Jedne od onih večeri
donijela mi je u izgužvanoj crnoj vrećici
debeljuškastog anđela.
"Bolje da je kod tebe", nasmijala se,
"osim toga, gotovo je nekorišten".
Animiranim pokretom zahvalnosti
prihvatila sam smotuljak i bez otvaranja ga porinula
duboko u torbu. Nisam razmišljala o lomljivosti
duboko porinutih stvari tih večeri,
nešto je teže bilo u zraku.
Svejedno, htjela sam joj pričati
o postapokaliptičnom dobu,
o talentu davanja poklona i nekim zaostalim tragovima
na rukama, o popratnoj buci koja nam je prečesto
parala uši i tišinama u koje ću ga smještati
kada se njegov soundtrack zametne i zaboravi
u nagomilanoj vodi postapokaliptičnih prizora.
Umjesto toga, nesposobna za riječi,
pretvarala sam sve u distanciranu gestu
skupljenu na vlastitim koljenima.
Ipak, kada sam se te večeri vratila kući
i pažljivo ga oslobodila crnog kaveza,
još sam ga dugo samo promatrala:
imao je miroljubivo krupne oči i beskrvne usne
stisnute u neku neodređenu kretnju.
Njegovu dječju mirnoću opisivalo je
zagrljeno odmaranje na vlastitim koljenima.
Kasnije smo se bolje upoznali:
naviknuti jedno na drugo, više se nismo mogli izbjeći
(omiljeno mu je mjesto bilo vrijeme moje jutarnje tišine
kada bih okrenutih leđa gledala u nebo iznad njega
i pravila se da nije ondje).
Slušao bi strpljivo prešućene riječi,
a ponekad, ako je kiša mirnija,
odgovorio bi mi svojom vječnom nepomičnošću (o mjerama opreza
za vrijeme oluja
savjetovao mi je ne pisati glasno).
Mislim da se posljednjih tjedana i on
naučio nasmijati.
______________________
Neki anđeoski tonovi:
Post je objavljen 27.07.2018. u 20:34 sati.