ima nečega u kiši što čini mekim
ovo dodirivanje stvari na površini;
posljedična čitanja sitnim slovima
podsjećaju na žeđ i turbulencije
(na sam spomen prepuštanja tvoje tijelo
automatizirano proizvodi
gotovo nečujnu melodiju upozorenja).
ima nečega u kiši zbog čega oprezne korake
usmjeravaš mirnije, staloženije i tiše,
čuvajući taktove autentičnijeg prilaza
(i jedno "dobra ti večer" i "sve je to
od kiše",
jednako usputno,
kao da se ne vidi).
ima nečega u kiši zbog čega je tvoja intonacija
nijema poput najavljene mijene
usred neučinkovitog straha od pustinje,
kao dijalogom blizine
koji ti svakom svojom kapi
klizi niz prste
(prije nego im blago usidriš pogled).
riječi bi sve to poravnale bjelinom,
i pristanke i valove, vodu i ruke,
ali tada bi tek uzdahnula i uronila u trenutak
kao da te se o rizicima ništa ne tiče
(kao da je nevažno koliko se često pravimo
da se onkraj izrečenog
više ništa ne može).
i baš tada, u tim melodijama opreza,
ima nečega što podsjeća
na svjetionike usred vode,
na olujni intro kojemu se sluh
ne može uvježbati bez predaje
(nečijim je melodijama, baš kao i riječima,
potrebno kretanje po vodi).
_______________________
Sluša se: jedan tip kiše.
Misli se: gotovo uopće ne.
Osjeća se: vodeno.
Jedne od onih večeri
donijela mi je u izgužvanoj crnoj vrećici
debeljuškastog anđela.
"Bolje da je kod tebe", nasmijala se,
"osim toga, gotovo je nekorišten".
Animiranim pokretom zahvalnosti
prihvatila sam smotuljak i bez otvaranja ga porinula
duboko u torbu. Nisam razmišljala o lomljivosti
duboko porinutih stvari tih večeri,
nešto je teže bilo u zraku.
Svejedno, htjela sam joj pričati
o postapokaliptičnom dobu,
o talentu davanja poklona i nekim zaostalim tragovima
na rukama, o popratnoj buci koja nam je prečesto
parala uši i tišinama u koje ću ga smještati
kada se njegov soundtrack zametne i zaboravi
u nagomilanoj vodi postapokaliptičnih prizora.
Umjesto toga, nesposobna za riječi,
pretvarala sam sve u distanciranu gestu
skupljenu na vlastitim koljenima.
Ipak, kada sam se te večeri vratila kući
i pažljivo ga oslobodila crnog kaveza,
još sam ga dugo samo promatrala:
imao je miroljubivo krupne oči i beskrvne usne
stisnute u neku neodređenu kretnju.
Njegovu dječju mirnoću opisivalo je
zagrljeno odmaranje na vlastitim koljenima.
Kasnije smo se bolje upoznali:
naviknuti jedno na drugo, više se nismo mogli izbjeći
(omiljeno mu je mjesto bilo vrijeme moje jutarnje tišine
kada bih okrenutih leđa gledala u nebo iznad njega
i pravila se da nije ondje).
Slušao bi strpljivo prešućene riječi,
a ponekad, ako je kiša mirnija,
odgovorio bi mi svojom vječnom nepomičnošću (o mjerama opreza
za vrijeme oluja
savjetovao mi je ne pisati glasno).
Mislim da se posljednjih tjedana i on
naučio nasmijati.
brižno prostireš uzglavlje (ne)mirnoj samoći.
Zatim ju jednako tako nježno oblikuješ i paziš,
pripitomljavajući svoju sebe da bi ti i dalje ostala
čvrstim tlom i ponekom radošću,
poznatim bijegom u poznato ništa.
Pritom, dakako, ne vidiš koliko se strahova nataložilo
u tvojim očima, tko ih se sada još uopće i sjeća,
vide li se izdajnički jasno oborene trepavice,
tragovi davnih preloma, lakih izdaja, potrošenih kreiranja...
Uzmičeš im, zar ne?
Naime, stare su to navike praćenja vlastitih koraka,
brojanja ruta: koliko je kuća do vlastite sobe,
koliko ih je još potrebno zaobići
da bi se iznova pronašla u poznatom
kvadratu sigurnosti?
Zatim se streseš od posljedične hladnoće, možda je već
i ponoć ili dva, tko zna koji je po redu
kolovoz u dolasku.
No ti ne stojiš, zar ne, krećeš se, evo,
širom otvorenih očiju prema krevetu, mački, križanjima,
katkad posve mirno, ponekad brzo i bez daha,
ali uvijek plašljivo poput ovog loše skrivenog nadanja.
I rukama i rutama, i ljudima i zagrljajima.
Zarez je uvijek na pravom mjestu, točni
posljednji tramvaji i sigurnost kontrole, uredno plaćanje
s tek ponekom opomenom. Toliko još možeš.
No strah, on se nepomično udomaćio u tvome osmijehu,
tvoje tijelo sklupčava se automatizirano
u naletima samoobrane,
pa će još samo poneki promatrač sve to nazvati
tvojim malim dražesnim obredima, ravnodušno
odmahnuti glavom tražeći u svemu neku svoju
brzopoteznu svrhu.
Rijetki će, oni koje oduvijek čekaš i pred kojima redovito ustukneš,
poput tebe obarati glavu, možda nekim čudom i pogledati
izravno u srž tvoje izjave, neke tvoje prazne čaše u sitne sate. U tebe.
Oni isti koji se ne spotiču na tuđim ulicama.
I sakrit ćeš čuđenje pred takvim dobrim očima,
iščitavanja identičnosti nazivati slučajnostima,
pa naizgled tek mirno sjediti slušajući neku lijepu
tuđu priču. Pratiti koliko su puta nečije zjenice
ponovile tvoju rečenicu, prešutjele svoju bol,
svoju lošu naviku samoobrane. Koliko su puta
odustale.
Navike su čudo, da. Fino ulašten, pristojan kavez.
Sreća o kojoj se na prvoj liniji težine
najlakše laže.
(posvećeno jednoj dragoj ženi koju često gledam
izravno u oči... reakcija na nešto mnogo puta viđeno.
često i jednoj drugoj, u ogledalu)
________________________________
Jedina želja - da mi ova pjesma zauvijek ostane posve strana:
o licima u kojima se postojalo,
o sebi u trećem,
o tijelu koje nisam mogla dotaknuti,
ne jednom, ne nekako, ne nekada ili kada ako ne sada,
o tragala sam za jednim mjestom
na kojem se još moglo utopliti,
o dodiru ovlaš,
o rame se pozdravilo ramenom, naklonilo
tvome noćnom podiju i prstima što pucketaju
kada se ogledaju u drugome,
o povratku sebi,
o taktilnosti koja jesi
(na toj livadi od betona i ptica,
na tom sunčanom noćnom predjelu raspuknutih pluća, dima,
suncokreta u čaši i svega što se
spuštalo niz svjetla grada),
o trećem licu koje je zaustavljeno na pola
na kišnom betonu,
o kišnom betonu,
o putu kojim se plivalo
kada se pokrenulo nešto delikatno tuđe
podsjetivši te da si možda upravo tada
prošla pored sebe,
o tome kako u neko zlatno doba godine i krajeva,
i početaka i krugova
postaješ ona pa nedostaješ sebi,
o drugome kada postaje mi,
o ja koje se uvijek pravocrtno vraća
u svoje samotno, nježno skrovište
(zatim si se, tako to zoveš, suočila licem u lice
s prostranim tijelom izgovora,
licem koje si upamtila
unatoč svim ranije izrečenim,
istim onim koje si konačno
i poželjela dotaknuti.
doticati.