Ponedjeljak, 30.11.2009.
Odbrojavam: 19
POLA OD 40
Sveto trojstvo kalaštura:
Lyra Sangre, Labia Minora i Encephalon – ja.
Katedra teorijskog promiskuiteta,
Encephalon zasad prednjači.
S kim se danas/noćas mazimo?
Tko noćas ljubi naš ego
dok izgubljene u tišini strahujemo od mraka, gluposti i riba?
Ako se cvijeće oglasi,
onda ono, on.
Mlohavost beskičmenjaka,
očaj je toliki da je sasvim nebitno tko će zapravo doći
i preuzeti svojstvo supstrata ljubavi.
Kao one boje za crtati po kolačima.
Istina,
glad je u pozadini priče.
Trebam, ali ne želim i moram, ali neću.
Stvari nisu dubokoumne
i malo žešće smislene
ako mi mislimo da one to jesu.
Od inhalacije isparavanja ljepila ne osjećaš se dobro,
koliko god se uvjeravao da je delirij pozitivna stvar.
Zbunjuju me pomalo… Lyra i Labia, one.
Katkad je komunikacija
zapravo nesuvislo dadaističko nizanje riječi i slogova,
zvukova i neartikuliranih pojava,
gestikulacija,
svega što ćemo uvezati u korice
„neverbalno“.
Bolje bi bilo reći akcidentalno.
Zanemarila sam sve obveze.
Danas čak nije ni zabavno,
samo paničarim,
ali počeci većih događanja su uvijek takvi. A onda se smiriš.
Sve bude kako je i trebalo biti.
I to je to.
Labia Minora je tako razmažena:
želi da joj tračam.
Nagovara me da živim i pričam o tome.
Ne znam ni sama.
Možda je u pravu, ipak sam Encephalon – mozak operacije,
kolovođa,
dežurna dvorska luda
i razvratna kurvetina istine.
Da, istine.
Cvjetić za sada šuti,
što ne znači da uskoro neće progovoriti.
Čekamo vijesti.
Čekamo vijesti.
Čekamo…
Nikad ne znaš što će biti u trenutku kada nakon treptaja
ponovno zadigneš trepavice.
Možda ćemo uskoro plakati.
Pokleknula sam već prvoga dana:
miris kokosa i čokolade i svega u dimu cigarete
i toplini od centralnoga grijanja.
Opasno je kada se odlučim maskirati.
Nisam normalna.
Post je objavljen 30.11.2009. u 23:49 sati.