriza metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto se neki ljudi i događaji tumače baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom, odnosno što je i tko stvara u biti nepostojećeg "neprijatelja“.

Dok se neko društveno političko djelovanje očituje kroz rad političkih stranaka, udruga građana civilnoga društva, istaknutih relevantnih individua iz različitih domena društva, pa i tajnih nezakonitih udruga i organizacija, kako to u svijetu biva, u Hrvatskoj se pod relevantno političko djelovanje fantomskih neoustaša najčešće svrstava traganje za istinom (Bleiburg i drugi komunistički zločini, Tito, komunizam, Ustav 74.), a stavljanje pod upitnik i samo nekih tvrdnji hrvatskih komunista (600.000 žrtava Jasenovca) - nedodirljivih monopolista antifašizma redovito se tumači kroz prekrajanje povijesti i rehabilitaciju ustaštva, što se u konačnici potkrepljuje incidentima neodgovornih pojedinaca poput makarskih srednjoškolaca ili osuđenim thompsonovim fanom sa djedovom ustaškom kapom na glavi.

U tome stilu takav način manipuliranja, svjedoci smo, projicira se na ukupno društvo, u sve njegove razine, čak i slobodu govora, odnosno pjevanja, što je pak donekle razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su nekadašnji dugogodišnji promicatelji komunizma i bivši članovi Komunističke partije u Hrvatskoj danas ponovno zauzeli vodeća mjesta u hrvatskoj politici, znanosti, kulturi, medijima, tzv. civilnome društvu i dr..

Oprosti za Oluju

nedjelja, 03.08.2008.

"Svi su svima krivi i svi se svima trebaju ispričati" politika je između ostalih i Stipe Mesića. Potaknut napisima u srpskim medijima te Tadićevom porukom Hrvatskoj uoči obilježavanja Oluje Mesić to možda uistinu i učini. Nakon što je sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, i to samo nekoliko godina od završetka rata, isprika Srbiji za Oluju došla bi tek kao ubod komarca.

Na razne načine svjedoci smo težnji utjecajnih međunarodnih političkih, društvenih i civilnih krugova za izjednačavanjem žrtava i agresora posljednjeg "balkanskog rata". Svjedoci smo težnji koje je Margaret Thatcher (1979. - 1990.) prepoznala i u svojoj knjizi "Državničko umijeće" spočitala zapadnim vođama kao najveću od tri ključne pogreške zapadne politike prema ratu u bivšoj Jugoslaviji, koju uzgred budi rečeno, smatra sudionikom nemilih balkanskih događaja. Druge dvije su, navodi Thacher; "embargo žrtvama " i "krivotvorenje događaja".

Ono što danas stoji u haškim optužnicama za Oluju potvrda je postojanja lucidnih težnji i instrument je revizije naše nedavne povijesti i to baš prema matrici koju u svojoj knjizi navodi bivša brit. premijerka - krivnju podijeliti između agresora i žrtve. Na tome tragu ne čudi činjenica da "proeuropski" Boris Tadić očito ima politički kredibilitet kada preko svjetskih medija poručuje da od Hrvatske očekuje ispriku za Oluju. U protivnom, bez političkog kredibiliteta takva poruka kategorizirala bi se pod upitan politički moral, a ilustrirala poznatom krilaticom "na istoku ništa novo".

Krilatica "na istoku ništa novo" najbolje opisuje današnju nemoralnu politiku Srbije prema događanjima u Hrvatskoj, BiH, te na Kosovu, odnosno prema stavu spram istih, a s obzirom na gubitnički položaj Srbije u sva tri rata, koja su sami pokrenuli - da stvar bude gora. Drugim riječima poruka da bi se Hrvatska trebala ispričati Srbiji za Oluju ravna je primjerice situaciji u kojoj bi saveznici 1955. godine bili primoreni ispričati se Njemačkoj za Iskrcavanje u Normandiju.

Međutim, ovdje glupost ne prestaje; ona se nastavlja i sa "hrvatske" strane. Naime, glupost međunarodne i Srbiji svojstvene nemoralne politike jako dobro upotpunjava predsjednik RH zajedno sa svim "predsjednikovim ljudima". U tom kontekstu kada god stigne neizbježno se kritički negativno osvrće na vlast 90-tih besramno kriminalizirajući istu bez obzira što je i sam bio dio te vlasti, a sve sa ciljem diskreditiranja rezultata koje je ta vlast ostvarila.

Tako je primjerice 2001. godine na skupu "Hrvatsko-srpski dijalog povjesničara" (čiji je središnji promotor g. Ivo Goldstein) u vezi s kritikom bivše vlasti, iznimno pohvalio g. H. G. Flecka, u nas voditelja zaklade "Friedrich-Naumann-Stiftung", koja je promicatelj i organizator tih skupova, a suštinu čije politike "otvorenog društva" čini težnja integraciji po njima jedinstvenog prostora zemalja bivše Jugoslavije sa naglaskom na "demokratsku" Srbiju kao polazišnu točku toga prostora. To najbolje predočava u kakvom beskorpuloznom političkom međunarodnom okružju se nalazi Hrvatska, kakvim fingiranim utjecajima je izložena, koliko daleko ciljevi tih utjecaja potpomognuti unutarnjim čimbenicima sežu, a navlastito kakvom politikom su predvođeni hrvatski građani, odnosno Hrvati.

Jedina prepreka svemu zasigurno je većinski dio hrvatskih građana koji svoje polazište vidi u Domovinskome ratu, kao simbolu novoga početka i simbolu otpora svemu onome što nam se nametalo, a i danas nameće, a iz čega smo pak uz preveliku žrtvu nametnutim ratom svojevoljno tek nedavno izašli. Zato; Tadiću oprosti za Oluju, ali ne danas!