Peta su me iznenadila.
Došla su iz suprotnog pravca i,
prije negoli sam mogla iscenirati bijeg,
otvorila se širom.
Tek tako.
Prag nad kojim sam zastala
bio je okrenut prema meni, upaljena su svjetla
da se ne spotaknem u mraku,
prohodno prilazište i odobravajuće prihvaćanje; sve se
činilo predobrim da bi bilo istinito.
Prejednostavnim.
(Zar ne moramo proći Sahare
kako bismo popravili avione, upoznali otrove
i maštali o ostavljenom trnju iza sebe,
a sve to prije negoli se pamćenjem
pretvorimo u umoran, bezbojan,
što-još-radim-ovdje ključ?)
Pa kao da se još uvijek
spremaju izreći dobrodošlicu
(izgleda li tako zaboravljena toplina brave
kroz koju prolazi svjetlo?),
pa i ponoviti ju nekoliko puta
ukoliko obrambeno, za početak, okrenem leđa
da bih, poput mačke,
na pristojnoj udaljenosti,
promatrala tu netom odškrinutu misao.
*
Peta vrata
ne razumijem.
Ući ću na prstima.
___________________
Post je objavljen 07.08.2018. u 22:45 sati.