vječnosti su sklone
ponavljajućem nasukavanju,
nanošenju pijeska na pijesak, pokrova
na pokrov, sloja na sloj,
i to toliko neumoljivo da više ni sam nisi siguran
jesi li to i dalje nekakav uhvatljivi ti
ili ti je oblik poprimio volumen samoga sebe,
posude koju je, sada ti je jasno,
trebalo ispuniti nečim stabilnijim,
provjerenijim.
Iako misliš da znaš, to više nije ni vrijeme
ni oslobođen prostor,
još manje relacija promjene ili njezina narušavanja,
pa čak ni ovaj neuspjeli sugovornički drugi,
netko od odrona i kamenja
građen, poput tebe,
nepodnošljivim nanosima sipkavog,
skliskog pijeska.