Josipovićeva bosanska Oda radosti

ponedjeljak, 19.04.2010.

Čitajući govor predsjednika Josipovića uistinu se ne mogu oteti dojmu altruizma kojim je isti protkan. Samo netko autističan ne bi prepoznao duh optimizma kojim je govor prožet. Zaista, kao da se radi o balkanskoj Odi radosti. A Josipović je postao i zapadnobalkanski Willy Brandt. Ivo je zbog toga sretan. Zajedno s njim, tom epitetu raduju se i drugi hrvatski građani. Hrvati baš i ne. Jer ako je Josipović Brandt, onda je Hrvatska Njemačka - Hrvatu dosta.

Okosnica Josipovićeva govora sa najviše govornice u BiH otprije pet dana poziv je na prijateljstvo, međusobno razumijevanje, suradnju i potporu u izgradnji slobodnog i demokratskog bosansko-hercegovačkog društva i njegovih euroatlanskih stupova državnosti. Ono po meni važnije, odavanje je počasti nevinim žrtvama. To treba pozdraviti i javno ustvrditi da je to stvarno državnički čin koji odlikuje dobre politike, usuđujem se reći kršćanskoga duha. Paradoksalno, ali istinito.

Jednostavno se vidi da su se ljudi potrudili oko govora - predsjednički savjetnici. Međutim, segment predsjedničkog govora u kojem ta Oda radosti nažalost postaje Oda gadosti otkriva i zašto su se ljudi toliko trudili. I u tome treba napraviti jasnu distinkciju: DA za altruizam, ali NE za neistine.

A eto; svekolika hrvatska medijska, politička i pučanska javnost je priglupa pa ne može ispravno interpretirati ono što je Josipović u segmentu svoga govora spinovski, "metafizičkim" jezikom bez spominjanja imena izrekao u ime Hrvata u parlamentu bosanske Hrvatske. Da stvar bude dramatičnija, i u ime tamošnjih Hrvata koji prije svih uopće ne dijele njegovo i njegovih savjetnika, ipak, samo mišljenje. Ali Ivo je institucija, valjda on najbolje zna što su ti tamo H/hrvati radili dok je on pisao po kajdanci.

O altruističkim željama i nadama za bolju budućnost vraćanjem u prošlost, izraženim u govoru predsjednika RH, svedenim na puki epitetski rječnik, Bosna i Hercegovina sluša već nekoliko desetljeća. Njima koji žive bosansko-hercegovačku realnost to dođe nešto kao utopija. Ali eto, ipak podiže moral. Ljudi su lakovjerni. A Josipovićevi ljudi su sada samo cijelu priču zamotali u ljepši papir. A ono što Hercegovina i Bosna nisu do sada čuli ono je što je dovelo do opće društveno političke pomutnje u Hrvatskoj i okolici - nisu zavraga brzinom svjetlosti hrvatskim medijima protutnjali naslovi "Josipović se ispričao za Tuđmanovu podjelu BiH". To je ubolo u oko.

Riječ skladba i skladanje može se tumačiti i kao činjenje sklada. A Ivo pravo i pravda Josipović je i skladatelj. Bez trunke zluradosti; njegova skladba - bosanska simfonija kao pokušaj stvaranja sklada i harmonije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine i istih tih naroda i narodnosti susjednih zemalja BiH – temeljena je na laži. Politički; na neistinama. Jer, isprika koja to nije, naime Josipović je samo žalio za Bošnjacima u Ahmićima, malo manje za Hrvatima u Križančevu selu, u biti je priča o teatru apsurda. Živa drama, rekli bi.

A što je laž? Laž je dio govora u kojemu Ivo Josipović stvarno samo žali, a ne ispričava se. To je dio govora u kojemu ratnu situaciju u BiH i ulogu njenih aktera u svome žalu eufemistički mistificira spominjanjem politika koje su "vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela.", a da im pri tom ne navodi imena. Time Josipović ostavlja prostor slutnji da ih je bilo više jednakih i da se te politike ne odnose samo na glavni i jedini razlog i uzrok ratu u BiH – a to je velikosrpska politika/e predvođena Miloševićem, njegovim srpskim socijalistima, komunistima i imperijalistima.

Kasnije je u svome govoru jasno imenovao jednu od tih politika – "Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela." Velikosrbe i islamske fundamentaliste nije spomenuo – aha (!), da, u svome balkanskome pohodu kasnije se trebao susresti u Vojvodini i sa Borisom Tadićem. Pa neće mu valjda prije susreta nabijati agresiju na BiH na nos. Razumljivo. Da se Tadić možda ne predomisli. Nije se htio zamjeriti ni Bošnjacima! Ta neće valjda dozvoliti da ga Bošnjaci prozovu Grkom koji darove nosi.

Dakle; jedno je reći oprosti za zločine i pokloniti se nevinim žrtvama, a "oprosti" su Hrvati u zatvoru osuđeni za te zločine, a drugo je svesti zločine na krivnju politike na način jednake raspodjele odgovornosti za čitavu bosansko-hercegovačku tragediju, kako je to Josipović učinio. Josipović je svojom konstrukcijski pojednostavljenom interpretacijom prošlosti praktički preuzeo veću odgovornost Hrvata za cjelokupnu bosansku tragediju - rat i ratne strahote, od one stvarne odgovornosti. Bez uvažavanja ikakvih principa, činjenica, kronološkog slijeda događaja, karaktera i ciljeva događaja odigranih u BiH. Takva interpretacija prošlosti naprosto ne odgovara istini. Nisu svi jednako odgovorni za rat u BiH.

Time je Josipović izjednačio velikosrpskog agresora sa tadašnjom politikom RH prema BiH, i praktički ju posredno okarakterizirao agresorskom i djeliteljskom. Josipovićevim mudrijanjem još će ispast da je pored srpske agresije na BiH i pored srpskog zauzimanja preko 70% BiH jos 1992. godine, Hrvatska isla u BiH u osvajački rat u isto vrijeme dok je doma vodila obrambeni rat, i da su Bošnjaci dok nisu ojačali za samostalnu organizaciju vlasti zajedno sa Hrvatima osvajali Bosnu i Hercegovinu. Apsurdno.

Svoju tezu o hrvatskoj politici 90-tih, Josipović je htio pojačati izjavom da broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen da je ta politika valjala. I to bi trebalo stajati kao argument postojanja agresorskog karaktera te politike? Bez veze! Prava je istina da je glavnina Hrvata, njih 250 000, prisilno napustila svoje domove iz Posavine pred srpskim agresorom još 1992. godine. Drugi val iseljavanja Hrvata iz BiH dogodio se nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba, a treći nakon Daytonskog sporazuma. Razvidno je da "činjenica" da je hrvatska politika devedesetih prema BiH najviše koštala same Hrvate i nije činjenica, više je tlapnja.

Govor Ive Josipovića u bosansko-hercegovačkom parlamentu dobrim djelom treba načelno pozdraviti i poduprijeti! Međutim; nažalost, po meni, spomenuta Oda gadosti – segment Josipovićevog govora temeljen na proizvoljnoj interpretaciji naše bliske povijesti baca drugačije svjetlo na altruizam cjelokupnog govora. Jer, sporni segment cjelokupnom govoru daje karakter vanjsko političkog dodvoravanja temeljenog na mistifikaciji istine, čime gubi na značaju i ne ostvarjuje svoj cilj – pokretanje lavine međusobnih isprika i postavljanje temelja za izgradnju boljih međudržavnih odnosa. A drugi upravo zbog toga, zbog svjesnosti neodrživosti stanja temeljenog na neistini neće prihvatiti takav način i princip interpretiranja prošlosti.

Ta Josipovićeva mistifikacija istine vjerojatno proizlazi iz komunističko jugoslavenske svijesti poimanja hrvatske države, kojeg gaje anacionalne hrvatske političke struje lišene bilo kakvog razumijevanja za osjećaj pripadnosti nacionalnoj zajednici. Jer ipak je Josipović na kraju samo pripadnik, doduše sada neformalno, pravnog sljednika Komunističke partije – SDP-a. Što može reći i da je altruistički duh govora bio samo lubrikant da se lakše penetrira do jezgre – diskreditacije hrvatske politike devedesetih, Franje Tuđmana pa i HDZ-a kao glavnog "jučer, danas, sutra" političkog oponenta.

Sada kada je Josipović ničim izazvan u ime Hrvatske prvi izrazio žaljenje i kolokvijalno se ispričao za pokušaj podjele BiH, očekivati da će prije Bošnjaka srbijanski predsjednik učiniti isto čista je iluzija. Tadić neće učiniti ništa slično, a još manje predsjedništvo BiH. Odnosno predstavnici Bošnjaka koji su isto tako dijelili Bosnu. Iluzornije od toga jedino je isprika svekolike međunarodne zajednice koja je Bosnu pokušala podijeliti u nekoliko navrata: Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, da bi na kraju to uspjeli Daytonskim sporazumom, stvorivši danas BiH faktički i praktički podijeljenu na srpski i muslimanski dio. Kamo sreće da su svi šarali po salvetama.

Ako je dijeliti Bosnu uopće grijeh zasto je tobožji pokušaj djeljenja gori od faktičnog djeljenja Bosne? Jer za pokušaj se, evo, Josipović "ispričao", doduše zanemarujući istinu i čineći time u stvari neutemeljeni i neodgovorni ustupak glavnim krivcima bosansko hercegovačke tragedije, Srbima, ali i Bošnjacima, skidajući sa njih dio odgovornosti za bosansku tragediju, što će im samo dati podstrek u svome lakomom odnosu prema cjelovitoj BiH, gdje smanjena količina odgovornosti znači i veću količinu prava na BiH.

Ivo ne pada daleko od stabla – isprikom koja to nije Josipović je nastavio Mesićevu politiku "svi se svima trebaju ispričati". Na kraju će Hrvatska ostati jedina skinutih gaća. Logika kojim se Josipović ispričao logika je kojom bi se BiH, trebala ispričati za počinjenu agresiju nad Hrvatskom – ludo, jel' da? Ali hrvatski gradovi napadani su, granatirani i rušeni iz Bosne. JNA je ubijala ljude u Hrvatskoj granatama ispaljenima iz Bosne. Ali da, to nije bio njihov rat.

Nadam se samo da neće doći do takve zlokobne svijesti hrvatskih političkih elita da se primjerice ispričavaju za pobijene srpske rezerviste i uništene tenkove u Vukovaru ili obaranje "oba dva" JNA aviona u Šibeniku. A možda se jednog dana svi međusobno budu ispričavali i za nedijeljenje Bosne. Tko zna.

Registar hrvatskih branitelja: moj obračun s Registrom

utorak, 13.04.2010.

Ne, priča o Registru nije dio priče o detuđmaniziranju i odhrvaćivanju društva i naroda, upravo suprotno. Ili o huškanju na "povlastičare". Ne. Jasno je svima da nema tu nekih povlastica, ali činjenica je da ipak postoje. Pa ako netko nije zaslužio Čunga Lungu, nije ju zaslužio. Stvar je u principima i moralu.

Tema registra hrvatskih branitelja nije društveno politički spin i instant instrument korišten u dnevno političke svrhe s ciljem odvraćanja od ekonomske situacije u državi, kako se cijela situacija interpretira ovih dana. To je društveno politički problem koji se nalazi na isto tako društveno političkim marginama već godinama. A jednom mora započeti i epilog te priče. Kada god da započne oni koji su stvar i pozicionirali na margine uvijek bi posegli za tim quasiargumentom.

Da je Hrvatska uređen sustav institucionalnog rješavanja problema, priča da nelegalna i kriomična objava Registra hrvatskih branitelja vrijeđa, bila bi istinita! Jer uistinu, u hipotetskoj situaciji naše institucionalne izvrsnosti ispada kao da se radi o kriminalnoj bagri koju treba prokazati, u koju treba uprijeti prstom ili u gorem slučaju pokazati joj prst, onaj srednji. Dakle nitko normalan se ne slaže sa objavom imena hrvatskih branitelja na ovakav način - u hipotetskoj situaciji uređenog institucionalnog rješavanja problema, to je valjda svima jasno.

Samo što; gospodo, mi ne živimo u takvoj državi - toga su najsvjesniji branitelji koje najjače mlate jedra hrvatskih institucijalnih vjetrenjača, a da na kraju ne ostvaruju ni svoja zaslužena prava. I sada bi mi i oni trebali vjerovati da će isti ti ljudi rješiti problem Registra?! Zbog toga su branitelji prvi koji su za objavu (legalnog) Registra – ne smećite to s uma. To navlastito pokazuje inicijativa na online društvenoj mreži samih branitelja (možda nije relevantna ali je svakako znakovita) da bez ustručavanja i sa ponosom obznane svijetu da su bili hrvatski branitelji. Branitelji su u tome jedinstveni i podjele među njima nema. Branitelji se dijele samo na one koji ih predstavljaju i one koje se predstavlja.

Dostojanstvena objava imena branitelja temeljena na javnom političko-društvenom konsenzusu javnosti (javnost je već za), politike (Vlada se nećka, jer ipak se radi o biračkom tijelu) i branitelja (branitelji su za, njihovi predstavnici u sprezi politikom uglavnom ne) čista je iluzija. A nisam siguran da bi i u tom slučaju polemika prošla glatko. Jer uvijek postoje oni kojima je to škakljiva tema bliska temi "biračke potpore", pa za sobom jeftinim parolama, primjerice o izdaji nacionalnih interesa, povuku i lakovjerne hrvatske domoljube, kako bi njihova strana priče dobila na težini i značajnosti.

Načelno, svatko razuman i dobronamjeran složit će se da uistinu nelegalan način objave Registra i nije način i da je takav rasplet priče o Registru najgori mogući rasplet. Međutim, možemo moralizirati od nemila do nedraga i zgražati se nad tim gerilskim i nelegalnim činom građanskog neposluha, koji je za osudu zbog svoga karaktera. Ali, bez obzira na možda i skrivene i zlurade motive objavljivača Registra, nažalost, naša surova realnost je da je ovakav način možda jedini način rješavanja problema. A sto i više tisuća ljudi u državi sa nezasluženim i nezarađenim statusom branitelja jest problem, moralni, principjelni i novčani.

Od siječnja 1999. do kraja 2009. broj branitelja na popisima ministarstava obrane i unutarnjih poslova povećao se za 115.365 – sa 386.301 na 501.666 branitelja! Mene kao Hrvata, građanina i pripadnika zajednice u kojoj živim - dakle pripadnika javnosti to interesira i nije mi svejedno. Samim time; to je onda javni interes. Najbolji argument u prilog tome javnom interesu je 60 000 000 pregleda stranice www.registarbranitelja.com u samo pet dana - ljudi žele znati.

Iako ne bih dovodio u vezu registar branitelja sa u javnosti istaknutim popisima ljudi bivše države, jer registar branitelja karakterno je drugačiji od tih popisa, za apsolutnu sam transparentnost popisa društvenog, političkog i povijesnog značaja. To uključuje i popis pet privilegiranih skupina bivšeg režima - partizane, UDB-aše, JNA "funkcionere" i kolaboracioniste komunističkog jugoslavenskog sustava. Samo bih napomenuo da sam ZA takvu transparentnost i objavu ali neovisno o međusobnom odnosu tih popisa. Jer logika kojom sam primjerice za objavljivanje plaća svih zaposlenih u Hrvatskoj samo ako se objavi i popis svih mirovina u Hrvatskoj u stvari nije logika. To su odvojene priče.

Isto tako, bitno je istaknuti da uzrok naše realnosti gerilskog rješavanja problema (Zar je to nešto novo u našem društvu, i kod doktora se ide gerilski.) nije čak ni onaj tko je Registar objavio, nego "država" (iako nije isključeno da ga je sama "država"(Vlada, bivši/sadašnji predsjednik) objavila) koja je dovela do takvog stanja da nešto što je moralno, odnosno normalno i očekivano postaje nelegalno, a time karakterno sumnjivo i fingirano, te podložno između ostalog i insinuirajućim i paranoičnim interpretacijama kakve haraju osobitno unutar dijela nacionalno osjetljivog kruga Hrvata, koji svaki napor u pokušavanju rješavanja problema karakteriziraju kao nerazumijevanje situacije i napad "crvene politike" na "hrvatsku stvar". A u biti je stvar samo u drugačijem mišljenju i pogledu na istinu i dignitet Domovinskog rata, i zaštitu istih. U tom kontekstu sam i ja dio crvene politike onda. A valjda ja sam najbolje znam tko sam. Jesam crven, ali samo ispod kože.

Mnogi sa nelegalnom objavom registra, koja odaje negativan karakter upravo zbog svoje nelegalnosti, poistovjećuju objavu na legalan i dostojanstven način želeći i takvu objavu prikazati nepotrebnom i negativnom. Valjda misleći da na taj način štite hrvatske interese, bar je to izgovor. A koji je to hrvatski interes u skrivanju lažnih branitelja ili ne objavljivanju imena čestitih ljudi koji se nemaju čega stidjeti u svome državotvornom učešću?

Kažu: "doći će do linča hrvatskih branitelja, otpočet će lov na vještice" – apsolutno, lov na vještice i treba početi, ne na branitelje, na vještice među braniteljima. Ili recimo; Savo Štrbac će pročitati imena hrvatskih branitelja i oni će se preko noći naći u brojim optužnicama. Pa dame i gospodo, Savo Štrbac odavno posjeduje Registar hrvatskih branitelja. Zar to nije očito iz dosadašnje zapadne politike ucjene Hrvatske haškim optužnicama pri ulasku u EU, čiji je Štrbac bio sukreator? Ili, neće hrvatski branitelji moći u Srbiju jer će ih srpski granični policajci provjeravati da li su bili branitelji pa maltretirati zbog toga ako jesu – jako neuvjerljivo. Najbolji vic na kraju je da će država sama rješiti problem. Kažu; osnujmo komisije! Ma dosta nam je komisija – komisije su samo novi kanal mistifikacije problema.

Budimo realni i nemojmo se zavaravati hrvatskom institucionalnom sposobnošću rješavanja problema – iluzorno je očekivati da će "država" pokušati na bolji i ljepši način postaviti stvari na svoje mjesto. Kao da nije svih ovih godina imala priliku. Prilika je postojala, ali ne i volja. Razlozi bezvoljnosti su brojni. Kada znamo da je braniteljski popis dio popisa biračkoga tijela vlasti, stvar postaje jasnija. U simbiozi vlasti i predstavnika branitelja ta već iluzija za institucionalnim rješavanjem problema jako je blijeda.

Objava Registra, makar nelegalna, iako je upitna i ta nelegalnost jer hrvatski zakoni o osobnim podacima koji u Hrvatskoj priječe objavu Registra nisu mjerodavni i u SAD-u gdje su objavljeni, gdje oni zapravo time postaju samo obična informacija, stvorila je pritisak kojim će se morati sinergijski stvoriti napori u pronalasku konsenzusa oko ovog društveno političkog pitanja.

Bez obzira na mogućnost postojanja skrivenih namjera i ciljeva objavljivača Registra, mudro bi bilo s obzirom na to situaciju okretat ka rješavanju stvarnog problema. Dakle jedinu svrhu objave istog tražiti u kontekstu rješavanja problema, a ne paranoično se natjecati u otkrivanju, zapravo pesimističnom smišljanju potencijalnih opasnosti koje vrebaju objavom imena hrvatskih branitelja po "hrvatsku stvar". Ali, prije svega treba se izdići iznad samoga sebe, svojih uokvirenih i šablonskih pogleda na stvar i prihvatiti da problem uopće postoji.

U tom kontekstu Registar hrvatskih branitelja možemo gledati i kao povijesni dokument koji društvu nalaže zadaću odavanja počasti svakome koji je dio svoga života ugradio u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Ako to možemo svakom tom branitelju učiniti ponaosob - imenom i prezimenom, stvar je puno veća. I ne može me nitko uvjeriti i pokolebati u mišljenju da je moja želja za saznanjem imena vukovarskog branitelja, oca hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić, čin izdaje.

Izdaja je šutjeti o tome.