Kolovozi su ispunjenja predugih ciklusa,
netko bi rekao fragmenti među rođendanima,
porodima i zbrajanjima
kada ti se nameće prijelomna nužnost rezimea.
Nužnih kočnica.
(Je li oduvijek bila riječ o odbrojavanjima?)
Godina u kojoj, ako sebe podijeliš na ovaj (tekstualni)
i onaj (opipljiviji) dio,
nedostajala si.
(Ili je netko drugi izgovorio sve ono što si poželjela
izreći samoj sebi?)
Prepuštala bi se promatranjima taloženja prašine,
predvidljivoj sigurnosti izmjene svjetala na semaforu,
svim onim ustaljenim, sporim ulicama i križanjima
iza kojih se zapravo ne nalazi ništa.
(Jesi li se nakon tih izumrlih riječi
poželjela pretvoriti u odgođenu slabost?)
Nije te bilo.
Ni onda kada je sve čega bi se još mogla prisjećati
bilo okretanje neispisanih listova na kalendaru,
ni kada je trebalo opipljivije oglušiti na sve,
opsovati, gurnuti, zagrliti bilo što.
(Nije te bilo.)
I pitaš se tako ponekad,
pri susretima s tišinama vlastitog stana, noći, jutra,
tijela, ciklusa,
je li potrebno tek dovoljno dugo i uporno šutjeti
kako bi se i posljednja čestica tvojih udaljenih dijelova
vratila samoj sebi,
pa se prisjetiti da je u početku bila dovoljna
samo riječ jedne od onih djevojčica
koje se prerano nauče raslojavati
na dva nejednaka dijela?
Pa si se vratila.
__________________
Empatija je pritom skupo naučena vještina.
I najdraža.
Post je objavljen 02.08.2018. u 22:05 sati.