ima nečega u kiši što čini mekim
ovo dodirivanje stvari na površini;
posljedična čitanja sitnim slovima
podsjećaju na žeđ i turbulencije
(na sam spomen prepuštanja tvoje tijelo
automatizirano proizvodi
gotovo nečujnu melodiju upozorenja).
ima nečega u kiši zbog čega oprezne korake
usmjeravaš mirnije, staloženije i tiše,
čuvajući taktove autentičnijeg prilaza
(i jedno "dobra ti večer" i "sve je to
od kiše",
jednako usputno,
kao da se ne vidi).
ima nečega u kiši zbog čega je tvoja intonacija
nijema poput najavljene mijene
usred neučinkovitog straha od pustinje,
kao dijalogom blizine
koji ti svakom svojom kapi
klizi niz prste
(prije nego im blago usidriš pogled).
riječi bi sve to poravnale bjelinom,
i pristanke i valove, vodu i ruke,
ali tada bi tek uzdahnula i uronila u trenutak
kao da te se o rizicima ništa ne tiče
(kao da je nevažno koliko se često pravimo
da se onkraj izrečenog
više ništa ne može).
i baš tada, u tim melodijama opreza,
ima nečega što podsjeća
na svjetionike usred vode,
na olujni intro kojemu se sluh
ne može uvježbati bez predaje
(nečijim je melodijama, baš kao i riječima,
potrebno kretanje po vodi).
_______________________
Sluša se: jedan tip kiše.
Misli se: gotovo uopće ne.
Osjeća se: vodeno.