Slažeš palete i kartone satima, u prolazu se
i nasmiješ nepoznatim ljudima,
popiješ jednu ružnu kavu u pauzi,
zatim se nasmiješ i tuđim pričama.
Satima nakon toga čekaš oznaku kraja radnog vremena
odaslanu od strane ravnodušnog
robotiziranog razglasa,
na što se dugo nisi mogla naviknuti.
Posljednjim snagama odvučeš se
posljednja do svlačionice,
skidaš radnu opremu, još ćeš neko vrijeme
nepomično grijati promrzle prste,
vani je vjerojatno već mračno,
jedino ne znaš je li jednako hladno kao ovdje
ili je i dalje kontrastno vruće.
Nema prozora oko tebe
i ne znaš koji je dan.
Zbrajaš umor: bole te noge i boli te glava,
bole te ramena na koja stavljaš ruksak,
onaj isti koji na izlasku
moraš pokazati zaštitaru.
Zbrajaš i dane: između dvaju slobodnih
proći će 12 radnih.
Odličan iz matematike svih ovih godina.
"Sve je u redu, M., odmori se,
vidimo se sutra." Zaštitar.
Odrađuje noćne smjene, puno si bolje prošla.
Vani poznat prizor: tuđi supružnici
čekaju svoje supruge, tvoje kolegice,
zatim ti svi srdačno mašu i odvoze se kućama.
Svima si draga, čini se. Time se ne baviš.
Zapališ cigaretu nasred praznog parkirališta,
promotriš nebo iznad predgrađa,
prohladno je, ovdje se zvijezde
puno jasnije vide.
Nasmiješ se i njima, zatim psima u prolazu,
izvedeni u šetnju djeluju kao nešto najsrdačnije
što si danas uočila.
Zbrajaš iznova: do kuće ti treba
otprilike koliko i cigareti, dobro je,
iako osjećaš sve jaču bol u nogama,
izbjegavaš misliti o svemu o čemu se sada
ustaljeno misli. Ili ne misli,
ukoliko se dovoljno potrudiš i prestaneš zbrajati.
Nasmiješ se umjesto toga i mačkama,
krznenim susjedama,
evo nasmijat ćeš se srdačno i betonu i poljima u daljini,
zatim ćeš negdje u toj daljini zamijetiti i svoju,
osmijeh i za tebe, smeđe krzneno posesivno mjaukalo.
Zahvalna si joj što postoji u ovakvim večerima.
Ulaziš u kuću i još se jednom, sada prisnije,
pozdravljate, zatim puniš prvo njezinu,
pa svoju zdjelicu.
Večerate u tišini koja ti se ne sviđa,
stoga kuhaš kavu, stvaraš poznate zvukove,
pališ glazbu, pokušavaš se ponovno prisjetiti
koji je danas dan, pri čemu se potajno nadaš
da nije vikend, tada je gore.
Sklupčaš se na stolici, zbrajaš: glavobolja popušta,
piješ kavu u vrijeme kada većina tvoje ulice
tone u san i zdravije navike, dobro si prošla.
Popratiš virtualno propušteno, pročitaš nešto smiješno,
sutra bi mogla pokušati nešto napisati
ako uhvatiš dovoljno vremena.
O snovima, prije svega, i kako si oduvijek znala
koga, što i zašto želiš, zbog čega ti je danas
vjerojatno teže hodati predgrađima bez prozora.
Ili nasmijati se nepoznatim licima dok
izgovaraš: "Nažalost, prodano je, žao mi je,
vjerojatno će stići sutra, evo iskreno mi je žao,
slažem se s vama u potpunosti."
Ali inače je dobro, popiješ ponekad i čaj
uz večernju kavu, ponekad se čak i toplina smisla
prospe niz tvoje male rituale,
pa se tada barem nakratko ne sjećaš
klupa i hodnika i onoga
"dobar vam dan, profesorice",
na što se dugo nisi mogla naviknuti.
_________________________
Osmijeh i njemu :)
Post je objavljen 04.08.2018. u 00:45 sati.