Sva lica konzumerizma

Prošli petak prijateljica, kustosica u jednom muzeju, priča mi kako priprema izložbu o konzumerizmu. Izložbu je pripremila, ali zapelo je s cateringom i osmišljavanjem domjenka za otvaranje.

Htjela bih nešto posebno što će se pamtiti – kaže ona.

Ne čudi me. Njezine izložbe su uvijek posebne.

- Ja joj kažem da catering na temu konzumerizma nikako ne bi smio biti uobičajen, kako to danas svi rade, iće i piće u potocima, razna minijaturna lisnata tijesta, minimalistički sendvići s egzotičnim kombinacijama namaza, sira, voća i povrća. Tako je nekada rijetke delicije kao dimljeni losos, haringe, kavijar globalizacija trivijalizirala. Naša nepca su postala imuna na invaziju okusa koja se agresivno nude. Dok su naše bake znale za tek nekoliko začina: crvenu papriku, peršin i češnjak, danas nema kuhinje bez džumbira, korijandera, kumina, praha cikle, crnog kima, čili papričice, churija, cejlonskog cimeta...

- Dosadne su te izmišljene kombinacije, ti okusi koje ne poznaju nepca naših predaka. To je stvorio konzumerizam!

- Catering na izložbi o konzumerizmu mora biti neočekivan, ljude moraš zadiviti idejom, iznenaditi, nahraniti dojmom hrane, nepredvidivošću pojma o konzumiranju, a ne konkretnim ićem i pićem. Catering ćeš tako nadostaviti na temu izložbe, a hrana svojom konkretnošću pokazat će čistu ljudsku potrebu, ogoljenu od ikakve nadogradnje i obrade, globalne trgovinske mašinerije..

- Ali, catering mora savršeno izgledati, hrana kao eksponat mora zračiti golemu iskonsku privlačnost, mora pokazati kako je hrana danas simbol žudnje onima koji nemaju dovoljno i simbol žudnje za kontrolom onima koji imaju u izobilju. Na koncu, hrana je savršena tema konzumerizma.

- Zato je najbolje da postaviš brdo sirove hrane: najljepše sorte voća, povrća, mesa i složiš na bogate pladnjeve – zaključujem elaborat.

Mojoj se prijateljici svidjela ideja, oduševila ju. Kaže mi – pa ti kao da si na konzumerizmu doktorirala.

Ja u šali dodajem – naravno da jesam, ma tko danas nije doktor konzumerizma... i u zanosu nastavljam - ma sve ću ti ja i nabaviti, baš kako sam zamislila.

Istoga dana vukla sam prema muzeju torbu s krumpirima, mrkvom, celerom, lukom, voćem, sve ubrano i počupano iz jednog plastenika u Šancima, sve kako je priroda stvorila i kako je čovjek u pohlepi potpomogao. Torbetine teške. U jednoj kokoš priklana, još dobro nije niti očerupana. Krv kapa.

Ostavljam sve u muzeju i žurim kući preodjenuti se. Obećala sam vratiti se i pomoći složiti pladnjeve.

Starim popločanim kolnikom grabim prema kući. Težina torbe upozori me da sav teret nisam istovarila u muzeju. Vučem eksponate kao nečistu savjest.

Žurim.

Doma u ormaru na ofingerima nagurana moja odjeća. Tek sam stigla s puta pa je dio i u koferima. Na brzinu biram što ću odjenuti.

Novu zagasitu košulju s ruskom kragnom. Hlače pepita, karirana majica i dugi šal.

Slučaj je iz prepunog ormara odabrao baš tu kombinaciju koja u nepovezivom ima unutarnju nit koja sve spaja. Poznati dizajneri vješto su se igrali mustrama i bojama.

I taman da ću krenuti sjetim se da navečer moram pojaviti na jednom vjenčanju, moja sestrićna Miljana se udaje, moram joj makar s vrata čestitati.

Panika me lovi. Kako ću sve stići, sve sastaviti. Ne razmišljajući zgrabim crvenu dugu košulju, crvenu torbu i izlijećem iz kuće.

Crveno je svečano.

Žurim prema gradu. Na pola puta rubom kolnika projurio je neki kreten automobilom i svu lokvu prljave vode sasuo je na moj žarko crveni ogrtač.

Van sebe sam.

Znači – moram nazad. Doma navlačim prvo što mi dolazi pod ruku i pravo put centra.

Zadihana zovem prijateljicu u muzej i dajem joj upute kako da slaže svečarski eksponat. Ona je pedantna, sve uređuje kako sam zamislila. U sebi bjesni. Opet sam zeznula. To je moja stara boljka.

Prolazeći uz hotel Westin odlučim načas uletjeti, čestitati rodici, obećati dolazak iza ponoći.

Kad tamo svatovi su već zauzeli mjesta, svjetina se nagruvala u Kristalnu dvoranu. Da predahnem od trke, odem do toaleta.
U zrcalu vidim kako sam se slojevito odjenula, savršeno točno za dvije različite prigode.
Na meni je duga heklana prozračna suknja od oker svilenoga konca sa zlatnim nitima, gore crna čipkana košulja.
Kad maknem suknju, ostajem u crnim tajicama, košulji i dugoj zagasitoj košulji s ruskom kragnom.

Ne, ja nemam veze s konzumerizmom, ja sam konzumerizam nadrasla – ironično se rugam samoj sebi.

U toaletu luksuznoga hotela natiskale se moje rodice. Za raziku od mene, očito, većina je imala potpuno povjerenje u protjecanje vremena, bez intervencija, pustile su da se lice spušta prema podrbratku, struk u proporcijama takmiči s bokovima i grudima.
Odjelule su besprijekornu konfekciju koja ja krojena za neke nepostojeće žene. Mojoj Anđi lamata zrak oko suknje u bokovima, a bluza puca na grudima.

Ali koga briga zato! Smiju se i vesele.

- Kvragu, pa ti uvik kasniš! Da se nisi mrdnula. Plesat ćemo, pivati cilu noć, Miljana nam odlazi.....započela je Anđa.

Sitni vez minuciozno isheklanih duhovnih obzora o današnjici potopi se u jednostavnosti i neopterećenosti mojih rodica.

Ostat ću ovdje, meni je danas pametovanja dosta.