ponedjeljak, 30.11.2009.
Ponedjeljak, 30.11.2009.
Odbrojavam: 19
POLA OD 40
Sveto trojstvo kalaštura:
Lyra Sangre, Labia Minora i Encephalon – ja.
Katedra teorijskog promiskuiteta,
Encephalon zasad prednjači.
S kim se danas/noćas mazimo?
Tko noćas ljubi naš ego
dok izgubljene u tišini strahujemo od mraka, gluposti i riba?
Ako se cvijeće oglasi,
onda ono, on.
Mlohavost beskičmenjaka,
očaj je toliki da je sasvim nebitno tko će zapravo doći
i preuzeti svojstvo supstrata ljubavi.
Kao one boje za crtati po kolačima.
Istina,
glad je u pozadini priče.
Trebam, ali ne želim i moram, ali neću.
Stvari nisu dubokoumne
i malo žešće smislene
ako mi mislimo da one to jesu.
Od inhalacije isparavanja ljepila ne osjećaš se dobro,
koliko god se uvjeravao da je delirij pozitivna stvar.
Zbunjuju me pomalo… Lyra i Labia, one.
Katkad je komunikacija
zapravo nesuvislo dadaističko nizanje riječi i slogova,
zvukova i neartikuliranih pojava,
gestikulacija,
svega što ćemo uvezati u korice
„neverbalno“.
Bolje bi bilo reći akcidentalno.
Zanemarila sam sve obveze.
Danas čak nije ni zabavno,
samo paničarim,
ali počeci većih događanja su uvijek takvi. A onda se smiriš.
Sve bude kako je i trebalo biti.
I to je to.
Labia Minora je tako razmažena:
želi da joj tračam.
Nagovara me da živim i pričam o tome.
Ne znam ni sama.
Možda je u pravu, ipak sam Encephalon – mozak operacije,
kolovođa,
dežurna dvorska luda
i razvratna kurvetina istine.
Da, istine.
Cvjetić za sada šuti,
što ne znači da uskoro neće progovoriti.
Čekamo vijesti.
Čekamo vijesti.
Čekamo…
Nikad ne znaš što će biti u trenutku kada nakon treptaja
ponovno zadigneš trepavice.
Možda ćemo uskoro plakati.
Pokleknula sam već prvoga dana:
miris kokosa i čokolade i svega u dimu cigarete
i toplini od centralnoga grijanja.
Opasno je kada se odlučim maskirati.
Nisam normalna.
- 23:49 -
Obeščašćena
Ovo sve… - zvučat će tako mizerno
jednom, jednoga dana kada se odvažim
na glasno čitanje.
Otuđio si moju misao.
Ukrao si,
bez peckanja u porubnim dijelovima svijesti,
svaki dodir vlastitosti i sebstva koji sam došivala
na dugi jorgan.
Trebala sam se sjećati
svake pojedine zakrpe.
Da, to je bila opća zamisao,
poenta.
Nisam toliko loše ni ispala.
Mislim, bila sam prazna…
...a toliko sam se smijala.
I plesala. Puno sam plesala, da.
Nisam htjela zalijepiti se
unutar nekoga
dok ne odeš sasvim.
I sada… Ovo je KRAJ.
- 00:08 -
petak, 27.11.2009.
Viza
Min faDlak
momken tosaAednee?*
Čini se, izgubljena sam
u našim tumačenjima.
Lako je tako,
ne razumijem
pa imam priliku pogađati,
birati što točno od tebe želim čuti.
I ti.
Rekla sam ti
da sam uvijek sama
za rođendane.
Layat ra'es as'sanah**,
popijem ga usamljena
kao siroče.
Čitav svijet oko mene, a nikoga nema.
Jednom ćeš doći, obećavaš,
a ja s osmijehom
lijepim pipke za tvoju riječ.
Istinito, ali nemoguće.
Mislim, lijepo je vjerovati u vile.
Enshallah*** , prinče, enshallah…
Možda mi jednom prijateljski
proviriš kroz špijunku na vratima
sa tisućama crvenih balona u rukama
i pogledaš vatromet s moga balkona,
pojedeš komadić torte
na kojoj piše brojka i sažeta čestitka.
Razveselit će te šarenilo mojih zidova,
sve moje uspomene,
potpuri na uzglavlju,…
Nasmijat ćeš se sličici
krezave djevojčice
u bijeloj pletenoj haljinici.
Ja ću se smijati tvojim cipelama.
Laazem aroH fawran**** ,
priđi i poljubi me u obraz
da zaokružimo optičku iluziju
onom emocionalne prirode.
Enshallah, prinče, enshallah…
*(arap.) Možeš li mi pomoći?
**(arap.) Silvestrovo
***(arap.) Ako Bog (Alah) da
****(arap.) Moram ići.
- 01:53 -
Bu
I tako je slatko
postalo strašno…
…saga, n-ologija neznanstvene nefantastike,
tisućiti, bezbroj,
milijunti,…
…a na spomeniku već blista
pogovor
jer smo preživjeli umiranje.
Bolje da šutiš.
Dosta ove igre;
zatvori oči
i naglo ih otvori
kao da si se upravo probudio iz intenzivnog sna
i pravi se da si sve sanjao
možda nešto življe od standardnih snova.
Ja se nisam dogodila.
Zapravo,
ja ne postojim.
Poželiš li to dovoljno glasno,
čut ću te
pa ću potvrdno kimnuti glavom.
Bu!
Prepao me dodir aveti
u zrcalu;
vrisnulo je jako glasno.
Sad sam prilično sigurna
da ne postojiš.
Ti si optičko – auditivna iluzija,
jedna od.
Slika smještena u mrtvom kutu.
- 01:33 -
Anđeo na rubu provalije
Bude nas udarci glava od prozorska stakla.
Istovremeno želim
i ne želim znati
što se događa.
Zašto smo preletjele šljunčanu pistu?!
Čini se da nećemo stati, nećemo se zaustaviti.
Praktički smo već mrtve.
Vidim natpise na spomenicima
i tiho meditiram
unutar naših strahova, prignječena.
Želim da se zaustavi.
I odjednom – stojimo.
Majci se zrcali zlatna gravura;
anđeo
na vratu.
Ti – spasio si nas,
zapuhao snažno nasuprot akceleraciji
i učinio
da stanemo.
Ništa nije
crno – bijelo.
Ili možda jest?
- 01:17 -
četvrtak, 26.11.2009.
Osušeno korijenje
[pjesme o mom tati (04.05.1967. - 23.09.1992.)]
UVIJEK ZNAM GDJE SI
Ružičasto – ljubičasta,
nadalje posve trulo crna –
obraćam se pogledu na grad koji me grli,
grad koji nisi imao priliku upoznati.
Tako je mek dodir koji ledi,
dodir hladnog, rijetkog vjetra
koji mi zakrvavi oči.
Zasuzim, iako ne od žalosti.
Toliko je jaka želja
da me naš grad zaboravi
i da postanem tek sjena ružnih glasova,
netko nebitan tko hoda ulicama,
netko tko je nitko
svima osim majci.
Kada me ne bude
u noćnim morama,
kada isparim
u tihu maglicu prošlosti,
znaš da ću doletjeti
noseći dvije ruže –
jedna za nju, druga za mene.
Držat ću je za ruku;
ona će se ponositi.
Zablistat ću još jednom
u tvom osmijehu,
rupici na obrazu,
muskulaturi čeonog režnja,
lijenom pogledu možda malo pogrešne boje,…
Znat ćeš da sam došla reći,
zapjevati
pjesmu o svrhovitosti.
Ništa, baš ništa, nije bilo uzalud.
BOŽANSKI TELEVIZOR
Naivna dječja parada
smijeha:
nas tri, djevojčice,
ostavili ste nas (nehotice, istina)
u nemilosti muški markantnog univerzuma.
Ostavili nas
bez razvijenog senzibiliteta
za muškost.
Tri vesela razigrana malena lica:
Flora, Fauna, Zlatokosa.
I igramo se
držeći se za ruke.
Očevi su naši
ondje gdje smo ih ostavili:
ispod mramornih, zaleđenih ploča
gledaju vijesti,
utakmice,
humoristične serije,
prijenose saborskih sjednica,…
Nisu živi,
ali nekako baš ni mrtvi.
Baka nas uči prve molitve
dok se provlačimo po jorganima
kata
kreveta na kat.
Noću sanjam da letim,
a po danu se igram skrivača s Florom;
bježimo iza trosjeda
i po skrivećki jedemo kremu za ruke
s vršaka prstiju.
Bio bi grijeh reći
da nam nešto nedostaje,
da je sve ovo polovično
i da nije dobro,…
…ali znamo svi
(koliko god to odbijali reći naglas)
da je moglo biti daleko bolje.
VRISCI
Pričala mi je Majka
kako sam vrištala kada bih se vraćala,
još noćima poslije nje plakala bih u snu,
vapila za protjerivanjem zloduha
koje je u mene ubacila.
Da, ona,
u svojim hladnim odajama,
a bila sam dijete.
Nisam znala
da svoji svojima čine takve stvari.
Beskompromisna vjera u usađenu dobru namjeru
poljuljana do krajnjih granica.
Oprostila sam joj davno,
ali puno prije toga ogradila sam se
od magije
i ružnog nakaradnog nakita
i svih ikona, kristala i ostalih drangulija
koje bih donosila kući.
Samo zbog tebe i danas ću ući u
taj atrij limba,
danteovsko rubno područje nekrštenih duša
ne trudeći se shvatiti za što bivaju kažnjeni,
samo se štiteći od zavodljivog staračkog smijeha.
Mogao si vidjeti
koliko grčevito stišćem papučicu gasa
kada odlazim.
Samo zbog tebe ću se vratiti tamo.
Samo zbog tebe i ni zbog čega drugoga.
IGRAJMO SE GROBLJA
Flora i Fauna
pale svijeću Zlatokosi.
Ležim na keramičkoj podlozi pločica
ogrnuta u skafander,
pamtim to kao da se dogodilo maloprije,
ležim skupljenih nogu,
ukrštenih dlanova,
a one dolaze zapaliti svijeću.
Ciklus rituala na koji smo naviknule:
reprodukcija svakodnevnog hodočašća dvama spomenicima,
u pozadini sviraju granate
i sirene za uzbunu.
Držimo majke za ruke.
One, ispijene su,
nekako ljubičaste, a lica im podbuhla i neprirodno bijela,
ili je tomu zaslužna crnina?
Rođendani isprekidani
arijama tolikih vrištanja i plakanja,…
Ne mogu zaboraviti,
ležale smo pod staklenim stolom.
Flora pali svijeću nada mnom,
a Fauna recitira očenaš,
onako kako smo naučile.
I onda se ustanem i sve tri se smijemo
kao da smo napravile nešto super zabavno,
naučile praviti vjenčiće od tratinčica ili nešto,
a na drugoj se strani Zemlje
djeca igraju u pijesku,
s očevima grade kule,
očevi ih tješe kad ih valovi raznesu…
- 16:01 -
Trčala sam da te vratim
Ja… Toliko sam tužna.
(Zaboga, toliko je jadno na taj način vapiti
da razgraničava sa patetikom
i prelazi u romantičnu žalopojku.)
Ja… Želim te ovdje.
Sada i ovdje,
bitno je da si tu.
Moraš doći.
Moraš…
Sjeti se, otišao si onda, jednom,
kad si bio jako ljut,
a ja… trčala sam iz sve snage boreći se sa zimskim vjetrom…
Trčala da staneš.
Morao si ostati tada.
Ja… Ljubavi…
Ja,
umrla sam noćas
ne znajući hoću li sutra probuditi
neku od inkarnacija vlastitog odraza u zrcalu.
Trebaš mi.
Kada je pukla telepatija?
Kada si počeo ignorirati moj zvuk u deliriju?
Ja… Samo noćas.
Možda te onda pustim.
Samo možda.
Sjeti se,
trčala sam da ti kažem
da te…
Da ostaneš.
- 03:46 -
utorak, 24.11.2009.
Antiteatar
Sklonimo li scenske djelatnike
dobit ćemo dekonstruiranu bjelinu
praznine
reduciranu na dvije sasvim udaljene zrcalne refleksije:
moje ime, tvoje ime.
Dvije točke na pravcu:
koliko god bili blizu
uvijek je moguće učiniti distancu
sa neznatnim zrnom prašine
koji će predstavljati balvan
na inače prohodnim putovima.
Rođendan ti je uskoro.
Slavi li se to
nakon što prestaneš nalikovati
mlađem punoljetniku?
Ne znam još želim li ti poželjeti najbolje.
Nabolje je u tvom slučaju
pokopati me, čekati da strunem,
zatim me otkopati,
kolcem mi probosti srčani mišić,
spaliti me na lomači
i, za svaki slučaj,
moj pepeo razasuti na različite dijelove svijeta.
Iz sebičnih razloga
ne znam još želim li ti najbolje.
Znam samo da je klonulo vrijeme
paljenja stihova na kolodvorima,
policijskih ophodnji,
remećenja javnog reda i mira
kada smo zaključani u oluji.
Jedino što bih voljela znati je
zašto si došao za mnom
ako nisi mislio ostati?
Još malo i inspicijent će mahnuti rukom
da je showtime;
ja sam od danas u mirovini.
Znam, narodnjak, ali koga briga:
- 15:41 -
ponedjeljak, 16.11.2009.
Boja mraka
Glupi
Infantilno prenemaganje, razvlačenje do ekstrema:
naš predznak,
koeficijent
i potpis.
Nas smo dvoje
koračali melodijom
dvaju slijepih beštija
omeđeni ni sa čim osim beskrajem svemira,
utopijske paradigme
kao lajt-motivom.
To nije karakteristika
ponašanja odraslih ljudi
jer, u ovom slučaju,
svako empirijsko načelo tone
ispod površine mutne rijeke
i guši se
pokušavajući pozvati pomoć.
Apstrahira se u mulju.
I od dobrih pjesama zabole uši,
a bol prije ili kasnije preraste u migrenu
toliko nesnosnu i zaglušujuću
da tijekom biranja između ruke i noža
posegneš za nožem.
I od dobrih pjesama zabole uši
kada ih slušaš prečesto, a preglasno.
To svi znamo.
Možda su velike strasti
namijenjene sjećanjima na mladost;
možda pomislimo: O kako smo glupi bili!
A možda, samo možda,
je prava istina
da smo živjeli sve svoje snove
do graničnog prijelaza izdržljivosti
koji nosi ime najgore more.
Haron i Petar stoje ruku pod ruku,
a mi tražimo izlaz iz međuprostora, limba
i, nekako čudno, ali kao da ne postoji.
Zaglavljeni zauvijek u torturi
vlastitih senzibiliteta –
dogoreni, raspadnuti…
Gle, ljubimo se,
ubijamo se.
Requiem za NAS
Eli! Eli! Zašto si me ostavio? –
Matej piše, ja potpisujem.
Ležim glavom u tvome krilu
puna mrvica od kokica;
baš poput jedne na vreloj masti
raspadam se, raščetvaram.
Pomalo počinjem sumnjati da si me ikada volio.
Katkad mi se čini da je ta osoba umrla.
Ovaj uljez u tvome tijelu zaspao je.
Voljeni ne spavaju u trenucima
karmina;
oni plaču i smiju se u isto vrijeme –
nije jednostavno sahraniti samoga sebe,
no nije ni toliko teško koliko se možda čini.
Toliko smo dugo teglili ovaj križ
urezan u našu DNK
da je narastao do nevjerojatnih dimenzija.
Vrijeme je da ga odložimo,
Ljubavi, Jedini, Vječni, Najdraži,…
Ozirisu moj,
ovo svečano obećanje planiram održati:
skupit ću te ponovno,
samo tebe i uvijek tebe i jedino tebe,
skupit ću te kao prvi puta
u nekom, prvom od naših života,
postat ćemo sveti kao što smo oduvijek bili.
Sada, koju godinu kasnije,
nešto razboritija,
konačno pronađena,
usudim se reći sretna,
toliko sam spremna voljeti te
erama,
eonima,
tisućama povijesti koje slijede…
Spremna te voljeti
kroz jedini ponuđeni modus:
iz dalekog bijelog obzorja,
radujući se kada čujem od poznanika tvoje ime,
kako si voljen,
kako si se smijao,…
Točno se sjećam svake granule tvoga osmijeha,
bio je oblika trokuta,
uvijek sam ti mogla vidjeti zube.
O Fortuno,
miloga li pogleda
kada si se smijao!
Čitavo se tvoje lice smijalo,
tvoje lijepe oštre crte oko usta:
sada bih te prepoznala dodirom
da se sretnemo u mraku vlastitih veselja.
Moj osmijeh.
Moj.
Nije li pretužno pisati epigram
na spomeniku najveće od ljubavi?
Nije li najsretnija crtica u životopisu
moći reći da smo bili ovdje?
Cezare moj,
ova žalopojka, ova piéta,
ovaj spomenik iznad masovne grobnice svih afiniteta –
ovo je moj spomenik
našoj veličini.
Bogovi, sada je vrijeme da se poklonite
usudu koji vam je s pola snage natukao rebra.
Jer MI…
NAMA; pjesmi vjetra,
vječnoj ariji morske sirene,
muzama najtužnijih, ali najvećih predočenja ljubavi,
NAMA se poklonite!
Polovico moga postojanja,
ti kojemu sam
ostavila svoje srce i čitav krvotok na uzglavlju…
…TI, uvijek i jedino…
(ŠAPUĆEM OVO JESENI.
NEKA TI PROĐE KAŽIPRSTOM KROZ OBRVE,
NEKA TI JOŠ JEDNOM POMILUJE ČELO,
NEKA TI PRISLONI DLAN NA SRCE,
NEKA TI UĐE U ZAGRLJAJ KADA ZASPEŠ:
Volim te!)
Zapalimo sada svijeću,
prevucimo lica kukuljicama,
održimo minutu ceremonijalne šutnje
i raziđimo se.
- 21:59 -
subota, 14.11.2009.
Tristoti gubitnik
Pogledajmo film
Ona je tebe.
On je mene.
Sami, a skupa,
sjedimo oslanjajući se
na najdepresivniji stol Badnjaka u gradu:
oni su nas…
Nikoga nema.
Samo ti i ja,
prijatelju i neznanče.
Nisam te nikada
upoznala ovakvoga.
Ti,
naprotiv,
jedino si me takvu mogao
vidjeti.
Gledam na sat,
iako dovoljno opijena
da ne bih vidjela kazaljke.
Zalijepio si dlan na moj
i gubimo se unutar mračnih labirinata uličica i prolaza;
odjednom
te guram i govorim
da ja ne mogu.
Ne možeš ni ti.
Lijepo je bilo vjerovati
u bezdušnost
samih sebe.
Nisi takav.
Nisam ni ja.
Oni su krivi,
a mi ojađeni –
jednako krivi za šutnju
kao i oni za zločin.
I ja sam tebe
Jedna šalica kave,
nas je dvoje,
a novaca nimalo.
Znam što si radio sinoć.
Znam odakle si došao jutros.
Znam zašto si me zvao.
Janis
mi danas samo pije krv
jer znam što ćeš reći
i živcira me iščekivanje.
ssssssssssrrr…
Prevario sam te.
Već sam znala da jesi.
Pravim se da me ne dira,
sa osmijehom
ti govorim:
I ja sam tebe.
Laž
koja će nas staviti u ravnopravnu poziciju.
Baš me zanima
imaš li hrabrosti
još nešto dodati?
Mlađi
Kao hobotnice sljubljeni
leže,
ona okrenutih leđa njemu,
on kao ljudski kornjačin oklop, leži zaglavljen za njezin potiljak
i gledaju u prazno.
Nisu vodili ljubav,
nisu ni ono što nalikuje tome radili,
nisu se niti pogledali.
Trebao im je osjećaj
prividne bliskosti,
lažne romantike
i fiktivnog zajedništva.
Oni se nikada nisu poljubili.
Mlađi ulazi s kistom
i krpom
i stavlja na policu
još jednu u nizu
nakaradnih reprodukcija armije.
Ni ne gleda u njih.
A vrata su trebala biti
zaključana.
Sam u bazi
Daleko bolji nego što je ikada priznavao,
oduvijek sam to znala.
Hipersenzibilitet
se ne iznosi javno
iz preventivnih razloga.
Toliko smo isti,
ali to nikada neću reći naglas,
to se ne govori
nikome,
pa ni braći
po svijesti.
Kada nitko ne zna
ne postoji netko tko to može upotrijebiti protiv tebe.
Znam što je mislio
kada se družio
sam sa sobom
nekoliko koraka dalje od mene.
Znam.
Zato i nisam prišla.
Deja vú
Kažeš, stoji mi.
Znam, stoji mi,
zato i jesam ovdje.
Uloga udovice je već
debelo
zastarjela.
Mi smo tu;
još jednom mi reci da sam lijepa
da imam razloga slagati ti
poljupcem
da će sve biti u redu.
- 14:58 -
utorak, 10.11.2009.
ROBOT KRVAVIH OČIJU
Kronike iz gimnazije
Idealan tip:
prvi na uranak ulazi u kafić
i, iako još vidno pijan od prethodnoga dana,
grabi konobara za ruku i postavlja imperativ:
Pivo!
Ustajem se prerano,
mamurluk se centrifugira u probavnom traktu
i ne mogu spavati.
Puno je prerano – onesvijestila sam se u plavu ponjavu
tek par sati ranije.
Slušalice u uši,
tada sam još nosila one bijele,
one prve.
Rođendanski dar princezi.
Grafitima išaran podvožnjak,
bježim po kroničnu dozu kofeina…
Ona spava.
Nije u redu buditi je.
Na posljednjem koraku do cilja
odustajem.
Moram nekamo gdje ju neću probuditi.
Ti:
prvi na uranak, poslije mene, ulaziš u kafić
i, iako si još uvijek vidno pijan od prethodnoga dana,
oslanjaš se laktom na šank postavljajući imperativ izgrebenim glasom:
Pivo!
Biljar,
veliki Ben,
Maja i Karlo,
stakleni konferencijski stol,
putovanje u oazu:
'Ko je ovdje bio?
i strelica na helikopter snimci.
Gledam te
sada,
nedalek si,
a tisućama milja predalek.
Sa zelenog zidića
pljuješ
i pričaš sam sa sobom.
Perfekt:
prošlo svršeno
(dodajem: dabogda se ne ponovilo)
vrijeme.
Cvrkut plastičnih ptica
Gradilište je napušteno,
a klupa
samo što se ne iščupa iz zemlje.
Mislim da je ovo prvi put
kada te nisam prepoznala.
Ljubio si me
drugim licem,
onim istim koje mi je godinama kasnije
izmijenilo osobni opis.
Lijepa poput mirisa bršljana
kada ležiš negdje
izgubljen unutar reminiscencija u spektru šumske flore;
nakaziš
dodirom
kao da sam ti tada imala što za učiniti.
Kad padne mrak
bude mračno –
vrhunac pleonazama,
no, ponavljanja su oduvijek bila ono u čemu smo bili najbolji.
Kada smo bili dobri,
nije bilo boljih,
što se recipročno reflektiralo
u najgorim pojedinostima.
Ovaj rođendan ti neću slomiti naočale.
Više nisi pozvan.
Tragom sevdaha
- Gdje si?
- Evo…
Nisi rekao da te mogu očekivati,
a s njom sjediš.
Ona je prebitna večeras.
- Gdje si?
- Evo…
Odakle ti samo
taj balon,
žuta patka
koja je donedavno bila složena
u kutiji nekih prevelikih cipela koje sam kupila
kad sam posrtala.
- Gdje si?
- Evo…
Hm… Izobličen do neprepoznatljivosti
moje afekcije.
Bio si u crvenoj majici,
sjećam se,
bio si mi lijep.
- Gdje si?
- Evo…
Kraj jedne duge i mukotrpne
brakorazvodne parnice
dvojca
koji nikada nije bio u braku.
Kažeš da ovo nije gotovo.
- Evo…
Hereza
Kada završim posljednji ciklus oplakivanja
neće te više biti.
Zapalila svijeću kao da si pokojni.
Kao da sam ostala iza tebe
sama na svijetu
u crnim lancima velova korote
i preklinjem
eutanaziju
samo da te ne vidim više ispred
očiju
svake od svojih ličnosti.
Živciraš me
kao zrno maskare
zapalo iza očne jabučice
sutradan.
Sad te se samo rijetko sjetim.
Zapisi iz džepa
Prije ili kasnije
staviš se na pijedestal žrtve
i upreš prstom
u ono drugo,
u bilo što što nisi ti sam.
Lakše je kada
misliš
da nisi kriv.
Ni ne sjetiš se tisuću očiju
krvavih od suza
za koje nisi ni znao
koje si zgazio putem
do ovoga što si danas.
A promisliš li,
nećeš li staviti zaključno slovo
pustivši sve da odleprša
u ladicu otpisa pod nazivom
Život?
- 14:57 -