Divide et impera

petak, 25.07.2008.

Otkad je slobodne Hrvatske hrvatski građani nikada kao danas nisu bili razjedinjeniji i podjeljeniji u mišljenima i stavovima naročito spram prošlosti. To i ne bi bilo toliko pogubno kada ta sustavno i namjerno činjena razlika u mišljenjima ne bi bila poligon nametanja sustava moralnih, etičkih, društvenih i drugih vrijednosti, u stvari poligon eliminiranja i ušutkavanja neistomišljenika vlastodržaca, a u konačnici prikaz trenutnog stanja duha nacije, društvene i kulturne misli, te ukupne međuljudske interakcije u svim društvenim slojevima.

Osobito boli spoznaja da takvim metodama iskorištavanja devijantnih društvenih pojava i kretanja, korištenjem vlasti i političkog utjecaja pribjegavaju upravo oni koji nas svakodnevno upozoravaju na te i tima slične pojedince, udruge i organizacije, političke, ideološke, književne, kulturne i druge struje, ali predznaka drugačijeg od njihova, i to kao da je jedino legalno i legitimno ono što oni govore i čine - očito naviknuti na duboko ukorijenjenu potčinjenost jednoumlju.

Osobito nakon prekretne 2000. te podjele sve su dublje. Tu praksu stvaranja razdora među ljudima na ideološkoj razini nedvojbeno su uveli "svi predsjednikovi ljudi", naročito glavni kuhar osobno, opozicijska klika koja sve podgrijava, te vladajući premijer i hadezeovska struja - Ivi obvezana omertom, koji svaku javnu društvenu polemiku prešutno ignoriraju ili mlako europejski komentiraju, ne bi li se kome od europskih uglednika eventualno dodvorili.

Naročito zanimljiva jest retorika kojom se se ovladava medijskim prostorom kao glavnim izvorom i emiterom informacija šireg pučanstva, koja pak neodoljivo podsjeća na minula vremena, što se pak pretače u mišljenje jednog dijela komunizmom indoktriniranog puka ogrezlog u totalitarizmu, ionako sklonom hipokriziji, pseudodemokraciji i lažnom liberalizmu.

Norman G. Finkelstein, američko-židovski povjesničar, u svjetskom bestseleru Industrija holokausta tvrdi da židovski establishment sustavno izrabljuje holokaust kako bi osnažio svoj status, kako bi ostvario ekonomiju i društvo po svojoj mjeri ovladavanjem centrima moći. Nešto slično događa se i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se svemu suprotnom od njihovih mišljenja, stavova, djelovanja, viđenja i percipiranja stvari najjednostavnije perfidno dodaje riječ fašist u svim svojim oblicima kako bi u startu omalovažili i minimalizirali dano oprečno mišljnje ili stav. Njihove interpretacije vremena drugog svj. rata kao polazišta njihove superiornosti često se ne podudaraju s povijesnim činjenicama te se koriste kako bi se uklonila svaka kritika Jugoslavije, komunizma, Tita, njih samih, te njihovih podupiratelja.

Iako nitko nema moralno pravo biti antifašist ako ujedno nije i antikomunist, stari hrvatski komunistički establishment kao dio totalitarizma kome nedvojbeno pripada i fašizam besramno i sustavno iskorištava svoj paradoksalni antifašistički predznak sa ciljem pridobivanja dominacije nad svim područjima života Hrvatske, i to svijesno i nesvjesno. Potonje se naročito ogleda u političkom, medijskom, kulturnom i svakom drugom javnom djelovanju komunističkim nepotizmom ustoličenih predstavnika istih tih domena života, te njihovim uplitanjem u kreiranje općeg društvenog života, sloboda mišljenja, govora i pisanja, čak i pjevanja.

Uvidjevši da su tereti prošlosti i strah od budućnosti ono što nas udaljuje od sadašnjosti, a sadašnjost je sve ono što su desetljećima uporno zatirali – neovisna Hrvatska država, demokracija, temeljna ljudska prava na slobodu, pripadnost naciji i vjeri, sloboda govora, pisanja i mišljenja, svako uspostavljanje veze sa sadašnjošću za njih je prijetnja, te smo upravo iz tog razloga svakodnevno svjedoci izljeva panike i paranoje u najrazličitijim oblicima u svim društvenim porama. Na tome tragu tek nam predstoje izljevi panike i paranoje vezani za povratak hrvatskog političkog emigranta i uznika Zvonka Bušića u Hrvatsku. A primjerice o Thompsonu, njegovim pjesmama i općoj polemici o njemu da i ne govorimo.