[pjesme o mom tati (04.05.1967. - 23.09.1992.)]
UVIJEK ZNAM GDJE SI
Ružičasto – ljubičasta,
nadalje posve trulo crna –
obraćam se pogledu na grad koji me grli,
grad koji nisi imao priliku upoznati.
Tako je mek dodir koji ledi,
dodir hladnog, rijetkog vjetra
koji mi zakrvavi oči.
Zasuzim, iako ne od žalosti.
Toliko je jaka želja
da me naš grad zaboravi
i da postanem tek sjena ružnih glasova,
netko nebitan tko hoda ulicama,
netko tko je nitko
svima osim majci.
Kada me ne bude
u noćnim morama,
kada isparim
u tihu maglicu prošlosti,
znaš da ću doletjeti
noseći dvije ruže –
jedna za nju, druga za mene.
Držat ću je za ruku;
ona će se ponositi.
Zablistat ću još jednom
u tvom osmijehu,
rupici na obrazu,
muskulaturi čeonog režnja,
lijenom pogledu možda malo pogrešne boje,…
Znat ćeš da sam došla reći,
zapjevati
pjesmu o svrhovitosti.
Ništa, baš ništa, nije bilo uzalud.
BOŽANSKI TELEVIZOR
Naivna dječja parada
smijeha:
nas tri, djevojčice,
ostavili ste nas (nehotice, istina)
u nemilosti muški markantnog univerzuma.
Ostavili nas
bez razvijenog senzibiliteta
za muškost.
Tri vesela razigrana malena lica:
Flora, Fauna, Zlatokosa.
I igramo se
držeći se za ruke.
Očevi su naši
ondje gdje smo ih ostavili:
ispod mramornih, zaleđenih ploča
gledaju vijesti,
utakmice,
humoristične serije,
prijenose saborskih sjednica,…
Nisu živi,
ali nekako baš ni mrtvi.
Baka nas uči prve molitve
dok se provlačimo po jorganima
kata
kreveta na kat.
Noću sanjam da letim,
a po danu se igram skrivača s Florom;
bježimo iza trosjeda
i po skrivećki jedemo kremu za ruke
s vršaka prstiju.
Bio bi grijeh reći
da nam nešto nedostaje,
da je sve ovo polovično
i da nije dobro,…
…ali znamo svi
(koliko god to odbijali reći naglas)
da je moglo biti daleko bolje.
VRISCI
Pričala mi je Majka
kako sam vrištala kada bih se vraćala,
još noćima poslije nje plakala bih u snu,
vapila za protjerivanjem zloduha
koje je u mene ubacila.
Da, ona,
u svojim hladnim odajama,
a bila sam dijete.
Nisam znala
da svoji svojima čine takve stvari.
Beskompromisna vjera u usađenu dobru namjeru
poljuljana do krajnjih granica.
Oprostila sam joj davno,
ali puno prije toga ogradila sam se
od magije
i ružnog nakaradnog nakita
i svih ikona, kristala i ostalih drangulija
koje bih donosila kući.
Samo zbog tebe i danas ću ući u
taj atrij limba,
danteovsko rubno područje nekrštenih duša
ne trudeći se shvatiti za što bivaju kažnjeni,
samo se štiteći od zavodljivog staračkog smijeha.
Mogao si vidjeti
koliko grčevito stišćem papučicu gasa
kada odlazim.
Samo zbog tebe ću se vratiti tamo.
Samo zbog tebe i ni zbog čega drugoga.
IGRAJMO SE GROBLJA
Flora i Fauna
pale svijeću Zlatokosi.
Ležim na keramičkoj podlozi pločica
ogrnuta u skafander,
pamtim to kao da se dogodilo maloprije,
ležim skupljenih nogu,
ukrštenih dlanova,
a one dolaze zapaliti svijeću.
Ciklus rituala na koji smo naviknule:
reprodukcija svakodnevnog hodočašća dvama spomenicima,
u pozadini sviraju granate
i sirene za uzbunu.
Držimo majke za ruke.
One, ispijene su,
nekako ljubičaste, a lica im podbuhla i neprirodno bijela,
ili je tomu zaslužna crnina?
Rođendani isprekidani
arijama tolikih vrištanja i plakanja,…
Ne mogu zaboraviti,
ležale smo pod staklenim stolom.
Flora pali svijeću nada mnom,
a Fauna recitira očenaš,
onako kako smo naučile.
I onda se ustanem i sve tri se smijemo
kao da smo napravile nešto super zabavno,
naučile praviti vjenčiće od tratinčica ili nešto,
a na drugoj se strani Zemlje
djeca igraju u pijesku,
s očevima grade kule,
očevi ih tješe kad ih valovi raznesu…
Post je objavljen 26.11.2009. u 16:01 sati.