Zadihana

Za ono što ovaj prostor jest, i tematski i na sve druge načine.
Zato što je lijepo.
Zato što stvara onu dobru, poznatu, mirnu tišinu iznutra.
Zato što je vedrina najbolji suputnik.


Zato što je lijepo.





(I slušljivo samo kada je cover u pitanju.)

("i da će ti pričati o plovidbi ti što nisu sidro digli,
i nemoj im vjerovati,
molim te")


Isključila sam kolektivni preglasan inbox na koji sat, nisam mogla slušati kako ponavljaju da je osjećati bilo što, pozitivno ili negativno (kako ljudi i inače sve tumače), značilo ujedno biti hodajuća drama. "Previše" (rekao je, rekla je, rekli su, neka govore i dalje).

Ugasila sam, dakle, njih, za to sada svakako nisam imala snage, Amira je išla na repeat, kava je napravljena negdje između svega toga: bilo je teško ugurati se u vrijeme.

I u tim tankim vremenskim prolazima javljale bi se prvo slike, zatim i filmovi, a onda i ono najteže: osjećaji.





Da neću zaboraviti što? (Kako je ta izvanvremenski lijepa osoba, izvan bilo kojeg oštrog prostora u ono neko davno vrijeme, brinula o zalascima Sunca, Mjeseca i vremena, o "stvarima" o kojima zapravo nije trebalo brinuti?)

A u pozadini: kako bi doticala stvarnost, ona bi postajala mekša, iznutra vidno drugačija. Izvana posve druga.

I uvijek nakon tih slika ova knedla u mom grlu, htjela sam joj toliko puta pokazati kako dobro prepoznajem razliku između grubog svijeta prije nje i onoga koji je probudila svojim dolaskom (iako ju ni sada ne znam izgovoriti), i kako bih uvijek ostajala bez riječi kada sam istinski sretna.

(Ali da je tu to sve, pomislila sam toliko puta, kako to ne vidiš u mom pogledu, u načinu na koji ti se obraćam, u boji glasa koja se promijeni samo kada si ti tu...)

Da onaj moj vječno tužan pogled nije zbog nje, i to sam htjela reći, tužan je jer je svijet drugačiji od svega što ona oživljava u meni u mjeri da je sve što tada poželim samo to da možemo prebojati svoj svijet, sačuvati ga od najezda drugačijih i raširiti preko svega, a da nitko nikada zbog toga ne kaže: "hodajuća drama, previše".





Zaboraviti što?

Reći hvala jer mi nitko drugi nije čitao priče za dobro jutro i laku noć, da ni s kim drugim nisam zaboravljala na vrijeme i godine, da mi ni s kim drugim tlo nije bilo dovoljno meko da prostor više nema nikakvu (meni inače bitnu) oznaku?

Da smo uspjele?

(Ni tada mi ne bi povjerovala.)

Reći da mnogi ljudi imaju mnoge ljude, i svoje male i svoje velike ljude, da imaju svoje priče i rute, svoju djecu, poslove, karijere, kuće, neki čak i domove, one lijepe konstante, a da sam ja, za pohvaliti sebe ponekad, imala tebe. Onaj svijet. Da si u njega mogla i dolaziti i odlaziti i vraćati se, bježati i sjećati se, zatim me zateći jednaku, izdržala bih to sve, točno onakvu kakvu si me ostavila, i da bi to vidjela i povjerovala samo da si znala gledati nas mojim očima.

I da sam znala da nikada nećeš.

A onda opet, bi li išta promijenilo da kažem kako je čudno bilo ležati u lišću jedne jeseni i gledati u isto ovakvo neizvjesno i prostrano nebo dok nam se samo glave dotiču, a osjećati se najsigurnije na svijetu? Znati da nigdje zapravo ne treba ići, ni od čega bježati? Smijati se posljedičnim prehladama i realnostima jednako lako i ujedno teško kao što smo omekšavale traume svoga odrastanja do mjere koju nikada nitko neće tako blesavo hrabro i naivno dosezati, koliko god stručan u tome bio, i da smo se unatoč tomu i baš iz tog razloga - iskreno i povezanije, istinski i bliskije smijale? (suprotno tvom današnjem mišljenju)

I voljele, jebemu sve. Onako kako odrasli odavno ne znaju. Onako kako si ti mislila da nećemo moći.

A da me vidiš danas... Tražim neke jednako tužno-sretne oči u sugovornicima i ponekad mi se učini da postoje. Ja, za razliku od tebe, češće povjerujem. Sigurno postoje. Danas, po novome, ljude gledam u oči. Znaš, kada je onaj naš profesor naslovio knjigu "dobre oči tvoje", zapitala sam se što se dogodi dobrim očima zapravo? Pa gledam: izgledaju li sve takve oči pomalo tužne i umorne iako nose prepoznatljiv sjaj u sebi, one nekakve smjernice za prepoznavanje?

Ne znam, možda. Vjerojatno. (Kako bi drugačije ti prepoznala mene?)

Ti se ne bi smijala mojim pitanjima, znam. Razgovarale bismo o tome cijelu jednu radnu smjenu konobara koji bi nam kontinuirano praznili pepeljare i punili čaše, zatim bismo dočekivale drugu i druge... Vrijeme. Zar ne da je izdajnički sebična stvar prisvajati ga kao da imamo cijelu vječnost za izbjegavanje vanjskih prostora i "samo" se baviti time imaju li ljudi dva srca, manje srce unutar većeg srca, i kako se seli iz jednoga u drugo, seli li se uopće, kakva su to približavanja ili udaljavanja i ovisi li sve o našim odlukama i naporima, kakvim naporima, koje prirode, koje svrhe, kojih sposobnosti.

Ili je ipak riječ o talentima? Sposobnosti da, poput Bess, povjeruješ (Jesi li, jesam li, zašto ti nisi, zašto ja jesam, zašto je izgledalo da ti jesi, a da ja nisam, zašto si se umorila i tko se zapravo umorio, jesi li svjesna da nije kako misliš da jest i da nije kako ja mislim da jest, tko je koga prtio na leđima poput magarca i čiji je teret bio sladak, čiji gorak, može li se ikada na to odgovoriti i kako ne vidiš, a vidiš, da se ruže zovu posvojnim zamjenicama samo zbog sebičnog prisvajanja vremena koje im je poklonjeno na dar iznad svih darova?).

Naći ću negdje te oči, a onda ću ti reći: našla sam još jedne oči, ne bilo koje. I ti ćeš reći: ja sam se samo malo odmaknula jer nisam bila sigurna kakve su moje oči i što ti zapravo tražiš u njima. A ja ću ti reći: tvoje su (znajući da ti znaš što pod tim mislim) - plavo. Valjda u tome jest sve. I bit ćeš sretna tamo nekad negdje i ja ću biti sretna tamo nekad negdje. I nitko više nikada neće reći da su naše oči "previše" blue, da smo mi previše.

A onda ću te pogledati i zazvati tim imenom. Da povjeruješ.



__________________________



Ne, ima nas još.

(Ma kako rijetki i kako jedan posto populacije od znam im miris, okus, boju, oblik, ime?)


Dobila sam danas ovaj link od jedne divne žene koju znam:



LINK


("Znanje je jedina obrana.")


Zatim,

jučer mi je bio jedan od najtužnijih, najtežih dana u životu. I odradila sam ga najgore moguće (ja vs. ja), ali znam da neću još dugo biti na tom mjestu.
Znate jedan od onih života u kojima vas netko isključi iz istog zbog tisuću i jednog nedovoljno dobrog razloga,
a zapravo je sam uništen tuđim (čak i ovakvim) otrovom? I sasvim slučajno je to osoba koju ste godinama voljeli više od sestre, krvi,
možda više nego što možete pojmiti ili uopće osloviti nekom usporedbom...

Bol je tu. Tišina je tu. Močvara koja me želi zagrliti, ona dobro poznata - tu. U svakom organu, pri svakom udisaju, pokretu.
Ali i neka druga ja koja to više nikada neće dozvoliti. Sebi, prije svega. Jer znam.


Pa u ime podizanja revolta protiv ljudolikih demona i posljedica njihovih tragova, kao i tuge koju ću još jednom progutati (za ovaj kolovoz, ili prošlogodišnji, ma za sve kolovoze kojih se ne želim više sjećati niti ih obilježavati crnim obljetnicama):


u redu je.
I ne, nije fer.


_________________________

podnaslov:
"Život 'solerice' u tridesetima"
ili
"Seks i grad nešto u 10 koraka"


Primjer 1





Primjer 2





Primjer 3





Primjer 4: mozak najboljeg muškog prijatelja na svijetu





Primjer 5: mozak nekih bivših a)





Primjer 6: mozak nekih bivših b)





Primjer 7: mozak nekih bivših c)





Primjer 8: mozak nekih bivših d)




Primjer 9: mozak nekih bivših e)





Primjer 10: mozak solerice
(sluša Fonsija, nosi potkošulje, plaća račune, kima glavom, pozdravlja susjede, pije pivo nakon posla, raspravlja s petogodišnjakinjama o problemima u vrtiću, nema pojma o čemu svi pričaju i užasno ozbiljno pristupa životu. u tridesetima :))




________________________


Da ne kažemo da Zadihana piše samo o neživotnim, neozbiljnim stvarima :)

(o suptilnostima i rijetkim zanimljivostima koje zaiskre ni prebrzo ni preglasno, o slojevima zapletenih, ali vrlo jasnih želja, o gustim tišinama i neverbalnim tekstovima koji rješavaju nesanice i tvoja neodgovorena pitanja, o metafori buke koju se kontrolira osmijehom, o tome kako se tiho i ulančano nižu dani pa te katkad sve podsjeća na dosadnu treću smjenu u kojoj tvojim putanjama upravlja netko drugi, netko mudriji, zreliji i umorniji, o tome zašto je to dobro, o suspregnutim težinama i prozračnim lakoćama što se pojavljuju suviše rijetko i samo kako bi još brže nestale, o tome kako često dobijem svu pažnju svijeta u količini proporcionalnoj količini nepodnošenja sve pažnje svijeta, o tome kako vjerujem u samo jedan svijet, o srodnosti tisuću proživljenih života upisanih u sadašnju jednostavnost mojih odgovora i ponašanja, o tome kako i ja ponekad, iako iznimno rijetko, želim negdje ostati i ispričati nekome svoju priču)


"Ne znam o čemu pričamo."

"Ne razumijem tu tvoju tišinu", slagala je.

"Ma ne razmišljam ni o čemu", uzvratila sam istom mjerom, "probajmo, evo, samo još koju minutu šutjeti, odsvirat će sada onu moju stvar, stvarno, sve je u redu..."


__________________


(o suptilnostima i rijetkim...)

(gdje si ti?)



O noći, o onoj tijesnoj, jedva vidljivoj
pukotini dana
kroz koju se uguraju čitavi rojevi svjetla
kojima više ne znaš ni izvor ni postanak,
znaš samo: netko ih je odjednom upalio
i usmjerio im intenzitet
dovoljno izravno da do tebe dopre
njihov zasljepljujuć nagovještaj.

Možda posljedica automatizirane kretnje neba,
možda strah od mraka kojega je sada konačno
trebalo ugasiti, možda tek jedan jedini cvijet,
život kojemu je trebalo
nešto prema čemu bi se okrenuo i pomjerio,
predosjetio prijelomni trenutak
osvrtanjem na kraj jedne epohe,
zatim i nova šalica koju bi sada trebalo pronaći,
misao koju se više ne može zaustaviti.

I što mi zapravo znamo o svjetlu,
o toj pojavi što se odvija kada te susretne
bljesak nečijeg pogleda,
kada se nesmotreno usudiš zaustaviti vlastiti dah
na nepoznatim očima
i misliti tek na odmatanje lica
zaustavljenih u prizoru novootkrivenog govora?

Što znamo o posljedici rasporeda krugova polumraka
na pričama pod trepavicama,
o abecedi i stankama kada se pronađemo osvijetljeni
u nečijim pukotinama,
u onom malom, uskom poput ušice igle
procijepu
u nečiji prostor zacementiran tijelom?


__________________________

Kada konačno progledaš i prerasteš
sve njihove emocionalno nedostupne
provalije i zamke,
pa sa čitavih svojih metar i nešto srca
još i tjemenom pokupiš
neke pristupačnije oblake,
kada te ne bude privlačilo obijanje
tri plus jedan puta zaključanih vrata i
drhtanje od bijesa i tuge
na svaku hladnu gestu
koju bi sada ponovno trebalo
otapati, pretapati, preoblikovati
i, razumije se, pripisati sebi,
kada u nešto mekanije i sigurnije
ne budeš morao(la) uračunavati
unaprijed nepravedne kamate
sve dok ti se od umora po rukama
ne preliju podočnjaci,

bit ćeš konačno i nasmijan(a)
i živ(a). Živjeti.

I prestati pričati.


______________________



Prepoznajem sebi identične (njegove, ne njezine) ruke.
(Neki "ne ponovilo se, ne spominjalo se" scenariji.)

Pomislila sam na Azazela.
Na njegovim bi se lutalačkim dupljama
redovito okupljali bijesni poklici kamenovanja,
na svjetlosne prodore
odgovaralo bi se šutnjom ili ofrlje,
nikada kao tih dana nisam bila
lakomislenije miroljubiva.

Gledala bih pritom u bilo koje oči kojima se
istražuje tlo,
na ogoljene prostore bez mahovine docrtavala bih
srcolike marionete
i još bih se dugo tako vrtjela na hladnijoj strani grada
da svjetlost toplijih dana
nije oštetila sjeme posijano u kamen.

Nakon,
kao poslije dugih zimskih izgnanstava kada se vratiš
mirisu namještaja i cvijeću o kojemu se
netko drugi starao za tvoga odsustva,
Rafael je obnovio fotosintezu
prijemčivom nježnom zagonetkom:
tvoja se mirisna ideja rastvaranja
probijala kroz zelenu,
topliju stranu tla,

a u tebi je iznova proklijalo
sve ono što Azazel nije mogao
ozračiti vidom;
naime, o drugačijim je očima
bila riječ.


_____________________________


Osjeća se:



- "Napiši sve ono što ne postoji."
- "Rado."

Potrebno je
(pre)šutjeti.
Ili mnogim riječima ne izreći ništa osim
ljepljive tišine
uz koju će potlačenost onih što (ne) plaču
pronaći toliko žuđenu milost
zarivši svoje gubave ruke
u ove loše skrivene rupe,
oznake pokušaja, promašaja
i čavala.
Povjerovati.

A onda opet,
kakvim si to vidom onako mučno šutjela,
nadajući se da sve to negdje
po prvi put
ipak neće biti potrebno?


____________________


Posvuda, promatrački. Dobrim, tužnim vidom.

Peta su me iznenadila.
Došla su iz suprotnog pravca i,
prije negoli sam mogla iscenirati bijeg,
otvorila se širom.

Tek tako.

Prag nad kojim sam zastala
bio je okrenut prema meni, upaljena su svjetla
da se ne spotaknem u mraku,
prohodno prilazište i odobravajuće prihvaćanje; sve se
činilo predobrim da bi bilo istinito.
Prejednostavnim.

(Zar ne moramo proći Sahare
kako bismo popravili avione, upoznali otrove
i maštali o ostavljenom trnju iza sebe,
a sve to prije negoli se pamćenjem
pretvorimo u umoran, bezbojan,
što-još-radim-ovdje ključ?)

Pa kao da se još uvijek
spremaju izreći dobrodošlicu
(izgleda li tako zaboravljena toplina brave
kroz koju prolazi svjetlo?),
pa i ponoviti ju nekoliko puta
ukoliko obrambeno, za početak, okrenem leđa
da bih, poput mačke,
na pristojnoj udaljenosti,
promatrala tu netom odškrinutu misao.


*

Peta vrata
ne razumijem.

Ući ću na prstima.


___________________

Četvrta vrata stoje ispred tebe, masivna i
zaključana.
Možda još uvijek drhtiš od straha pred njihovom veličinom,
možda i dalje skrivaš od onoga što je iza njih
netom izrađen portret.

Pa si govoriš: "Pogledaj, ovo si izradila kada si mislila
da više nemaš snage ni za podizanje
olovke, zar se to ne računa?"

Vrata šute.

Zatrese se tek um, ring sveopćeg
ratnog meteža,
no četvrta vrata i dalje samo nepomično stoje,
masivna
i zaključana.

Pogledaš li ih bolje, izbliza,
uočit ćeš da ti se tek učinilo da su ista
kao ona davno paralizirajuća,
kako ring i dalje lažno okreće krugove sveopćeg
ratnog meteža
u tvojim najmekanijim predjelima,
što je dovoljno da bi na trenutak ili dva
zaboravila
kako ih je, po predajama,
oduvijek bilo samo devet.
Krugova.
I da si ih odavno sve prošla.

Nakon što se prisjetiš tih poznatih kreacija buke,
nakon što ti se oči ponovno
priviknu na mrak,
prepoznat ćeš gdje se nalazi i četvrti ključ.
Taj još jedan korak do.

Zatim: uočiti minijaturne pobjede nad sobom,
ne raspremati još uvijek
prazne tronove.

I vrijedit će.


_______________________________



Zamišljam da ničega se više ne sjećam.
("kao da je bilo nekad")

Zamisli trenutak u kojem možeš osvojiti
nečiju pjesmu,
uobličiti ritam u puls, ostaviti
se iznutra
i samo ju nježno
opominjati, pratiti,
gnječiti u trzaj.

Pjesma je pritom tapiserija. Putokaz
I samo ju ti znaš napamet.

Jesi?

Sada zamisli osobu u čije bi podlaktice mogao ugravirati
jednu takvu mapu, samo svoju sekvencu,
nešto što te opisuje i prije dolaska na odredište
i svih onih nespretnih istraživanja
u nekoj osvojenoj noći.

Ili nešto ranije, recimo, približavanje izgovorenog tijelom,
ulaženje na prstima u nečiji strah,
pa izostanak straha, tijelo
bez interpunkcije, tijelo izvan margina,
skok u dalj svezanih očiju kada je jedina smjernica
raspored nečije kože na tvojim trepavicama,
putokaz u glasu
dovoljno harmoničnom i rastezljivom
da nikakvo prodiranje oštrine izvanjskih riječi
ne remeti stapanje u konačan oblik.

Zatim:
sakriti portret
od svijeta, od svega što je u njemu suvišno i nužno
izbrisati u zaborav.

Tada.


*

Sviđa mi se to.


___________________________



Napisati.
Portret.
...

Slažeš palete i kartone satima, u prolazu se
i nasmiješ nepoznatim ljudima,
popiješ jednu ružnu kavu u pauzi,
zatim se nasmiješ i tuđim pričama.
Satima nakon toga čekaš oznaku kraja radnog vremena
odaslanu od strane ravnodušnog
robotiziranog razglasa,
na što se dugo nisi mogla naviknuti.

Posljednjim snagama odvučeš se
posljednja do svlačionice,
skidaš radnu opremu, još ćeš neko vrijeme
nepomično grijati promrzle prste,
vani je vjerojatno već mračno,
jedino ne znaš je li jednako hladno kao ovdje
ili je i dalje kontrastno vruće.
Nema prozora oko tebe
i ne znaš koji je dan.

Zbrajaš umor: bole te noge i boli te glava,
bole te ramena na koja stavljaš ruksak,
onaj isti koji na izlasku
moraš pokazati zaštitaru.
Zbrajaš i dane: između dvaju slobodnih
proći će 12 radnih.
Odličan iz matematike svih ovih godina.

"Sve je u redu, M., odmori se,
vidimo se sutra." Zaštitar.
Odrađuje noćne smjene, puno si bolje prošla.

Vani poznat prizor: tuđi supružnici
čekaju svoje supruge, tvoje kolegice,
zatim ti svi srdačno mašu i odvoze se kućama.
Svima si draga, čini se. Time se ne baviš.
Zapališ cigaretu nasred praznog parkirališta,
promotriš nebo iznad predgrađa,
prohladno je, ovdje se zvijezde
puno jasnije vide.

Nasmiješ se i njima, zatim psima u prolazu,
izvedeni u šetnju djeluju kao nešto najsrdačnije
što si danas uočila.

Zbrajaš iznova: do kuće ti treba
otprilike koliko i cigareti, dobro je,
iako osjećaš sve jaču bol u nogama,
izbjegavaš misliti o svemu o čemu se sada
ustaljeno misli. Ili ne misli,
ukoliko se dovoljno potrudiš i prestaneš zbrajati.

Nasmiješ se umjesto toga i mačkama,
krznenim susjedama,
evo nasmijat ćeš se srdačno i betonu i poljima u daljini,
zatim ćeš negdje u toj daljini zamijetiti i svoju,
osmijeh i za tebe, smeđe krzneno posesivno mjaukalo.
Zahvalna si joj što postoji u ovakvim večerima.

Ulaziš u kuću i još se jednom, sada prisnije,
pozdravljate, zatim puniš prvo njezinu,
pa svoju zdjelicu.
Večerate u tišini koja ti se ne sviđa,
stoga kuhaš kavu, stvaraš poznate zvukove,
pališ glazbu, pokušavaš se ponovno prisjetiti
koji je danas dan, pri čemu se potajno nadaš
da nije vikend, tada je gore.

Sklupčaš se na stolici, zbrajaš: glavobolja popušta,
piješ kavu u vrijeme kada većina tvoje ulice
tone u san i zdravije navike, dobro si prošla.

Popratiš virtualno propušteno, pročitaš nešto smiješno,
sutra bi mogla pokušati nešto napisati
ako uhvatiš dovoljno vremena.
O snovima, prije svega, i kako si oduvijek znala
koga, što i zašto želiš, zbog čega ti je danas
vjerojatno teže hodati predgrađima bez prozora.
Ili nasmijati se nepoznatim licima dok
izgovaraš: "Nažalost, prodano je, žao mi je,
vjerojatno će stići sutra, evo iskreno mi je žao,
slažem se s vama u potpunosti."

Ali inače je dobro, popiješ ponekad i čaj
uz večernju kavu, ponekad se čak i toplina smisla
prospe niz tvoje male rituale,
pa se tada barem nakratko ne sjećaš
klupa i hodnika i onoga
"dobar vam dan, profesorice",
na što se dugo nisi mogla naviknuti.



_________________________


Osmijeh i njemu :)

(putopisni dijalog između vjetra i mora, samoj sebi.
jer si vjerojatno putovala sama.
dio drugi.)


_________________



Potražiti mjesto za prozu, opružiti riječi u misao,
jednu podignutu ruku umjesto cijele nažuljane strane tijela
prebaciti preko sebe, zatim se zagrliti, izvući van.
Zažmiriti na jedne, saviti druge. Prste.


Oko mene je blještalo umjetno sivilo ljudi koje sam ostavila na drugoj strani perona. Linije tako postaju krivulje razgraničenja, sve je ponovno na svome mjestu, postavljeno ulaštenom netaknutošću upotrebe. Ključ nekoliko puta, okretno, za svaki slučaj. I sretan uzdah. Zatim put prema ulomcima, romanima, nekoliko uvodnih riječi i košmarno iščekivanje skretanja. Skretničar iznova postaje onaj o kojemu smo pisali unatoč prebojanim sobama, iscrpljenom vremenu, feniksima i bogovima iz aparata za brzu upotrebu.

Drugu i treću priliku daješ prozi, zatim dopisuješ nule, unovčit ćeš svaku od podnaslovnih stranica, prilagoditi brzinu fino opremljenim sjedalima, izvanjskom nebu što se porozno dobacuje tuđim zvijezdama, a sve kako bi donijela želju iz džepa spremljenu u malenoj kozmetičkoj torbici, uvijek uz tebe, za svaki slučaj.

Negdje opasno blizu zapleta zahvalit ćeš mi, do epiloga ćemo već imati i priču, odgonetnute posvete, zatim se vraćati kako bismo smišljali nove, davali bolje naslove radnim verzijama kao da vrijeme briše sve precrtane prepreke, trošnosti načinjene od strane drugih koje nam pomalo škripe i zapinju, i šutnje koje nam svejedno šire margine. Za svaku novu. A ako imamo takav plan, vidiš, i dalje, srećom, nemamo puno. To mi se sviđa, vrlo malo prtljage, više onoga "zagrli me, pisac se nakon kontrole karata izvlači van, cigareta ili dvije, podočnjaci prestaju dva mjesta iza, prebiru se ruksaci jednine, krećemo".

Mislima ponovno stvaraš dijaloge, vidiš, lakše je, povjerujem da sam tu, da se još nešto drugačije može ispisati, preobraziti nas dovoljno da se krećemo izvan skrivenih fusnota. Da se znamo. Vjetar mi svejedno nešto dobacuje, gledam mu ideju kroz prozor. Tko si danas?

Iskoristit ću taj prizor jednom kada se umorimo, pamćenje je misao koja te svakodnevno pozdravlja, za dobro jutro, za laku noć, za mirno more i vedro zlatno ravničarsko nebo.

Čujem: "Blagonaklono mi stavljaš ruku na rame, pretvaraš se u sve strane svijeta i kotača." Neke odgovore plaćam upravo tako, unaprijed i bez predumišljajnih kamata, za svaki slučaj.

Putujete sami, rekao bi skretničar, glumio da je postavio pitanje i točnu interpunkciju cilja. Da na ispruženoj karti piše kome.

U tom se trenutku, nebitnom za ishode, pjesnikinja još jednom ogleda oko sebe, izokrene utrobu na riječ koju ne treba izgovoriti. Putuje negdje dok to negdje ne postane nevidljivo. I zatim ono jedno porozno godišnje doba, ono koje dolazi kasnije, zapisano u sitnim nagovještajima karte koju lomiš u ruci.

"Putujem od, ne prema, prije nego se vratim. Hvala."

Fusnota se prelijeva po zvukovima kretanja, polagano, znajući da već na sljedećoj stranici mijenjam diktirani smjer, dolazim kući, započinjem.



________________________________


Prtljaga: monolozi, bilješke, snovi.
I mjesta do prozora.

Kolovozi su ispunjenja predugih ciklusa,
netko bi rekao fragmenti među rođendanima,
porodima i zbrajanjima
kada ti se nameće prijelomna nužnost rezimea.
Nužnih kočnica.

(Je li oduvijek bila riječ o odbrojavanjima?)

Godina u kojoj, ako sebe podijeliš na ovaj (tekstualni)
i onaj (opipljiviji) dio,
nedostajala si.

(Ili je netko drugi izgovorio sve ono što si poželjela
izreći samoj sebi?)

Prepuštala bi se promatranjima taloženja prašine,
predvidljivoj sigurnosti izmjene svjetala na semaforu,
svim onim ustaljenim, sporim ulicama i križanjima
iza kojih se zapravo ne nalazi ništa.

(Jesi li se nakon tih izumrlih riječi
poželjela pretvoriti u odgođenu slabost?)

Nije te bilo.
Ni onda kada je sve čega bi se još mogla prisjećati
bilo okretanje neispisanih listova na kalendaru,
ni kada je trebalo opipljivije oglušiti na sve,
opsovati, gurnuti, zagrliti bilo što.

(Nije te bilo.)

I pitaš se tako ponekad,
pri susretima s tišinama vlastitog stana, noći, jutra,
tijela, ciklusa,
je li potrebno tek dovoljno dugo i uporno šutjeti
kako bi se i posljednja čestica tvojih udaljenih dijelova
vratila samoj sebi,
pa se prisjetiti da je u početku bila dovoljna
samo riječ jedne od onih djevojčica
koje se prerano nauče raslojavati
na dva nejednaka dijela?



Pa si se vratila.


__________________


Empatija je pritom skupo naučena vještina.
I najdraža.

"Tebe je netko baš povrijedio", prekinuo me sugovornik
usred neke nebitne rečenice,
usputno kao da čita kontinentima udaljene
dnevne novosti.

Ponekad se zacrvenim, istina,
popratnim vremenskim kulisama unatoč.
Te male pukotine zamjetljive samo iskusnom oku
izgovor su kojim ne želim više ništa odati,
a otkrivaju baš ona napuknuta mjesta
gdje se sve savršeno vidi.

Cijela se jedna trnovita odiseja
tada pretvara u prozračan aleph,
pa se braniš, logično,
glumiš neobvezujuću ravninu tamo neke žene
poravnavajući joj uvijek spremne
željezne obrube.


*

Ponekad spustim pogled i jednako usputno
promijenim smjer nekretanja;
jednako usputno kako se, sada i to znam,
štite oni najskuplji talenti.


________________________



Ili supermoći, kako je već kome drago to zvati.